Marketing
LJUDSKI 'POROCI' BEZ KOJIH MISLIMO DA NE MOŽEMO FUNKCIONIRATI
Kad čujem onaj u potpunosti bezvezan zvuk mobitela koji zvoni, znam da me je uspio iživcirati i danas, točno u 6.00 sati. Ipak, nije on kriv što sam tipična spavalica i što me nervira svatko tko me pokušava probuditi u rane jutranje sate. Godinama svaki je dan ista situacija. On neumorno zvoni, tražim ga poluotvorenih očiju, ali i ovaj put bez većeg uspjeha. Postavljen je taktički, barem pola metra dalje od moje ruke. Ne preostaje ništa drugo, nego dići se iz kreveta.
„Kofein, kofein, kofein! Gdje je? Trebam hitno!“ Nije najzdravije na svijetu, ali je navika. Tijelo se privikne na to i nakon nekoliko godina, smatraš da bez toga jednostavno ne ide i da dan nebi bio isti. Zabluda ili ne, ne znam, nisam probala. Ponekad je bolje ići na sigurno pa obaviti taj ritual. Tko zna što bi sve u protivnome moglo krenuti po zlu? Možda bio bio neki urok po srijedi.
Neki su navikli i zapaliti dvije, tri cigarete uz kavu, a nije da kava u toj kombinaciji ima bolji okus. Možda je bolje bez tog pustog povlačenja nečega što od tebe izvlači uglavnom samo novce, ali tebi kao pojedincu predstavlja užitak pa ne razmišljaš o nekoj drugoj kombinaciji, kao npr. keks. Ali zna netko drugi. Znaju nas ugostitelji privući pa uz kavu poklanjaju kekse. Zalomi se i koja akcija pa uz kavu ide i neki sok po promotivnoj cijeni. Kad vidiš takvo što, osjećaš se kao da si primio Boga za bradu, nebesko hvala gazdi. Nitko do sada nije shvaćao tvoje potrebe, ali on zna. „Ma gdje je da ga zagrlim?“
Još se sjećam kad su u ljetnim danima uz kavu uvijek donijeli i jednu cedevitu, potpuno besplatno. Ispijali smo kave i više nego obično. Netko od 16 godina bez nekih velikih briga i pameti nema pametnijeg posla od sjedenja po kafićima. Balkanski trend. Zavoljeli smo sve to i ne znamo drugačije.
Poslove sklapamo u kafićima, slavimo rođendane i sklapamo nova prijateljstva u istim. Možda su zato igrališta poluprazna, ne vrve dječjim smijehom i sličnim doživljajima. Postali svi neka devijantna djeca koji vješto odlaze iza škole s nelegalno pribavljenim cigaretama i glume 18. stoljeće i parne vlakove i njihove lokomotive. Uvijek postoji jedan glavni koji pribavlja blaženu kutiju s dvadeset filter cigareta. U pozadini sviraju Seke i Cece, nabrijavaju se djevojčice na to kako je svaka od njih „žena zmija koja sjedi za šankom, pije svoj viski s ledom i igra se vatrom“.
Ali ne ćemo sad djecu kriviti, ne znaju oni. Imaju malo drukčije djetinjstvo od nas, ali je njihovo, valjda će ga pamtiti po nečemu dobrome. Možda mi to jednostavno ne razumijemo i ne želimo prihvatiti što su oni već sada s 14 godina naučili kako se bahatiti i raditi po svome. Ne kažem da je to nužno zlo, meni ionako ništa ne predstavlja, ali tko zna, možda će im u daljnjem životu biti lakše. Oni su to ipak naučili prije nas. Mi smo u tim godinama molili starce da nas puste na dva sata kod nekog najbližeg susjeda i prijatelja iz školskih klupa s izgovorom da ćemo pisati zadaće.
Samo neka smo mi zdravi i veseli!
Post je objavljen 19.07.2012. u 21:49 sati.