Moj glas o....svemu!

U valu rasprodaje i privatizacije svega državnog, a u svrhu popunjavanja rupa u državnom proračunu, PRVI potpredsjednik Vlade Radimir Čačić se nedavno zaputio u Rusiju da kao trgovački putnik, od vrata do vrata, prodaje Petrokemiju, HPB i hrvatska brodogradilišta.

Nakon nekoliko dana provedenih na istoku, gospodin Čačić se vratio i na sav glas počeo pričati o velikoj zainteresiranosti ruskih investitora za ulaganja u Hrvatsku, a poglavito u Petrokemiju. Navodno je našao ulagače koji su spremni privatizirati tu tvrtku. Odmah nakon tih izjava prvog potpredsjednika, dogodilo se očekivano: cijena dionice Petrokemije na zagrebačkoj burzi je poletjela u nebo. U samo par dana kutinska Petrokemija je s 98 kn po dionici prometom od preko 2 milijuna kuna skočila na astronomskik 272 kn. Naravno, uprava Petrokemije se odmah ogradila izjavom da oni nemaju nikakvih konkretnih saznanja o privatizaciji.

Za one koji nisu upoznati s burzovnim aktivnostima i ekonomskim svijetom, objava neslužbenih informacija vezanih uz poslovanje neke tvrtke u svrhu rasta dionica se naziva špekuliranje. Špekuliranje je rizičan oblik ulaganja na temelju "sigurne" i "povjerljive" informacije koji ulagaču omogućuje brzu zaradu. Samim time špekuliranje zalazi u rubno područje poslovnog morala i etike, a nerijetko sa sobom povlači i kršenje zakona. Dakle, mi imamo slučaj potpredsjednika vlade koji dolazi iz Rusije s informacijom da ima jako zainteresirane ulagače. Mali dioničari krenu u masovno kupovanje dionica (jer će ih u privatizaciji prodat višestruko skuplje), cijena rapidno raste usprkos negiranju informacija uprave dotične firme. Čisto špekuliranje. Nitko ne zna postoje li zapravo investitori, postoji li interes, nema dokaza, nema službenih priopćenja....sve leži na riječi jednog jedinog čovjeka.

Da nije riječ o Čačiću, možda mi ovo i ne bi toliko zapelo za oko, ali budući da se radi o čovjeku već poznatih moralnih načela, osobnosti i ophođenja, cijela priča me potakla na zamišljanje jedne hipotetske situacije: Naime, zamislimo da je jaki političar na vlasti jedne države (nazovimo ga Prvi) odlučio kupit dionice određenog državnog poduzeća (nazovimo ga Petrochemistry) po cijeni od 100 kn. S uloženih milijun kuna Prvi bi postao vlasnik 10 000 dionica Petrochemistrija. Nakon toga Prvi ode u inozemstvo, te po povratku izjavi da postoji velika mogućnost da država proda Petrochemistry inozemnom investitoru. Na temelju te neslužbene izjave cijena dionice spomenute tvrtke poraste na 270 kn. Prvi u tom trenutku proda svojih 10 000 dionica i za njih dobije 2 700 000 kn ( 1,7 mil. kn čistog profita). Nakon toga Prvi ponovno istupi u medije i tužnog lica priopći javnosti da je investitor odustao od ulaganja, te da nema privatizacije. Cijena dionice Petrochemistrija padne ispod 100 kn, svi oni mali dioničari koji su, vodeći se špekulacijama Prvog, kupili dionice po cijeni preko 200 kuna pretrpe ogromne gubitke. Prvi bahato izjavi da su za to sami krivi, da nigdje nije bilo službene informacije, da je on samo pričao o interesu kojeg više nema. Proglasi sve te male dioničare špekulantima kojima svakako nije ni mjesto na burzi. A sad zamislimo da je Prvi čovjek protiv kojeg se vodi sudski proces zbog prometne nesreće u jednoj zemlji. Zamislimo da Prvi obiteljima žrtava te nesreće ponudi nagodbu od milijun kuna.....

Zanimljiva priča, morate priznat...Meni svakako jest. Je li i USKOK-u koji bi se trebao pozabavit prometom dionica Petrokemije prije Čačićevog puta u Rusiju? Uzmimo čak i da Čačić ima kupca. On i dalje na sva zvona širi povjerljivu poslovnu informaciju koja će imat utjecaja na tržište. Moral od Čačića ni u ludilu ne bih tražio. No, istragu državnih organa bi trebali tražit.