Studija je uključivala 201 neoženjenih, heteroseksualnih studenata i studentica u dobi od 18 do 25. Svi sudionici su ispunili upitnike koji su tražili informacije o njihovim stavovima o seksualnosti,
seksualnom iskustvu i ponašanju, te dobi u kojoj su prvi put imali snošaj. Sudionici su razdijeljeni u tri grupe, bazirano na različitim uvjetima u kojima su ispunjavali upitnike.
U jednoj grupi, istraživači su stavili elektrode na ruke, nadlaktice i vratove sudionika, te je sudionicima rečeno da su spojeni na poligraf (detektor laži). Poligraf je u stvarnosti bio stari model koji nije zapravo radio, no sudionicima je rečeno da je poligraf dovoljno osjetljiv da se aktivira ako osjeti neiskrenost čak i u pisanju odgovora. Sudionici su zatim ostavljeni u sobi da ispune svoje upitnike.
Druga grupa je ispunjavala upitnike sama u sobi i rečeno im je da će njihovi odgovori biti sasvim anonimni.
Kod treće grupe, sudionicima je rečeno da će istraživač poslije pregledati njihove odgovore, i istraživač je sjedio odmah izvan sobe za testiranje s otvorenim vratima.
Općenito, istraživači su pronašli da žene koje su mislile da će njihove odgovore netko pregledati su davale odgovore za koje su mislile da će biti društveno prihvatljiviji, u odnosu na one prikopčane na detektor laži.
Na primjer,
žene koje su mislile da će njihove odgovore netko pregledati su u prosjeku napisale da su imale 2.6 seksualnih partnera. Ali one koje su mislile da ih prati detektor laži su dale prosječan broj od 4.4 seksualna partnera. Žene koje nisu bile na poligrafu ali su imale privatnost dale su odgovore u sredini - u prosjeku 3.4 seksualna partnera.
Muški odgovori se nisu toliko razlikovali. Muškarci koji su mislili da su na poligrafu su u prosjeku napisali da su imali 4.0 seksualnih partnera, u usporedbi sa 3.7 za one koji su mislili da će njihove odgovore netko gledati.