Imam mnogo čitatelja koje zabavljaju moje analize seksualnog tržišta i sarkastični ton, no ne dotiče ih tematika bloga. Spomenimo tipičan slučaj: "Ja sam u sretnoj vezi. To je sve zgodno, ali trenutno me nije briga za odlazak u klub i barenje neke tamo droljaste cure/momka, ili trendove na seksualnom tržištu." Ili "već znam sve o ljubavi". Ili "što bude bude, sve u životu ima neku svrhu."
Prva stvar koja se zaboravlja je činjenica da promjena ne mora biti velika da bi utjecala na svih. Na primjer, ako samo mali dio žena postane "tip za zabavu" i "obvezo-fob", i samo mali dio muškaraca postane "igrač", to utječe na svih. Ne samo da više nisi siguran kakav će biti tvoj novi partner, već i lakoća zamjene drugim, "više sexy" partnerom ili partnericom potiče sam čin zamjene. Što je toga više, više je i potresa na seksualnom tržištu. Ukoliko ne živiš u izuzetno zatvorenom sustavu poput Amiške komune, to će utjecati na tebe. Mogli bi povući paralelu s drugim tržištima: ako netko prodaje sanduk od 100 jabuka, među kojima su 3-4 crvljive, imat će problema s prodajom bilo koje jabuke. Ako kriminalci krivotvore samo 1% nacionalne valute, ljudi će izgubiti povjerenje u nju i valuta će propasti.
(E sad, ne bih olako uspoređivao "seksualnu oslobođenost" s kriminalom ili je moralno osuđivao. Svakome svoje. Govorim čisto iz pozicije zadovoljavanja vlastitih potreba - bilo to za nekog pronaći pravu ljubav, obitelj, ženu, ljubavnicu, neobavezni seks, ili što već - a kako sam već pisao, sve to postaje sve teže i teže za oba spola.)
Druga stvar je izloženost. Ovo je lakše shvatiti na primjeru politike. Naš ministar turizma je pravnik. Naš premijer je bio filozof. Naš ministar policije je povjesničar. Svi oni u svakodnevnom radu donose odluke iz njihovog stručnog područja, a pogotovo iz ekonomije. Kako se jedan pravnik može osjećati kvalificirano za raspodjelu sredstava u turizmu? Kako možemo prepustiti gradnju autoceste nekome tko nema pojma o autocestama?
Odgovor je u izloženosti. Svaka osoba, bez obzira na ono što zapravo proučava, svaki dan donosi ekonomske odluke. Ljudi idu na pazar i cjenkaju se, biraju isplati li im se parkirati, traže najpovoljnije sobe u hotelima, vraćaju robu i otvaraju račune. To im daje (osnovan ili ne) dojam da znaju nešto o raspodjeli sredstava, makar ne imali ni najmanjeg pojma o tome i nikada ne proveli najosnovniju analizu ni upravljali sustavom.
Oni znaju sve.
Isto tako je u ljubavi. Svatko od nas žudi, odbija, zaljubljuje se i odljubljuje, prekida i počinje, vodi ljubav, postaje roditeljem ili razmišlja o tome, dobija i gubi prijatelje, oblači se seksi, i sve što ide uz to. Svi mi to radimo svaki dan, zar ne? Djelujemo instinktivno. To je ono što nas čini kvalificiranim, ono što čini ljubavni i seksualni život nečim nama bliskim. Zato što smo na njemu svaki dan, to je teritorij koji ne moramo propitkivati jer ga dobro poznajemo.
Ili ne?
Treća stvar je društveno očekivanje. Svi imamo neku pre-definiranu koncepciju što zaslužujemo od ljubavi i što je realno dobiti. Je li realno da žena očekuje da je netko prevari što god radila, ili je realnije da očekuje sretan brak? Ne pitamo se odakle ta koncepcija dolazi, koliko se razlikuje od one u prošlosti i zašto je to tako. Recimo, ja volim pisati o Jednoitisu. Pop-kultura je raširila ideju o ljubavi kao o neizbježnoj patnji, nedovršenoj romansi, bolnoj čežnji i slomljenom srcu. Svakako, sve to jest dio ljubavi.
Ali to nije neizbježan i većinski dio ljubavi, kako se sve više racionalizira. I sama klima razgovora o ljubavi i seksu u društvu bi nam trebala nešto reći: to je klima sramoćenja, klima u kojoj se sve loše stvari racionaliziraju u "prirodne", a analiza i motivacija guše. U osnovi, svi govore o tome kako "ga/ju zadovoljiti", ali nitko ne govori o temeljima zašto to radi ili ne radi i treba li nam to uopće. Razgovore se gura u tabu ponor političke nekorektnosti, javni diskurs se napada.
A potreba sigurno postoji. Opće nezadovoljstvo nije moguće prikriti, i isto kao što bi bilo kriminalno reći nekome tko je nezaposlen da je to, eto, tako normalno i da ne može ništa drugo očekivati, nije dobro relativizirati ljubavno nezadovoljstvo. Naposljetku, broj blogova koji pišu o ljubavnoj sreći je svakako manji od blogova koji pišu o ljubavnom nezadovoljstvu i pitaju se: "zašto?"
Na to "zašto" ne mogu ja osobno odgovoriti, kao što ne može nijedan pojedinačni čovjek, ali svi mi imamo pravo očekivati bolje. I zato postoji Igra.
|