PROTOKOLI HRVATSKIH NACIONALISTA
PREAMBULA
Duboko svjesni svoje povijesne dužnosti, te odgovornosti pred prošlim, sadašnjim i budućim hrvatskim naraštajima,
Štujući slavnu hrvatsku povijest, visoku uljudbu, narodnu krv i sveto tlo,
Iskazujući čast svim velikim muževima i ženama hrvatskoga trajanja,
Ćuteći strahopoštovanje spram prastarih hrvatskih korijena u pretkršćanskome svijetu s težištem na arijsko-iranskom tlu hrvatskoga iskona, kao i onih ilirsko-rimsko-germanskih na području današnje Hrvatske,
Polazeći od činjenice tisućljetnoga kontinuiteta hrvatske nacionalno-državne samobitnosti i samosvojnosti, od hrvatske kneževine iz VII stoljeća pa sve do velebne obnove hrvatske državnosti nakon 839 godina, proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske,
Odbacujući one sastojke nacionalne povijesti koji su Hrvatima donosili ograničeni suverenitet, sve do takozvane „Banovine Hrvatske“, takozvane „narodne“ i „socijalističke republike Hrvatske“, te takozvane „republike Hrvatske“,
Klanjajući se junacima dviju hrvatskih država i dvaju ratova XX stoljeća (1941-1945 i 1991-1995),
Gnušajući se nad svim hrvatskim ratovima za tuđinski interes, sve do današnjega sudjelovanja hrvatskih vojnika u judeo-američkom ratu protiv Afganistana,
Uviđajući nepodnošljivo stanje u kojemu se danas našla Hrvatska Nacija,
Prezirući i osuđujući kliku veleizdajničkih izroda, njezine trabante i gazde, sve koji zajednički snose krivnju da je do takvoga stanja došlo,
Odlučni obnovom Hrvatske Države spasiti Hrvatsku Naciju od prijeteće propasti,
MI, HRVATSKI NACIONALISTI,
KAO AVANGARDA HRVATSKE NACIJE,
DONOSIMO OVE
PROTOKOLE HRVATSKIH NACIONALISTA
za orijentaciju i kao naputak hrvatskim borbenim elitama, te cjelokupnom Hrvatskom Narodu, u sadašnjoj borbi za opstanak i za obnovu potpuno suverene i samostalne, slobodne i nezavisne, velike, ponosne i vječne Države Hrvatske!
GLOBALNE SVJETSKE PROMJENE
I HRVATSKA VELEIZDAJNIČKA VLAST
Početkom i u prvoj polovici XX stoljeća bilo je u Europi četiri politička ustroja: konzervativni monarhistički imperijalizam, liberal-demokratski parlamentarizam, komunizam, fašizam. Autentične su monarhije u Europi poražene s Prvim svjetskim ratom, fašizam je slučajnog logikom ratne sreće izgubio Drugi svjetski rat, komunizam je, iznutra iscrpljen, kapitulirao koncem Osamdesetih, a danas Europom, pa sve više i ostatkom svijeta, dominira predstavnička demokracija, koja se lažno predstavlja kao vlast i poredak u ime naroda, od naroda, po narodu i za narod, a zapravo je u svojoj najdubljoj biti protunarodna teorija i praksa.
Još nam je u živom sjećanju slom europskih komunizama 1989, koji su nestali u seriji europskih revolucija nalik onima iz 1848, s tom razlikom da su ove nedavne protekle bez prolijevanja krvi. Propast tiransko-plebejskoga, protunarodnog komunizma (zajedno s njegovim imperijalnim tvorbama, SSSR i SFRJ i ČSSR) mogla se samo pozdraviti. Ne i način kako je propao. Smjelo se, naime, očekivati da nakon nestanka komunističkih despocija europskim narodima zavladaju ili stare dinastije, ili nacionalističke vladavine narodnog zdravlja i spasa. Pritajeni židovsko-masonski gospodari svijeta, međutim, pobrinuli su se da, umjesto nacionalnih elita, a namjesto svrgnutih marksističko-internacionalističkih klika, u Europi dospiju na vlast kozmopolitsko-globalistički judeo-masonski demokrati.
Izostalo je ostvarenje najpoželjnijega scenarija: mogli su, naime, komunistički režimi iščeznuti s pozornice i tako da je od njih uščuvano ono (uostalom netipično komunističko) što bi nas povelo dalje: jaka država, vojska, policija, autoritet i hijerarhija, stega i strogoća; a da se odbaci samo štetni balast poput zadrtog ateizma, protunacionalizma, ili pak isključivo državno-planskoga gospodarstva. Tako bi u europskim državama došli na čelo nepatvoreni nacionalisti, koji bi tijekom vremena zacijelo iznašli najbolji način za suživot i suradnju slobodnih, suverenih europskih nacija.
Ovako kako su se stvari dogodile, danas u svijetu, umjesto staroga bipolariteta (dvovlađa) USA – SSSR, postoji samo jedna dominantna velesila, Sjeverna Amerika, koja se sve više uživljava u ulogu svjetskoga policajca, uključujući u svoju neslavnu imperijalnu rabotu i europske države i narode. U toj koaliciji i konstelaciji ključnu ulogu igra globalno židovlje. Na svjetsko jačanje Rusije, Kine, Japana, Indije, pa možda opet i nekih europskih velenacija... valjat će još pričekati.
U takvu ozračju nastao je i pokušaj obnove hrvatske državnosti 1990. Ono što su tada novopečeni vlastodršci krivo i pogibeljno nazvali, a njihovi nasljednici još uvijek nazivaju, „demokratskim promjenama“, zapravo u prvom času jest bio nacionalni prevrat. Narod je isprva doživio taj prevrat nalik onomu Desetotravanjskom, tim više što su se i vrednote iz 1941 odjednom počele zazivati i štovati. Rat koji je uslijedio vođen je i pod negdašnjim ustaškim simbolima, a i titovci-partizani, privremeno primireni, priključili su se, jednim manjim djelom, otporu, jer su taj rat doživjeli kao svoj, već četrdesetih godina XX stoljeća pružani otpor protiv četnika.
Rat je trajao četiri godine, kao i onaj četrdesetih. Po četiri godine potrajale su i dvije hrvatske države XX stoljeća. Nakon Drugoga hrvatskog rata, nakon 1995, nema više hrvatske države; na djelu je u Hrvatskoj posvemašnja i nesmiljena jugo-restauracija. Čim je zamukla grmljavina topova, Hrvatska se osvijestila s neojugoslavenskom garniturom na vlasti. I tako to traje do danas. Obnovitelj Države Franjo Tuđman počeo je zarana prepuštati hrvatski suverenitet stranim guvernerima, te rehabilitirati jugo-diktatora Tita, ističući netočno njegove navodne zasluge za hrvatsku državnost. Tako je počela destrukcija Republike Hrvatske, koju su nakon Tuđmanove smrti preuzeli Račanovi postkomunisti, Mesić-Sanaderovi antifašisti i prateći im neuspješni anacionalni tehnokrati, izrodi i veleizdajnici, marionete i stečajni upravitelji, koji se natječu u podilaženju stranim mešetarima da bi ovi, za sitan novac, otkupili što je još preostalo od hrvatskoga nacionalnog bogatstva. Jedino rješenje, jedini put za nadvladavanje hrvatske krize jest preuzimanje vlasti po Hrvatskim Nacionalistima!
HRVATSKI NACIONALIZAM
„Čovječanstvo“ ne postoji, ono je himna i tlapnja. Postoje pojedinci i njihove organske, biološko-povijesne zajednice; rase i nacije. Nacija je zbiljnost, nacionalizam je zbiljnost. Nitko ih nije izmislio, izmaštao, oni su čvrsto tu, neizbrisivi iz našega ljudskog svijeta. Nacionalizam nije puka ideologija, kako su to primjerice anarhizam ili komunizam, liberalizam ili demokracija. Nacionalizam je samosvijest jedne zbiljske nacije. Naciju čine krv (narodnost) i tlo (teritorij), povijest i uljudba. Naciju usto čini i svijest da joj pripadamo, osjećaj da je ta pripadnost dobra, te volja da se ta pripadnost učvrsti, uščuva i produbi. Stoga nacija ne zastaje na pukom sentimentalnom i nostalgičnom domoljublju, niti zazire od danas napadanih kategorija kao što su šovinizam i ksenofobija. Oni spadaju u prirodne nacionalne obrambene mehanizme. Nacija je organsko jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jedne skupine ljudi koja joj pripada. Nacija je nastala u mističnom iskonu, i ona će, ako ju izrođeni pripadnici ne prepuste propasti, trajati dok ima ljudi koji je čine. Nacija je sveta, ona je u tom pogledu nešto nalik Bogu – ona nije i sama božanska, ali, kao i ono božansko, nacija nadilazi čovjeka pojedinca, nuka ga na bezuvjetnu odanost, i postavlja mu neizbježive dužnosti.
Nacionalizam je odluka i volja da se pod svaku cijenu, svim sredstvima, junački, ustrajno, pobjedonosno štiti probitak vlastite nacije. Ako u toj borbi izbije sukob sa suparničkim nacionalizmom, onda se ne pita „koji je u pravu“, nego se borba vodi do pobjede jačega. Svakako, postoje uvijek i određeni argumenti koje nacionalna borba može koristiti, u mjeri u kojoj i sami argumenti borce čine jačima. Ali, to nije područje na kojemu bi netko nekoga uvjeravao. Hrvatski nacionalizam poziva se, kada je u pitanju središnja Hrvatska, Bosna i Hercegovina, i na povijesni i na etnički argument, na geopolitički, pa čak i na estetski (ružne, ogavne granice današnje „Republike Hrvatske“). Ali, svi ti argumenti nemaju vrijednosti ako im ne pridođe „ultima ratio regis“ (posljednji kraljev argument, kako je pisalo na topovima Friedricha Velikoga), dakle – sila oružja!
Nacionalizam nije, kako njegovi protivnici tvrde, takozvana „povijesna (dakle prolazna) kategorija“, nije nastao s Francuskom revolucijom; nacionalizam je star koliko i nacija. Stari Grci, stari Židovi, bili su žestoki nacionalisti, sve do šovinizma. Šovinizam (mržnja spram drugih naroda), kao i ksenofobija (strah od stranaca), koje današnja protunarodna ljevica prikazuje kao kakav zločin, zapravo su najzdravije sastavnice nacionalističke samoobrane, koje do pred par desetljeća nitko normalan nije dovodio u pitanje. Danas ih sustavno kriminalizira judeo-masonska propaganda, koja je ovladala medijima, kako bi Božje narode našega svijeta ponizila, idiotizirala te obuzela posvemašnjom dekadencijom i napokon ih pretvorila u robove gospodara svijeta.
Hrvatska je Nacija od Boga, ona je sveta i nedodirljiva. Ona ima pravo učvršćivati svoj nacionalni bitak, braniti se svim sredstvima od snaga ugrozbe, širiti svoje tvarne i duhovne granice, držeći se pritom samo svojih vlastitih ciljeva i načela, ne podilazeći tuđim, nenarodnim i protunarodnim pritiscima, interesima i ideologijama.
Hrvatska Nacija, kako bi zaokružila svoj bitak, treba Hrvatsku Državu, samostalnu i slobodnu, suverenu i nezavisnu. Danas ju nemamo, i zadaća je nacionalnih elita ponovnu ju stvoriti. S druge strane, jednom stvorena Država stvara i Naciju, uzdižući ju na višu razinu bitka, pretvarajući zavedeni i zaluđeni, onemoćali i dezorijentirani puk po sebi u samosvjesnu i odlučnu, ponosnu i dostojanstvenu Naciju za sebe. Nacija i Država međusobno se odnose i kao cilj i kao sredstvo, stvaraju se, dopunjavaju i podupiru.
Hrvatski nacionalizam ne cjepidlači s mogućim slabostima, očitovanima tijekom velike i tisućljetne hrvatske povijesti. U nju pripada sve ono što ju je gradilo, od iranskoga praiskona do današnje borbe za slobodu i državnost. Sadašnji naraštaj Hrvata nosi u sebi sve sastavnice slavne nam prošlosti, nijedne se ne smije odricati. Nacija je, rekosmo, organska i harmonična zajednica prošlih, sadašnjih i budućih. Junačko ustaško pokoljenje s nama je, i nadalje nas nadahnjuje svojim borbenim žarom i voljom za pobjedu. I kada bi u njemu bilo mana, Hrvatska Nacija mora uza nj stajati kao što stoji majka uz dijete, dijete uz roditelje. Stoga nas nimalo ne će pokolebati jugo-ljevičarski huškači, koji izmišljenim grijesima onoga naraštaja po tko zna koji put nastoje osramotiti samu ideju, a potom i praksu hrvatske nacionalne i državne slobode. Naprotiv, ponosni smo na Ustaški Pokret, na Nezavisnu Državu Hrvatsku i na Poglavnika Antu Pavelića kao temelj, kao poticaj, kao uzor za borbu što ju, u novim, promijenjenim uvjetima, sada nastavljamo!
U nacionalističkom poretku, ne određuje cilj Države neprijatelj, nego ga određuju pripadnici Nacije, predvođeni svojim nepatvorenim elitama. Prvi među nacionalnim ciljevima jest sam nacionalni opstanak. Zadaća je hrvatskih nacionalista stoga pod svaku cijenu izvojštiti nacionalnu samosvojnost (suverenitet, egzistenciju), te uščuvati nacionalnu samobitnost (identitet, esenciju). Hrvatski
Nacionalisti ne biraju načine za postizanje svojih ciljeva. Oni nastupaju oštro, nepokolebljivo, nepotkupljivo, i ne priznaju nikakve kompromise. Oni ne prikrivaju svoje nazore i nakane. Oni otvoreno priznaju da su ostvarenju njihove svrhe primjerena sva sredstva. Oni su spremni na nacionalnu samoobranu, ali u svako doba i na napad. Pred Hrvatskim Nacionalistima trebaju drhtati samo neprijatelji izvana i iznutra, domaći izrodi i veleizdajnici.
HRVATSKI PROBLEMI
Duševno, ćudoredno i demografsko opadanje.
Temeljni, ključni problem uvijek leži u duhu. Kada narod poklekne u svojoj samosvijesti, kada se prepusti tjeskobi, strahu i beznađu, kada ga nitko više nije kadar oduhoviti i oduševiti, tada narod duševno propada i, obuzet posvemašnjim bezizlazjem, gubi i svoja tvarna uporišta, napokon, gubi Državu. Hrvatski je Narod, koji je radosno bio pozdravio privremenu obnovu Državnosti 1990, u međuvremenu moralno posrnuo, zakržljali su mu čast, ponos i dostojanstvo, bježi od stvarnosti, prepustio se banalnostima, jeftinom materijalizmu, shrvalo ga je grizodušje, malodušje, praznodušje. Obuzele su ga dekadencija i anemija, što će reći: općenito propadanje u kojemu ništa više nije sveto, i bezakonje – kada norme gube svoj autoritet i obvezujuću snagu. Zadaća je Hrvatskoga Nacionalizma podići Hrvatski Narod iz ovoga stanja bliskog i sličnog smrti, te ga osokoliti na novu veličinu. Tek tada može se riješiti i najveći problem Hrvatskoga Naroda, njegovo demografsko izumiranje. Tek zdrava i jaka Država, odgovorna za sve potrebne preduvjete, te duboki duševno-ćudoredni preporod, ponukat će Hrvatski Narod da se ponovno počne rađati i množiti. Bez toga su svi problemi nevažni i svi napori na spasu bespredmetni.
Europska unija.
Hrvati su narod bijele rase, Hrvatska je europska zemlja, i dio je bijeloga europskoga kontinenta od doseljavanja Hrvata na današnje područje. To još nikako ne znači da Hrvatska mora prihvatiti članstvo u današnjoj „EU“, židovsko-masonskoj, tehno-birokratskoj, centralističko-nadnarodnoj tvorevini, koja uništava sve europske narode, i veće i manje, i u kojoj Hrvatska može biti konačno dotučena moralno i materijalno, etnički i politički. DA Europi, NE „europskoj uniji“! Ako današnja uža Hrvatska, a potom i BiH, ipak ne bude izbjegla euro-integraciju, Hrvatski Nacionalisti uporabit će sva primjerena sredstva kako bi, u suradnji sa svojim europskim suborcima u sklopu Nacionalističke Internacionale, srušili protunarodnu tvorevinu „EU“, te Hrvatsku oslobodili iz njezinih ralja, jer bi to ropstvo Hrvatskoj donijelo čak još i daleko teže posljedice negoli ono jugoslavensko.
...
Ostatak teksta je dostupan na portalu http://www.noviultimatum.com/NU1/1-PZS-3-HRVATSKI-PROTOKOLI.html
