19. godina od ubojstva Ante Paradžika
21. rujna 2010. navršilo se devetnaest godina od političkog i mučkog ubojstva velikog domoljuba, dopredsjednika HSP-a i načelnika glavnog stožera HOS-a.
Ante Paradžik ubijen je 21. rujna 1991. godine prilikom povratka u Zagreb sa skupa HSP-a u Križevcima. Ubojstvo Ante Paradžika nije ni dan danas razriješeno.
Molitva suprotiva jugoslavom
Gospe Sinjska , ako si u stanju( a znam da jesi jer kakvog bi inače smisla imalo vapiti ti)
Uzmi Stipu al“ ne vračaj Franju
Kad si već pri poslu – nosi i Ivu
I onog s notama i onog što je doš“o lagat na Rivu
Gospe Sinjska promini mi figure na ploči
Uzmi Vladu sovu a vrati mi Antu Paradžika
Uzmi Luku dembeliju a vrati mi Blaža Kraljevića
Uzmi Ivana s jarmom a vrati mi Miru Barešića
Uzmi Mustanga i Peronju a vrati mi Ludovika Pavlovića
Uzmi svu ovu bezimenu kopilad koliko fali do broja 152 a vrati mi Brunu Bušića
Izuzmi jedino Marijanu koja časno časno ime nosi i kojom Hrvat se, kao Francuz Ivanom, ponosi
Uzmi i nek ih vrag kosi svakog onog što namisto srdca guzicu nosi
Uzmi ih i nek ti ne bude žal jer ih spram križa krasi samo jal
Kraljice Hrvata uzmi žezlo u ruke
Oslobodi narod svoj kukavelji i muke
Mladen Šepić - Barba
Govor Šime Tolića na komemoraciji za generala Blaža Kraljevića i bojovnike HOS-a
Dragi hrvatski domoljubi, dragi gosti,
Danas smo se okupili da odamo počast junačkim bojovnicima HOS-a i legendarnom general-bojniku Blažu Kraljeviću- Eri.
Da bi shvatili njihovu veličinu ćemo kratko ući u povijesti državotvornog Hrvatstva.
Stranka prava je najstarija državotvorna hrvatska stranka, utemeljena je 1861. od oca Domovine dr. Ante Starčevića.
Od prvog dana osnutka, Stranka prava se beskompromisno borila za hrvatsku cijelovitost i državnu nezavisnost pod geslom "Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!".
Sluge tuđinskih vladara dr. Ante Starčević naziva "Slavosrbima", oni su za oca Domovine neprijatelji svakog naroda i svake slobode. Starčevićevi „Slavosrbi“ su svi odreda hrvatske nacionalnosti: nekada su to bili Ivan Mažuranic i Josip Juraj Strossmayer. Vjerojatno bi se današnji "Slavosrbi" odazivali na ime Jadranke Kosor, Ante Đapića, Vesne Pusić, Ive Josipovića, Stipe Mesić, itd.
Rad pravaške stranke zabranjen je 6. siječnja 1929., uvođenjem Šestosiječanjske diktature.
Jedan od istaknutijih pravaša u tom razdoblju bio je dr. Milan Šufflay koji će 19. veljače 1931. biti ubijen na kućnom pragu, a ubojice, policijski agenti, neće nikad biti uhićeni, kao i desetljeićima kasnije ubojice Blaža Kraljevića ili Ante Paradžika. Ubojstva državotvornih Hrvata, većinom pravaša imaju veliku i dugačku žalosnu tradiciju u našem narodu.
1929. godine nakon atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini na Stjepana Radića, HSP-ovac dr. Ante Pavelić osniva "Hrvatski Ustaški Pokret", i nastavlja borbu za slobodu i nezavisnost Hrvatske. 1941. vođa Hrvatske seljačke stranke, kukavica Vlatko Maček odbija proglašenje hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom, dok pravaš dr. Ante Pavelić tu povijesnu priliku koristi i preko Slavka Kvaternika 10. travnja. iste godine proglašava slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom povijesnom i geografskom području Hrvatske.
1945. godine jugo-boljševici pod vodstvom hrvatskog izroda i masona Josipa Broza Tita uspjevaju sa hrvatskim kvislinzima obnoviti drugu Jugoslaviju, ili drugim imenom „Veliku Srbiju“ pod diktatom Beograda.
Među cro-boljševicima bio je i Titov najmlađi general Franjo Tuđman, koji će kasnije postati glavni krvnik modernog pravaštva.
1990. kratko prije konačnog raspada Jugoslavije, 50.000 do 70.000 komunista prelazi u HDZ, tada postaju „moderna“ neo-boljševička stranka, koja nastavlja sa političkim ubojstvima pravaša i državotvornih Hrvata. Isto onako kao što je to nekada UDB-a radila za vrijeme veliko-srpske Titovine.
UDB-aški dželati pod komandom Franje Tuđmana preoblače kapute i počinju glumiti velike Hrvate, dok istovremeno ubijaju stvarno velike Hrvate: Ludviga Pavlovića, Miru Barešića, HOS-ovca Stojana Vujnovića u Domaljevcu, dopredsjednika HSP-a i načelnika glavnog stožera HOS-a Antu Paradžika, koji je bio mozak tadašnje stranke, a konačni vrhunac je bila likvidacija generala Kraljevića, jer je bio glavna prepreka dogovorima Tuđman-Milošević u Karađorđevu i Boban-Karadžić u Grazu, sramnog sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine, progona i preseljavanja njenog stanovništva.
Te zvijeri nisu imale ni milosti prema članovima obitelji pravaških dužnosnika, pa su tako ubili dijete pokojnog Velimira Dilbera, bivšeg zapovjednika HOS-a za cijelu Hrvatsku.
Jednog dana ćemo morati dići spomenik za nedužne žrtve HDZ-ovog režima.
Kad je na referendumu 1991. trebalo odlučiti o hrvatskoj samostalnosti, Tuđman je hrvatskim građanima ponudio opciju između jugoslavenske konfederacije i jugofederacije. Niti jedan dokument HDZ-a niti ijedna Tuđmanova rečenica od 1989. do 1991. ne svjedoči o namjeri stvaranja samostalne hrvatske države.
Istovremo je HSP, kao davne 1861., i povijesno bliže nam 1990. bila jedina stranka koja je beskompromisno tražila totalnu slobodu i nezavisnot Hrvatske.
HSP-ove Hrvatske obrambene snage kreću odmah nakon osnutka, prve u obranu Domovine na svim hrvatskim ratištima od Vukovara do Dubrovnika.
Hrvatski novinar Siniša Glavašević je jednom rekao "Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.". HOS-ovce je se poznavalo po tome da su bili uvijek na prvoj liniji bojišnice i zadnji u povlačenju.
General Martin Špegelj je o HOS-ovcima pisao slijedeće: "Manje jedinice u crnim odorama nalazio sam u proljeće i ljeto 1992. u Bosanskoj Posavini, ali tada su već sve te formacije nosile službeno znakovlje Republike Hrvatske. Činjenica je da su upravo one ostajale na bojišnici i onda kada je zapovjedano da se postrojbe HV-a i HVO-a povuku sjeverno od Save."
Nakon izbijanja rata u Bosni, HSP šalje HOS-ovce u njenu obranu. HOS-ovci se bore za cijelovitu Bosnu i Hercegovinu, u Bosanskoj Posavini, Kalesiji, na Drini, u Sarajevu, Hercegovini, središnjoj Bosni, i na svim ostalim ratištima gdje je narod bio ugrožen od velikosrpske agresije
General Kraljević naglašava da je u HOS-u i do 40% muslimana, i da se zajedno s Hrvatima katolicima bore za slobodu svih građana koji nisu četnici i ekstremi.
Konačni cilj HSP-a je bila konfederacija Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, čime bi napokon ujedinili većinu Hrvata u jedan Dom i dobili povijesnu granicu na rijeci Drini.
Za slobodu se zajedno bore Hrvati katolici i muslimani pod barjacima šahovnice i ljiljana.
Ljiljani su stari kraljevski i katolički simbol svetog trojstva, kojeg su rabili hrvatski plemići bosanske dinastije Kotromanića. Malo tko zna da je 1992. upravo HDZ BiH predložio ljiljane za državni simbol Republike Bosne i Hercegovine.
Mafijaši, ratni profiteri i ratni zločinci oko "Kažnjeničke Bojne" Mladena Naletilića Tute, po naloga predsjednika HDZ-a za Herceg-Bosnu Mate Bobana, inače satelita Tuđmana i Šuška, likvidiraju generala Kraljevića i osam njegovih HOS-ovaca, među kojim su bili i Hrvati islamske vjeroispovijesti.
Likvidirani su kratko nakon proglasa HOS-a, koji je potpisao general Kraljević, u kojem je narod pozivao da ne obraćaju pažnju na dogovor Boban-Karadžić o podijeli BiH, te da žele BiH sačuvati za sve njene građane.
Nakon kukavičkog ubojstva iz zasjede, bivši UDB-aš Mate Boban započinje rat sa Bošnjacima-Muslimanima, i tako dovodi u smrti i propast bosanske Hrvate i naše stare saveznike - Bošnjake i Hercegovce muslimane. Tom veleizdajom omogućava srpsku državu koja je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag – na rijeku Unu.
Od 760.852 Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 640.000 živjelo je u Bosni. Veliki dio njih, HDZ-ova politika planirala je preseliti na 17 % teritorija Hercegovine.
Nekada smo svi bili samo jedan, hrvatski narod, najveći bosanski književnici su bili Hrvati islamske vjeroispovijesti. Tu su imena kao Safet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Asaf Duraković, Fadil Hadžić, Nusret Idrizović, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Hamdija Kreševljaković, Abdurezak Hivzi Bjelavac, Mak Dizdar itd.
Dr. Asaf Duraković, proučavajući znanstvenu i stručnu literaturu, je došao do zaključaka da "muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine jest u 95 posto slučajeva hrvatskog podrijetla."
Veliki Džaferbeg Kulenović bio je među rijetkima koji su glasovali protiv Vidovdanskog ustava 1921. To čini usprkos uputama svoje stranke govoreći: "Provedite slobodne izbore i vidjet ćete da je Bosna - Hrvatska." Zabilježena je u tisku njegova izjava "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist... i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda."
Moj Posavljak Musa Ćazim Ćatić u svojoj pjesmi "Bosni" kaže:
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce čija granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
...
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće.
Isto i presjajno, kao sunce što je,
I njemu će sinut sunce stare sreće.
I danas smo jedan narod!
Ali, radi tragičnih događaja u prošlom ratu, smo postali jedan narod sa dva imena, krv nije voda, tako smo danas Hrvati i Bošnjaci, kao što su Nijemci i Austrijanci jedan te isti narod, samo kroz povijesne nesreće razdvojeni.
Hrvatska, Bosna i Hercegovina jedna je domovina!
Ono što je neprirodno razdvojeno, mora ponovo prirodno da zaraste!
Teško nama bez ljubavi bratske, tesko Bosni bez zemlje Hrvatske!
Zavadili su nas hrvatski neo-boljševici, ali i afrički i azijatski islamisti, koje je pustio Franjo Tuđman preko Republike Hrvatske u BiH.
Puni srama gledamo kako se uništavaju religiozni objekti u BiH, i kako zaluđeni mladići vijore turskim zastavama po Bosni, ne znajući da je jedan od najvećih junaka naše povijesti, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević tjerao turske okupatore sve do doline rijeke Vardar.
Hrvatska omladina po Hercegovini nosi majice sa simbolima "Hrvatskog Ustaškog Pokreta" ili legendarne "Crne Legije", pjevajući "Gazi Balije", ali ne znaju da je u toj elitnoj i nepobjedljivoj ustaškoj jedinici bilo 50% muslimana.
Mladi Bošnjaci pjevaju po srednjoj Bosni "Ubij Ustaše", ali neznaju da su ih Ustaše u drugom svijetskom ratu spasile od četničkih pokolja, pogotovo na Drini, i da je u Ustašama bilo 40% muslimana.
Hrvatski književnik Musa Ćazim Ćatić u svojoj pjesmi "Ljubav Hrvata katolika i muslimana" iz srca veli:
"Mujo brate", Ivo reče, "šta je bilo, zaboravi!"
"Ivo brate", Mujo zbori, "složimo se u ljubavi..."
Eto tako dobri Bog je mir posijo među braću,
I tim mirom učinio majčinome konac plaču.
I danas se Bogu hvala, braća ljube ko golubi;
Ali, ali - Trebević se s Velebitom još ne ljubi!!!
General Blaž Kraljević i ubijeni HOS-ovci su stradali radi svoje čistoće i poštenja, nisu se dali korumpirati i uvući u prljave igre sa četnicima, kao primjerice Tuđman sa Miloševićem, i Boban sa Karadžićem.
Neka svi Hrvati na svijetu znaju, da njihova žrtva nije bila uzalud, jer nova loza raste, raste hrvatska omladina koja nastavlja čisti pravaški put, kojim su general Blaž Kraljević i Ante Paradžik kročili.
Spremni smo poput njih ići do kraja, jer nema veće časti i lijepše smrti nego kada te ubiju radi pravde koju si činio!
Hvala Vam na pozornosti,
Bog i Hrvati!
Šime Tolić
Predsjednik Autohtone- Hrvatske Stranke Prava Europe
Hrvatska poruka globalistima
Judini sinovi, suvo zlato bacaju u blato...
Prije par dana je me jedan prijatelj tokom političkih razgovora podsjetio na kontroverznu izjavu Nadana Vidoševića. Prema Vidoševićevom mišljenju, Hrvatska jednostavno nema alternative i useljavanje stranih radnika je neminovnost, s obzirom da ima sve manje radnika, odnosno da će jedino strani imigranti, bili to i Kinezi, moći financirati buduće hrvatske umirovljenike.
Meni je jako žao što mu nisam već tada odgovorio otvorenim pismom, ali mislim da je ta tematika i dan danas veoma aktualna, stoga šaljem ozbiljnu poruku njemu i svim ostalim "hrvatskim" multi-kulti (multietničko društvo) fetišistima.
Pametan i zdrav čovjek bi se trebao upitati, što su uzroci opada nataliteta hrvatskog stanovništva, i zašto smo prisiljeni uvoziti emigrante s tuđih kontinenata?
Jeli uzrok tome možda hedonistički i dekadentni način života, koji su Hrvati preuzeli od protukršćanskog zapada? Jeli uzrok tome tolerancija prema drogi, alkoholizmu, pornografiji, prostituciji, pobačaju, feminizmu, i homoseksualizmu? Jeli uzrok tome što su novi idoli naše omladine nemoralne filmske i glazbene "zvijezde" SAD-a? Dali je uzrok, slaba financijska podrška tradicionalnim hrvatskim obiteljima sa brojnom djecom?
Naši političari ignoriraju prave razloge opada nataliteta, pa poput kukavica bez obraza traže pomoć od emigranata s tuđih kontinenata, većinom iz zemalja gdje je radni moral ionako još niži nego kao što je već kod nas.
Kakve posljedice bi imala emigracija milijun Afrikanaca i Azijata u Republiku Hrvatsku? Vjerovatno smo svi imali priliku svjedočiti rasnim nemirima diljem cijele Europe (pogledajte slikopise ispod članka). Činjenica je da su u europskim državama sa velikim stanovništvom afričkih i azijskih emigranta nastala geta gdje bijelci ne smiju više ulaziti, da ne riskiraju život. Činjenica je, da je u zapadnim zemljama sa brojnim emigrantima višestruko porastao broj teškog kriminala, od ubojstava, krađe, krijumčarenja droge i ljudi, sve do ilegalne prostitucije. Nedavno je njemački političar SPD-a (njemačka verzija SDP-a) Thilo Sarrazin u svojoj knjizi "Njemačka se ukida" razodkrio da arapski i turski emigranti Njemačku mnogo više koštaju nego što pridonose. Sarrazin je izračunao da će Njemačka u godini 2110 imati samo još 25 milijuna stanovnika od kojih će emigranti činiti 69%.
Da ne govorimo, kakve bi kulturološke posljedice imala masovna emigracija afrikanaca i azijata u našu naciju. Budemo li se primjerice mješali sa došljacima, ne da ćemo samo uništiti svoju i njihovu vrstu, kulturu i običaje nego bi mogli postati mulatska banana-država kao primjerice Kuba. To jeste cilj "hrvatskih" i svijetskih globalista, izmješati narode i stvoriti novu svijetsku naciju pod kontrolom Anglo-Amerike, čime bi se ostvario sotonski plan "Novog svjetskog poretka".
Alternativa samoubilačkom planu Vidoševića, bi bilo povraćanje hrvatske Dijaspore. Izvan Republike Hrvatske živi preko 4 milijuna Hrvata, vratimo samo milijun, naprimjer jedan dio iz Južne Amerike, i problem je riješen. Tako bi to pokušao riješiti Hrvat, ali globalistu i Slavosrbu će tuđe uvijek biti slađe. Tako je bilo za vrijeme dr. Ante Starčevića, tako je i danas.
Ozbiljno poručujem Nadanu Vidoševiću i ostalim globalistima, da ne pomisle ni u šali uvozu tolikog broja ljudi tuđe nacionalnosti u Republiku Hrvatsku, jer vjerovali ili ne, ima još hrvatskih rodoljuba koji vole svoje, malo nas je, ali nas ima, i spremni smo dati i krv za Domovinu. Borit ćemo se do zadnjeg daha, ne protiv emigranata, nego protiv Slavosrba (pojam Slavosrb kod Starčevića nikada nije označavao nacionalnu pripadnost nego političku kategoriju: Slavosrbi nisu Srbi nego režimlije i sluge tuđinskih vlada, dvostruki robovi-sclavi i servi.) koji su ih doveli!
Hrvatska Hrvatom!
Šime Tolić
Predsjednik Autohtone Hrvatske Stranke Prava Europe
E.U - Multikulti imperij
http://www.youtube.com/watch?v=XlmvxBCuXx0
Smrt Europe u godini 2029
http://www.youtube.com/watch?v=THrltK9cGo8
Hrvatska ljevica i desnica
Hrvatska ljevica i desnica
Piše dr Tomislav Sunić
Netočno je optuživati hrvatsku lijevo-liberalnu klasu da želi vratiti Hrvatsku u stare okvire nove balkanske unije. Ona itekako voli Hrvatsku. Njezin razlog za fingiranu ljubav prema Hrvatskoj psihološke je, a ne političke naravi. Ionako je ljevici i liberalima riječ "Hrvatska", i sve njene gramatičke izvedenice, samo jedna stilska figura, premda im ta figura omogućuje da oni budu danas stvarne političke figure.
Pod pretpostavkom da Hrvatska uđe u balkansku uniju unutar Europske Unije, anacionalne liberalno-lijeve stranke i njeni čelnici znaju da će morati svirati sporedne partiture. Upravo u današnjoj, kolko-tolko samostalnoj Hrvatskoj, oni mogu medijski pokazati da su netko i nešto. Veliki broj raznih političara I novinara ima slobodu kreveljenja upravo zato jer žive u zasebnoj državi. U bivšoj Jugoslaviji to im je bilo nemoguće. Bivši hrvatski političari i 'javni radnici' znali su dobro da sa Srbima nema šale i da je potrebno svirati kako gazde kažu. Od Jakova Blaževića do Ivice Račana svi su hrvatski komunisti, prilikom hodočašća u Beograd, redom morali dokazivati da su "papskiji od pape", veći Jugoslaveni od Srba, veći denuncijanti Hrvata nego sami Srbi.
Ista je stvar je i sa novom-starom medijsko-kulturnom klasom u današnjoj Hrvatskoj, koja zna da bi ulaskom tj. povratkom u balkansku uniju, ona nestala začas sa hrvatskog ekrana. Potrebno je stoga grčevito se držati hrvatskog imena - iz jednostavnog razloga što u zemlji sa brojčanim stanjem jednog Berlina ozbiljne kulturno-medijske konkurencije nema. Pastoralna i provincijska Hrvatska je zemlja koja anacionalnim krugovima I pojedincima omogućuje neviđene državne i para- državne sinekure.
Samo malo- samo puno!
Nacionalo-desničarska scena u Hrvatskoj sliči na ulazak u tramvaj na Jelačićevom trgu, petkom u 17 sati. Vrisak, vapaj, gungula i urlici; "Samo malo"!. Svatko iz petnih žila grabi krvožedno prema praznom sjedalu. Nedavni predsjednički izbori pokazali su ruglo nazovi desničarske scene u Hrvatskoj. Premda dvije trećine hrvatskog glasačkog tijela (bez dijaspore) diše nacionalno i desničarski, u Hrvatskoj nema desnog političara koji suvislo zna artikulirati viziju Hrvatske.
Za razliku od Hrvatske, Rumunjska, Mađarska, Belgija, Velika Britanija, sjeverna Italija i Nizozemska imaju nacionalističke stranke i pokrete koji su dobro organizirani i sa solidnom intelektualnom (često anonimnom) bazom, i uz priliv sve većeg broja mladih ljudi. Hrvatska, koja pati od nametnutog kompleksa ustaštva, rijetka je zemlja u Europi u kojoj je neokomunizam u institucionalnim i u kulturnim okvirima vrlo jak--premda je on danas premazan patinom lažiranog zapadnjaštva uz mimikriju amerikanizma. Od svetog trojstva Marxa-Engelsa -Lenjina, hrvatska režimska inteligencija preobratila se u tren oka u apostole neoliberalizma i zagovornike dogme o slobodnom tržištu.
Mogu li hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica imati bilo kakav identitet bez antisrpstva? Povijesni događaji unatrag sto godina pokazuju da ne mogu. Koja bi noćna mora tek nastala za hrvatski identitet da Srbi nestanu sa zemljopisne karte! Je li je moguće biti hrvatski nacionalist ili tzv. hrvatski ekstremni desničar bez stalnog prizivanja na katoličanstvo? Sinonimijom 'katolicizam - hrvatstvo- antisrpstvo', hrvatski nacionalisti i desničari gube simpatizere na Zapadu i u Hrvatskoj. Tijekom Domovinskog rata, nacionalistički krugovi iz Europe i Amerike pokazivali su velike simpatije za Hrvate. Danas toga više nema iz jednostavnog razloga što mržnja europskih nacionalista prema svojim prvim susjedima više nije u prvom planu. Hrvatsko-srpski sukob teško je shvatljiv zapadnoeuropskim i američkim nacionalistima. Još je teže njima pojmiti da dva antropološki i lingvistički toliko bliska naroda toliko mogu mrziti jedan drugog. Strah od stranih imigranata i rasne balkanizacije, njihove su udarne teme, a nimalo to da li će Hrvatska dobiti dio Bosne, ili će Poljska velikodušno vratiti Nijemcima dio Šlezije.
Krađe, provale i sukobi neeuropskih stranaca i doseljenika sa lokalnim policijama na Zapadu glavne su teme među europskim i američkim nacionalistima i tzv. ekstremnim desničarima, premda režimski mediji na Zapadu rijetko o tome pišu. Postoji za to i razlozi. U Americi i Europi zakonski je zabranjeno "rasno profiliranje" t.j, medijsko navođenje rasnog podrijetla kriminalaca. Nedavni napadi prednjoazijskih bandi na 30 njemačkih policajaca i njemačkom Nuekoellnu, nedavni napadaj skupine crnaca na skupinu bijele mladeži u Des Moines, u SAD-u, nedavna silovanja bijelih tinejdžerki i u njemačkom Augsburgu i u švedskom Malmoeu, nedavna pobuna i masovna palež automobila od strane velike grupe ljudi sjevernoafričkog podrijetla u Grenobleu, u Francuskoj - ne spominju se nimalo u zapadnim glavnim medijima. Da su ta razbojstva učinili bijelci, cijeli svijet bi urlao o "fašistima", "rasistima" i "neonacistima." Za europske političare ili akademike koji o tome žele prozboriti, znači potpisati vlastitu osmrtnicu u karijeri. Od 2,5 milijuna zatvorenika u američkim zatvorima, preko 70 posto čine američki kriminalci neeuropskog podrijetla - činjenica koju svaki bijeli Amerikanac zna na pamet - no po toj temi ne voli jako čačkati. Nova post-titoistička liberalna klasa u Hrvatskoj, slično kao i na Zapadu, voli kritizirati "rasiste" i tzv. desničare, premda u pravilu šalje svoju djecu u bijele škole, a osobito voli ljetovati u bijelim katoličkim enklavama - na primjer u Hrvatskoj.
Kulturna hegemonija mišje rupe
Svakoj političkoj promjeni, pa bila ona i nasilna, uvijek prethodi kulturna borba. Kultur-boljševici to su davno i sjajno shvatila. Bez kulturne hegemonije nema političke vlasti; niti Banskih dvora, niti Pantovčaka, niti kasice prasice. Imati svoje intelektualne pse čuvare u medijima i na univerzitetima - jedini je put do vlasti. Ovu osnovnu političku kategoriju hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica nikako ne žele shvatiti. A hrvatska Crkva još manje, jer nije bila kadra punih dvadeset godina osnovati neki koledž, ili institut, ili "tvornicu ideja" i stvori tako kulturno-promidžbenu alternativu lijevom pranju mozga. Kvazi-oporbena liberalno-lijeva klasa, zajedno sa travestijom konzervativne stanke koja je na vlasti, imaju pristup medijima i vlasti ne zato što imaju pravo, ili što su ljepši, ili što su pametniji. Oni su na vlasti i u medijima u toj mjeri u kojoj hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica nemaju ništa za ponuditi. Bez jasne kulturne promidžbe, osobito kod mlađih ljudi, hrvatska desnica je osuđena na odumiranje. Kada bi hrvatski nacionalisti-desničari,u svom današnjem formatu, dobili danas vlast na pladnju došlo bi do općeg kaosa i desne blamaže.
No i sadašnja medijsko politička klasa itekako je slaba, što povijesno pokazuje rasulo njenih ideja i komunističkih prethodnika u 1991.g. Zgrožena realnom mogućnošću rumunjsko -ceausesceau scenarija, žustro je tada bježala u mišje rupe. Tek kada je vidjela koliko su hrvatski nacionalisti I desnica naivni ili podmitljivi izašla je ponovno na svjetlo dana, 2000. godine. Sutra kada se duh vremena promijeni i ako hrvatski nacionalisti shvate sto je to kulturna hegemonija - slijedi nova runda mišjih rupa.
Tomislav Sunić
