Informativnom programu HRT- Zagreb
Fra Martin Planinić
Informativnom programu HRT- Zagreb
Cijenjeni Naslove!
Sjetimo se kako su naši mediji prosvjedovali nakon bacanja krmača na našu zemlju u tijeku rata. Sada je u pripremi klasična bomba četrdeset puta jača od krmače. Je li i ta bomba oružje za masovno uništenje?! Nitko, nažalost, Ameriku ne pita, niti se Amerika pita. Tu bombu, koja sve (masovno) uništava, bez biranja cilja, Amerika kani baciti na Irak u slučaju možebitnog rata. Ako je Americi sve dopušteno i ako ona može činiti što god hoće, jer je Amerika, pao je moral i nastupilo pravo jačega. Postao je «čovjek čovjeku vuk».
Smijemo li dopustiti da nas Amerika opet sramoti i kao bijelce i kao kršćane? Osramotila nas je kao bijelce, jer je bijela rasa postala najkrvoločnija rasa, zahvaljujući američkim zločinima. Poubijani crvenokošci (Indijanci), u ropstvo dovedeni crnokošci (crnci) i na žutokošce (na Japance) bačene dvije atomske bombe. To su zločini koji terete Ameriku u njezinu državnom entitetu. Ne zaboravimo da nam ista ta Amerika, koja je sve svoje vlastite građane podrijetlom Japance smjestila logor, nabija nam na nos još neistraženi Jasenovac, utemeljen više na lovačkim pričama negoli na neospornim činjenicama. Dok i danas naša imaginarna odgovornost za Jasenovac visi nad nama kao Damaklov mač, nitko Ameriku ne (u)pita: Što ti uradi na svom vlastitom teritoriju sa svojim vlastitim građanima japanskoga podrijetla? Je li ti rat s Japanom dao pravo na to?
Budući da Amerika pripada kršćanskoj civilizaciji, njezinim nabrojenim zločinima osramoćeno je i kršćanstvo. Jer, kršćanska je ruka bacila atomske bombe na Japan i «obogatila Irak» osiromašenim uranom. Hoće li biti Irak opet «obogaćen» «istim siromaštvom»-osiromašenim uranom? Hoće li i taj zločin biti pokriven američkom demokracijom i njezinom antifašističkom borbom? Dokle će antifašizam biti skrivač i pokrivač gnusnim zločinima? Vrijeme je da se to pitanje barem postavi, pa makar ostalo bez odgovora.
Ne znam koliko Amerika može pokrenuti rat zbog terorizma. Terorizam odavno postoji i nikad ga ne će nestati, dokle god bude među ljudima ljudi većih od običnih ljudi. Ti veći će ga, u skladu sa svojim probitcima, prouzročiti, činiti, druge terorizmu učiti i na terorizam ih poticati, dok terorist ne postane opasan svome učitelju. Tako i Amerika, učiteljica terorista, postade poštena žrtva tek 11. rujna 2001.
Koliko je neko veći i koliko se uzdiže nad ljude, toliki je terorist ili uzročnik terorizma. Neka nam pokažu dva primjera:
Priča nam sveti Auguustin u svom djelu «De civitate Dei» kako je Aleksandar Veliki uhitio gusara i pozvao ga na odgovornost. Gusar mu je u razgovoru rekao: «Oba smo jednaki. Ti imaš veliko brodovlje pa te zovu vojskovođom, a ja malo pa me zovu gusarom.»
Neron je zapalio Rim i okrivio kršćane za požar. Lako bi bilo da je to bilo samo jednom. No, mnogo je puta «Neron» (za)palio «Rim» kao bi mogao okriviti druge za svoje zlodjelo.
Koliko su oba ova slučaja primjenjiva na Ameriku neka svatko razmisli. Amerika, jer je velika, može velike bombe bacati gdje god hoće i istodobno suditi malome čovjeku što je nekoga ranio. U samoobrani! To je njezino «pravo». I eto joj ga. «Blago njoj ima se čim ponositi». I neka se «ponosi»! «Čestitam»joj.
Glede nebodera blizanaca i brze vojne akcije u Afganistanu, nije suvišno pitanje: Je li posrijedi «Neronov» trik? Da je Amerika čekala nekoliko godina pa tek onda zaratila, ne bi mi ni palo napamet takvo pitanje. No, brzo je zaratila, pa mi se ono samo nameće. Nažalost, ne mogu ga ni mimoići ni zaobići. Morala je, dakle, Amerika misliti na mogućnost takvoga pitanja i paziti kako će izbjegnuti sumnju da je ona 11. rujna 2001.srušila nebodere blizance da bi mogla napasti Afganistan. I, eto, to joj je pitanje plaća za njezinu brzopletu odluku.
Ne znam koliko je opasno naoružavanje Iraka. No, svatko se naoružava. Američki mi zahtjev sliči na basnu:
- Odstrani rogove, reče vuk volu?
- Ne ću, odvrati vol.
- Ne odstraniš li rogove, ubit ću te, završi vuk. I ubi vola.
Budući da vol nije odstranio rogove, vuk se lažno pravda: Ubio sam vola zato što se nije razoružao i rogove odložio. I tako vuk, koji bi zbog volujskoga mesa ubio vola, ostaje poštenjak koji brani poredak u šumi. Budući da gladnom vuku treba mesa, stradat će svaki vol od vučjih ralja. I poslušni i neposlušni! Rogovi su izlika.
Svaki narod ima nešto od čega će živjeti. I Irak naftu. Treba li Americi nafte? Je li to skriveni i još neočitovani razlog rata? Ne znam! Kazat će povijest koja sudi svakome, a ne oprašta nikome. Ako Americi treba nafte, neka «uzme kantu u ruke», izbroji dolare i kupi nafte. Zašto bi ona morala biti gospodar naftnih polja na tuđem teritoriju? Zato što je lakše naftu imati negoli kupovati. Je li to pošteno? To politiku ne zanima, dodat će netko. Politika kroji poštenje. Zato se čuje krilatica: «Neka se svećenici u svojim propovijedima ne miješaju u politiku!» A zašto? Da bi političari mogli krojiti moral po svojim mjerilima i u skladu sa svojim časovitim probitcima. No, unatoč toj krilatici svećenik mora govoriti i svoju propovjedničku dužnost (iz)vršiti. Mora i zločin osuditi. Mora biti pred političarom kao sveti Ambrozije pred rimskim carem Teodozijem. Pred Bogom i njegovim propovjednikom nitko nije privilegiran. Ni političari! Svećenik će reći: moral nije na strani jačega. Jači bi morao biti na strani morala. On bi morao, neovisno o svojoj sili, ustanoviti što je moralno pa to tek onda to braniti: policijski, sudski i vojnički. A gdje je to? I je li ikada i igdje bilo to.
Kad bi, u sveopćem razoružanju, svatko se razoružavao osim Iraka, razumio bih američki zahtjev Iraku. No, nitko se ne razoružava, a od Iraka se traži razoružavanje. Zato ne mogu vidjeti poštenu namjeru u američkom zahtjevu. Pošteno bi bilo kad bi Amerika i, po ugledu na nju, sve ostale države uništile svoje oružje za masovno uništavanje, pa tek onda to zatražile i od Iraka, koji oklijeva razoružati se. Dalo bi se tek tada raspravljati o vojnoj akciji protiv Iraka. No, na čelu te akcije ne bi smjela biti Amerika, zbog zločina koji nju terete, a nas sramote.
Što onda s Amerikom? Neka se vrati u svoje granice u kojima je bila do svoga ulaska u prvi svjetski rat i u koje se pošteno vratila nakon prvog svjetskog rata. Jer, u svojim će granicama biti mirna i ona od drugih i drugi od nje. I bit će, nadam se mir, nakon povratka Amerike u vlastito dvorište.
Ploče-Tepčići 15. ožujka 2003. Fra Martin Planinić
P. s.: Vrijedi kao moj ovjereni i potpisani tekst. Ograđujem se od bilo kakvih pogrješaka u tekstu. Bit će mi drago, ako budem upitam za objašnjenje na nejasnim mjestima.
Godišnjica smrti general- bojnika HOS-a Blaža Kraljevića
Na današnji dan prije 18 godina je od hrvatske ruke ubijen jedan od najvećih Hrvata svih vremena, legendarni, jedan i jedinstveni general-bojnik Blaž Kraljević i 8 njegovih vitezova HOS-a (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović). Ubijeni od vlastitog naroda, hercegovačkih mafijaša, ratnih profitera, i ratnih zločinaca "Kažnjeničke bojne" Mladena Naletilića- Tute, kojima i dan danas nije suđeno glede tog sotonističkog čina i veleizdaje Hrvatstva. Zapalimo svijeće i pomolimo se za plemenite duše crnih vitezova HOS-a Blaža Kraljevića- Ere, za koje je sloboda vlastitog naroda bili iznad osobnog interesa i trgovanja sa četnicima. Ubili su im tijela ali će vječno živjeti u našim srcima i mislima. Neka im je laka hrvatska zemlja. Za dom spremni!
A-HSP Europe
Prešućeni i nekažnjeni zločin
Novinar Mladen Bošnjak, ratni povjerenik HSP-a za BiH, predstavio je knjigu "Blaž Kraljević - pukovnik i pokojnik", objavljujemo dijelove: u kojima autor donosi autentično svjedočenje o formiranju HOS-a u BiH, ulozi i ubojstvu generala HOS-a Blaža Kraljevića, čije se obljetnice danas sjećamo.
Koncem osamdesetih godina proteklog stoljeća, u malom provincijskom kanadskom gradu, prvi put sam čuo ime Blaža Kraljevića za kojega je rečeno da živi u Australiji, te da je veoma aktivan sudionik u borbi hrvatske emigracije čiji je prvenstveni cilj bio stvaranje samostalne hrvatske države. Dakako, nisam ni slutio da ćemo nekoliko. godina kasnije manje ili više uspješno surađivati u Domovini, u koju je njegova noga stupila nakon četvrt stoljeća teškog emigrantskog života.
Uzdanica HSP Ljubuški
Kraljević je rođen 1947. u selu Lisicama kraj Ljubuškoga. Sredinom šezdesetih, da bi izbjegao služenje vojnog roka u JNA, odlazi u Australiju gdje se, po vlastitom kazivanju, bavio sitnim biznisom. Početkom rata vratio se u Hrvatsku i odmah se priključio Dobroslavu Paragi (prvi predsjednik Hrvatske stranke prava, op.p.). U Australiji su mu ostali žena i dva sina, no nadao se da će se i oni skoro vratiti u njegov rodni Ljubuški. Nije bio školovan za vojnički posao, nikad nije bio ni u jednoj vojsci, no gotovo je nevjerojatno imao dobar odnos sa svojim vojnicima, kop su ga obožavali.
HSP Ljubuški je tada bio najjača stranačka podružnica na svijetu! Odnio sam tih dana u Starčevićev dom u Zagreb 1180 pristupnica i 75% novca od članarine kako je predviđeno stranačkim statutom. Bilo je onih koji su govorili da imaju par tisuća članova, ali te pristupnice (o novcima da ne govorimo) nitko nije vidio. Na temelju te činjenice tražio sam od Parage (jer stranačko predsjedništvo više nije funkcioniralo) bolji tretman ljudi koji vode i izgrađuju stranku.
HOS je sve više preuzimao stranku koja se doslovno uniformirala za kratko vrijeme. "HOS je nas ponos" — uzvikivao je Paraga sa balkona okupljenoj masi, a Ante Đapić (sadašnji predsjednik HSP-a Hrvatske) tu dječju maksimu po medijima eksploatirao do granica neozbiljnosti. Takvo stanje opće euforije, utemeljene na bojnim pokličima, potrajat će do kolovoskih izbora 1992. ili pak do konačnog tužnog prizemljenja, 9. kolovoza, kada je ubijen Blaz Kraljević, posljednja Paragina vojnička uzdanica.
HOS je postajao sve brojniji. Nije se više oskudijevalo, hrane je bilo dosta, automobila sasvim dovoljno, odore i vojnička oprema stizali su svakodnevno. Robu je iz Zagreba dovozio Aco Bajkuša, spomenuti sarajevski ugostitelj koji, po svemu sudeći, nije propustio priliku da vrcajući med ne poliže prste.
Masakr kolovoza 1992.
Tog nedjeljnog jutra Blaž Kraljević je sa svojom pratnjom, a to su trojica momaka, Šahdo Delić i Marko Stjepanović iz Teslića, lučki radnici u Pločama, te Osman Maksić iz Vitine, krenuo na sastanak HOS-a u Mostaru, na koji ga je pozvao Vinko Martinović Štela (tadašnji zapovjednik HOS-a Mostar, poslije rata osuđen na 20 godina za ratne zločine u Haagu, op. p.), jedan od zapovjednika.
Odlučio je prije svratiti u Čapljinu, u vojarnu Dretelj, da pogleda naoružanje prethodne noći pristiglo iz Osijeka, navodno dobro plaćeno, a posao je obavljen preko stanovitog bojnika Dide koji je prije nekih mjesec dana stigao u Ljubuški.
Elem, Blaž Kraljević je, vele svjedoci, bio zadovoljan učinjenim poslom i krenuo put Mostara. Od starih HOS- ovaca priključio im se Marijo Medić iz Vitine koji je cijelo vrijeme vodio računa o Ivici Primorcu (Kraljevićev zamjenik,op.p.). Želju da sa zapovjednikom krenu u Mostar izrazili su i prije nekoliko dana pristigli Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnića, Vinko Primorac iz Gornjih Radišića, svi sa područja općine Ljubuški, te Rasim Krasniqi iz Jablanice kraj Peći na Kosovu, a u redove HOS-a stigao iz Rijeke.
Čuo sam nekoliko verzija onoga sto se događalo na sastanku u Mostaru. Vinko Martinović je stalno prekidan na sastanku telefonskim pozivima, a u slušalicu je uvijek govorio isto: "Evo stigo mi je general, trebam ispratiti generala..."
Damir Mucić, Marijana i ja krenuli smo u Široki Brijeg preko Grljevića. U mjestu Buhovo, općina Široki Brijeg, zaustavila nas je nekakva vojska ili policija, naredila da iziđemo, ruke na krov automobila i pretres. Oni ce nas sprovesti u Široki Brijeg kod zapovjednika HVO-a ili nekog tko nam može dati informaciju o devetorici naših ljudi. Oko 19 sati stigli smo ispred hotela "Park" gdje smo zamoljeni da sačekamo koji minut. Nervozno sam šetao uokolo dok su Marijana i Damir sjedili na nekakvoj ogradi i zurili u prazno. Prenuo me glas jednog vojnika:
Evo ide zapovjednik!
Za Mladena Naletilića Tutu čuo sam iz priča naših ljudi iz Njemačke, poglavito onih koji su živjeli i radili na Bodenzeu. Mišljenja o njemu su, po običaju, bila dvojaka. Od opasnog emigranta do jugoslavenskog špijuna. Za potonju varijantu je većina. To je vidljivo i iz brojnih pisama Miljenka Bebeka, emigranta koji je živio u Friedrictschafenu, koje je slao na adresu domaćeg tiska koji ih, kao režimska ispostava, nije objavljivao, ali su ta pisma svijetlo dana ugledala u "Hrvatskoj domovini", časopisu kojeg je u Hamburgu izdavao njemački novinar Hans Peter Rullman. Svejedno, nismo o njemu puno vodili računa, znali smo da je na Širokom Brijegu osnovao Kaznjeničku bojnu i vjerovali da se bori protiv neprijatelja.
Dvanaest godina kasnije pitao sam Ivana Beslića, potpisnika one nesretne knjige "Čuvari Jugoslavije", je li Tutu namjerno izostavio sa popisa suradnika UDB-e ili ga uopće nema u obavještajnim arhivama. Pognute glave procijedio je:
Čuješ, pobro...
Kroz kavanu hotela "Park" sproveli su nas u neki separe. Unutra su sjedili Tutini vojnici, njih sedam-osam. Tuta se se smjestio u fotelju za jednim malim stolom, a nama zapovjedio da sjednemo preko puta. Dvojica vojnika zauzeli su pozicije s kojih mogu onemogućiti svaki naš pokret. Po izopačenom pogledu zapovjednika Kažnjeničke bojne dalo se odmah primijetiti da su stvari skroz ozbiljne. Kad sam rekao zašto smo došli u Široki Brijeg, Tuta je "poludio". Počeo se nekontrolirano derati, vrištati. Da tko smije pucati u njegovu vojsku, tko je ubio Brazilijana, sve će on to ispitati, i sve pobiti.
Nekako sam, u tom košmaru, uspio razabrati da je Blaž Kraljević ubijen. I njegova pratnja, naravno, samo sto mi, u tom trenutku, nismo znali koliko je ljudi išlo s njim. Tuta je odobrio Damiru Muciću da u pratnji jednog od njegovih vojnika ode vidjeti mrtve suborce. Samo njemu. Marijana je htjela nešto izustiti, vjerojatno je pomislila sto i ja - da se Damir ne će vratiti živ, na sto je general Tuta, sad već puno blažim tonom, reagirao: - Ništa ne brini, mala, vratit će se on. Tuta ne ubija pred damama!
Počeo mi je držati politički govor. Te da smo mi zavedeni, da ne znamo za što se borimo, da je on pravi Hrvat, dapače ustaša. Kao ilustraciju te tvrdnje izvadio je vojničke iskaznice svojih sinova, dvojice simpatičnih dječaka, starih oko deset godina. Na iskaznicama HVO-a, razumije se, na mjestu gdje treba upisati čin, pisalo je - Ustaša! 1
U nekom kontekstu je spominjao Ivicu Primorca, ne znam kojem, što mi je bilo posve nerazumljivo. Nerazumljivo iz razloga sto još ne znam za mjesto i ulogu Kraljevićevog zamjenika u ovoj tužnoj priči.
"Doć'u u ponediljak u Ljubuški i skinuti sve 'ljiljane', je li jasno?! Poslije ću, zapamti dobro, ubiti Paragu, Kljuica i Aliju. A kad sve ovo prođe, kad svrši rat, ja ću se učlaniti u HSP, ja sam pravaš veći od sviju“.
Ubojice i pomagači
Na ulazu u u stožer dočekala me nijema gomila što stražara, što dočasnika i časnika, što dalje i bliže rodbine koja se još uvijek nadala. Donijeli smo crne glase, ustvari, samo ih potvrdili. Sih devet HOS-ovaca je ubijeno.
U stožernim kancelarijama zbrka. Svatko nešto užurbuno traži,. nosi nekakve papire. Jedan dočasnik telefonira. ni sam ne znajući koga traži ni s kim razgovara. Zamjeniku Ivici Primorcu — ni traga! (danas zaposlen kao zaštitar u Euroherc osiguranju u Zagrebu, op.p.)
Jedno polupismeno stožerno potrčkalo koje sam primio u stranku, a samim tim i u HOS, na bratov brk. intimus Primorcev. urlajući je predlagao da se kidnapiraju djeca i zena Kraljevicevog zamjenika koja se nalaze u nekom hotelu u Baškoj Vodi. Nisam nasjeo. Taj prozirni trik nije upalio cak ni kod naivčine kakva sam ja, koja ni dan danas ne vjeruje u teorije zavjere. A trebao bih, bar malo. Opet, sto imaju sitna dječica s tom prljavom rabotom, makar im rođeni otac bio glavni akter velikog zla.
Negdje početkom lipnja Ivica mi je, sav nekako podvojen, tih i deprimiran, pričao kako ga zovu da prede u HVO, da ce mu priznati cin i sve ostale beneficije. Našalio sam se i rekao da sačeka
jer, aluzija na nogomet, prijelazni rok počinje u srpnju. Vise nije pogrdno govorio o Mati Bobanu. niti je koristio vlastitu imbecilnu kovanicu prema kojoj skraćenica HVO ima značiti - Hrvatski volovi! Iskreno, mislio sam da je ta kriza prolazna i da ce brzo doći k
sebi. Bio sam ravnodušan i spram primisli da bi mogao stvarno "prijeći" u HVO, jer bi svojim odlaskom samo pojačao redove HOS-a. O vojsci, vojnikovanju i ratovanju, Ivica
Primorac nije imao pojma! Stari bi ljudi rekli - kolik' ni sam!
Neke bitne informacije nije mogao prenijeti HVO-u jer su sve Kraljevićeve zamisli i ideje bile u javnosti. Sto preko priopćenja, sto u brojnim novinskim razgovorima. (Mada ću nekoliko godina kasnije, uvidom u obavještajni arhiv HVO-a, vidjeti da je puno toga izmišljao i lagao, vjerojatno da bi fascinirao žbire iz vladajuće kaste).
Prema prilično pouzdanom svjedočenju, Primorac se u petak, 1. kolovoza, počeo prenemagati pred Kraljevićem. Da je iscrpljen i umoran (od čega?), da mu je dosta svega te da razmišlja o ostavci. Taj strogo politički izraz - ostavka - udomaćio se i tamo gdje mu je najmanje mjesto, u vojsci. U HVO-u nešto masovnije, ali i u HOS-u. U ratu se, barem tako piše u čitankama, malodušje kažnjava strijeljanjem. Samo sretnici prođu s ukorom. Ah, eto, ovi nasi moderni ratovi podrazumijevaju i ostavke.
Potrčko Andabak
Blaž je reagirao u svom stilu. Predložio je svom zamjeniku da se par dana odmori i da ce ga proći to sto ga muci. Na vijest o tragediji javio se telefonom u stožer i autoritetom zamjenika, savjetovao mir. On je negdje na važnim razgovorima i pregovorima, i uskoro ce u stožer. Dan po dan, a Ivice Primorca nema. Ima, u stvari, ali gdje?
Gdje je Kraljevićeva tajnica Katica Pernar (danas živi u istočnom dijelu Mostara, op.p.) koja se svih osam mjeseci nije, de facto, odvajala od njega, koja je išla s njim na svako, makar i najkraće, putovanje? Na nju su se okomili, uglavnom, gmazovi koji su joj, sto je rec' do jučer, podilazili i s čijih lica, kad bi bili u njenoj nazočnosti, nije silazio zahvalni i ponizni osmijeh. Gdje je bila i sto je radila 9. kolovoza 1992. godine ja - nc znam!
Tko je deseti čovjek u ovoj monstruoznoj priti? Obdukcija a Splitu je pokazala da je Brazilijano, o kojem Tuta govori, usmrćen hicem s leđa, znatno ranije nego Kraljevic i njegovi momci. Kako je idiotska teorija da je HOS prvi počeo pucati doprla i do govornice Hrvatskog državnog sabora, iz diskusije se moglo doznati da se dotični Brazilijano prezivao Bodulić i da je iz nekog mjesta u zadarskom zaleđu. " '
No, ovaj zločin se veže isključivo za njega jer je zapovijedao Kažnjeničkom bojnom koja je zločin izvršila i jer je kasnije, po njegovoj zapovijedi i osobnim sudjelovanjem u privođenju, netragom nestao Robert Nosić iz Gornjih Radisića koji je prethodno ustrijelio jednog njegovog vojnika jer je posao "prosipati silu" u Ljubuskom. Tuta ga je, bez ikakvog otpo-ra, izveo iz mostarskog zatvora i zauvijek riješio ovozemaljskih muka.
Zločinstvo u Kruševu se pripisuje i Tuti jer nitko u Hercegovini nije ozbiljno shvaćao ni doživljavao Ivana Andabaka. Smatran je Naletiltcevim potrčkom, bez vlastitog stava i mišljenja o bilo čemu. On jc bio tek puki izvršitelj, a takvi nikome i nikada nisu bili zanimljivi.
Tudman je, preko Boze Vukušića uništavanje HOS-a u BiH financirao sa dva milijuna maraka
Dugogodišnji hrvatski politički emigrant, povratnik, koji se odmah po dolasku uključio u politički život u Hercegovini, tvrdi da je hrvatski politički vrh iz Zagreba izdašno honorirao "čišćenje" Hercegovine od HOS-ovaca, prvenstveno fizičku likvidaciju Blaža Kraljevića. Prema njegovim riječima, poslano je dva milijuna njemačkih maraka, a donio ih je Bozo Vukušić, autor knjiga "Tajni rat UDB-e", "Čuvari Jugoslavije" i drugih, uglavnom bezvrijednih, knjiga o suradnicima UDB-e u Hrvatskoj i BiH. Ako se zna da je Hrvatska dnevno plaćala rat u BiH oko tri milijuna maraka, onda se svota koju je, navodno, donio Vukusic, pritom poznajući apetite vladajuce klike u Hercegovini, komotno može smatrati sitnišem. Međutim, ta u stvarnosti ogromna svota novca najbolji je dokaz koliko su se salonski generali i "političari" Herceg Bosne bojali Kraljevica. Njegovog autoriteta i ugleda, ponajviše. Ako su tvrdili, a jesu, da je ubojstvo Blaža Kraljevica visoko domoljubni cin, zar nisu mogli pronaći par momaka koji bi se besplatno žrtvovali za "nacionalne interese i vise ciljeve". Zar je bilo potrebno ostvarenje visokog domoljubnog cina podupirati milijunima.
Mladen Bošnjak | knjiga "Blaž Kraljević - pukovnik i pokojnik"
http://www.ljportal.com/index.php?option=com_content&view=article&id=1300:preueni-i-nekanjeni-zloin&catid=8:kolumne&Itemid=6
Hip-Hop kultura, opasnost za Hrvatsku
Blasfemija u Hrvatskoj
Hip-Hop je kulturni pokret koji ima svoje korijene u afričko-američkim getama New Yorka 1970-ih godina i od tada je se razvio u globalnu subkulturu urbane omladine. Zbog svog porijekla se Hip-Hop smatra kulturom ulice. Izvorni, sastavni dijelovi (tzv. četiri elementa) Hip-Hop kulture su Rap (Glazba rimovanja u tempu govora), DJ, B-Boying (Breakdance) i grafiti sprejanje.
U 1990 godinama su stihovi Rap glazbe većinom posvećeni životu američkih crnaca iz raznih geta diljem SAD-a od New Yorka (Eastcoast) do Los Angelesa (Westcoast).
Tematika Rap stihova se vrti o problemima sa kriminalom i drogom, neki se odriču istoga, većina to podržava i veliča kao dobro. U svojoj glazbi Reperi rabe kontroverzne riječi,većinom i jedan protiv drugoga kao Motherfucker (Jebat ću ti majku), Bitch (Pička), Dogg (Pas, u rap žargonu znači nešto kao prijatelj, kolega), Ganja (Mariuhana), Hustler (Netko tko kroz ilegalne aktivnosti zarađuje novac kao što su prodaja droge ili prostitucijom), Killa (Ubojica), Nigger (Uvredna riječ za pripadnike negroidne rase, u Hip-Hop žargonu znači prijatelj), O.G. (Original Gangster), Playa (Muška kurva)…
Hip-Hop kritičari vide u današnjoj Hip-Hop sceni, veliko odstupanje od izvornog oblika: Originalni Hip-Hop, bavio je se socijalnom nepravdom u kojoj je crno stanovništvo živjelo u getama New Yorka. Međutim u današnjem Hip-Hopu se većinom veliča nasilje, oružje, psovke, agresivnost, droga, svodništvo, prostitucija a time promovira kriminal među maloljetnicima, umjesto poboljšanje socijalne situacije vlastite zajednice. Kritičari tvrde, da trenutni Hip-Hop umjetnici u glazbi, vide samo mogućnost za zaradu novca i plasiranje u Chartsima, kao i da stvore "Gangster imidž" oko sebe (Odjeća, izgled, iskazi). Nadalje, kritičari napadaju promociju droge u Rap video-spotivima. Umjetnike se optužuje da nisu dobar uzor i primjer omladini, jer Hip-Hop kultura stvara nerealnu sliku života. U video-spotovima Rapera se vide vile, zgodne žene, kristal šampanjac, skupa auta, zlatni i platinasti nakit, mladi ljudi su tom fatamorganom toliko zaluđeni da su spremni ići preko leševa za ta „Bogatstva“ (Tome svjedoči ogromna kvota ubojstava u crnačkim kvartovima SAD-a).
Kroz Američko-Britanski Imperijalizam i US kanale kao "MTV" je Hip-Hop kultura stigla u Europu pa i u Hrvatsku. Bolesna Braća, Stoka i Nered su samo neka od imena u hrvatskoj Hip-Hop sceni. Američka kultura droge, psovke, nasilja, i pornografije postaje sve jači dio života omladine u Europi, stoga su po uzoru na američke gradove smrti kao Harlem, Bronx ili Compton nastala geta i u europskim velegradovima Parisu, Londonu i Amsterdamu…
Samo je pitanje vremena kada ćemo kvartove droge i smrti imati i u Zagrebu, Splitu i Rijeci bude li nam Hip-Hop trend i dalje zahvatao naciju.
Šime Tolić
Utjecaj Hip-Hop kulture smrti u Nizozemskoj
STUTTGART GRAD EU PAKLA, NEMORALA, MRZNJE, LIJEVO-LIBERALNOG FASIZMA i SLABOG OTPORA DOSTOJANSTVA KRSCANSKOG NARODA
"Novi fašizam neće reći da je fašizam. On će reći: Ja sam antifašizam. "
Ignazio Silone
"Antifasisti"
Stuttgart 31.07.2010. Povodom potpune legalizacije homoseksualizma u svim oblicima odrzana je i ovogodisnja najveca Gay Parada Njemacke, poznatija pod imenom Christopher Street Day. Koja se svake godine odrzava u svim vecim gradovima sirom Njemacke.
Kao i prethodnih godina bilo je i nekolicina oko 150 hrabrih protudemonstranata. Organizirana i sluzbena protudemonstracija se i ove godine realizirala u ime tradicijonalne katolicke zajednice bratovstine sv. Pija X. iz Stuttgarta.
Christopher Street Day (CSD) odrzan je s najvecim pokroviteljstvom grada Stuttgarta te raznih ministarstva vlade SR Njemacke. Sam gradonacelnik grada Stuttgarta gosp. Schuster (clan CDU-a) je prosle godine uz bok tradicionalnoj narodnoj povorci i veselici svabskih Nijemaca “Cansttater Wasen” opisao i CSD – Stuttgart kao neprocjenjivo kulturno bogatstvo grada Stuttgarta i regije Svabije.
Militantni njemacki ljevicari organizirani u raznim lijevo-liberalnim te prokomunistickim udrugama i strankama kao npr. “Antifa” i parlamamentarna stranka “Die Linke”, su i ovogodisnju sluzbeno odobrenu protudemonstraciju mirnih krscanskih i katolickih vjernika ometali BOGOPOGRDNIM SKANDIRANJIMA, KLICANJU ATEIZACIJI NJEMACKE, bacanjem staklenih boca na osobe (cak i svecenike) koje su tijekom moljenja svete krunice svjedocili svoju vjeru i izkazali svoje pravo na vlastito misljenje. Te omalozavanjem i ponizavanjem vjerskih obiljezja i vjerskih osjecaja.
Uz mnostvo poziva celnih ljudi stuttgartskog A-HSP-a na miran i dostojanstven prosvjed protiv nemorala, zastite obitelji i braka stuttgartskim Hrvatima, odazvali su se uz glavne celnike A-HSP-a Stuttgarta SAMO PETORICA HRVATA – KATOLIKA. Podruznica A-HSP-a za Stuttgart ovim izvjestajem JAVNOSTI I HRVATSKOME NARODU U CITAVOM SVIJETU, zeli napomenuti da je takvo ponasanje porazno za HRVATSKI NAROD i njegovo dostojanstvo kao vjernickog krscanskog NARODA. Ne shvacamo kako u gradu u kojem zivi oko 30.000 Hrvata se odazove toliko DRASTICNI MALI BROJ HRVATA.
Tijekom prosvjeda je skupina dvadesetak ljevicarskih protivnika morala, krscanske vjere i nacionalnog ponosa se htijela cak fizicki obracunati s malom skupinom HRVATA. Nakon vise puta ponovljenog opominjanja zastitnika prosvjeda njemacke policije, na vise nego uvredljive i po tijelsenu sigurnost MAKSIMALNO OPASNU SITUACIJU. Su sluzbenici njemacke policije tek nakon duzeg vremena „povrsinski“ intervenirali. Sluteci kako bi se odvijao scenarij da je netko od krscana ili osoba politicko konzervativno-desnih uvjerenja fizicki napadao lijevo-liberalne fasiste. Koji su negatori drugih misljenja i politickih opredljenja. I to se sve odvijalo u TAKOZVANOM SLOBODNOM I DEMOKRATSKOM SVIJETU.
David Dado Jambrak BOG i HRVATI!!!
VJERA U BOGA I HRVATSKA SLOGA!!!
