Bosna srebrena Papi je ostala, kraljica mu Katarina na čuvanje dala
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.
Životopis
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.
Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja.
Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Tursko osvajanje i bijeg
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".
Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.
Smrt
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.
Oporuka
Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.
Katarina kao narodna junakinja
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.
OBRANA HRVATSTVA, THOMPSON
PRIOPCENJE JAVNOSTI
O ZABRANI ULASKA MARKU PERKOVICU “THOMPSONU” U EUROPSKE DRZAVE POTPISNICE SCHENGENSKOG SPORAZUMA
OD AUTOHTONE HRVATSKE STRANKE PRAVA STUTTGART
Povodom skandalozne i sramotne zabrane ulaska g. Marku Pekovicu „Thompsonu“ u europske drzave koje su potpisnice schengenskog sporazuma nanesena je velika nepravda g. Perkovicu, njegovoj publici te Hrvatskom narodu.
Tim cinom komisije EU-a preslo je se sve granice dobrog ukusa. Pokazalo se pravo lice te kulturocidne i antikrscanske nakane globalnog judeo-masonskog lobija i same EU i njezinog nasilnog nametanja „novog svjetskog poretka“.
Apsurd je g. Perkovica i njegov prateci band prozivati zbog velicanja fasizma i podupiranje antisemitizma. Kao sto se primjerice moglo vidjeti prije nekoliko tjedana na njemackome televizijskome programu WDR u emisiji “Cosmo-TV” koja se bavi zivotom stranaca sa i bez njemackog drzavljanstva u SR Njemackoj. Urednistvo emisije je cak publiku g. Perkovica a posebno mladju generaciju hrvatskih iseljenika nazivala simpatizerima „ekstremnog fasizma“, „fasisticki“ predznak su takodjer dodijelili poglavniku Nezavisne Drzave Hrvatske Dr. Anti Pavelicu, cijelome oslobodilackom i revolucinarnom Hrvatskome Ustaskome Pokretu i generalu Hrvatske vojske g. Anti Gotovini, nazivajuci ga ratnim zlocincem.
Ocito je da njemackim sluganskim vlastima ne odgovara posjecivanje “Thompsonovih” koncerata mladih Hrvata iz Njemacke, i njihovo odrzavanje vlastite kulture i ocuvanje tradicionalnih obicaja svojih predaka. Urednistvu se cak zamjerilo masovno nosenje dresova Hrvatske nogometne reprezentacije na iseljenickim skupovima i koncertima. Jer se time osporuje i sprijecava neprirodna integracija i asimilacija po judeo-masonskom patentu EU-a u njemacko drustvo.
Nepravda je jos veca sto se u Njemackoj, Austriji, Svicarskoj, (pa cak i Hrvatskoj) itd. bez zabrana odrzavaju koncerti sovinistickog srpskog pjevaca „Baja Mali Knindza“ koji i u BiH, te Srbiji ima pravo nastupa na skupovima Seseljeve Srpske radikalne stranke. Moram napomenuti da se
razlikuju hrvatski i srpski nacionalizam, jer se cestiti hrvatski nacionalizam ne sastoji od sovinisticke, poganske i imperijalne pozadine te mu nije judeo-masonstvo pokrovitelj kao u srpskom slucaju primjerice „Nacertanije“ i velikosrpska ideologija.
Sami naslovi pjesama i repertoara „Baje Malog Knindze“ govore o kakvom se umjetniku radi. Npr. pjesme poput “moj je cale ratni zlocinac”, oj, Seselju srpski spasitelju”, “Bog je srbin nebesa su nasa”…,itd., se sastoje od ponizavanja, mrznje, rasizma, sovinizma i fasizma. Isto tako bez vecih poteskoca nastupaju turski sovinsticki glazbenici okupljeni oko turske iseljenicke zajednice u Njemackoj i sovinisticki nastrojenih turskih nacionalista “Bozkurt”(“Sivi vukovi”) i turske sovinisticke stranke MHP. U redovima bozkurtovaca je bio i atentator na papu Ivana Pavla drugog, Mehmet Ali Agca .Pokret Bozkurt ima i izricito antihrvatske, antikrscanske i imperijalne temelje snivajuci veliku Tursku tojest Osmansko carstvo od Pozestine u Slavoniji, preko BiH, sve do Kine. Sam osnivatelj MHP-a i podupritelj te vrste nacionalizma u Turskoj pokojni g. Alparslan Türkes govorio je da mu je Adolf Hitler politicki uzor. Sumnjiv je i proslogodisnji dozvoljeni nastup “Bijelog Dugmeta” bas na dan Republike zlocinacke, komunisticke i darvinisticke SFRJ u Sindelfingenu. Uz mnostvo ateisticko i jugonostalgicnih obozavatelja “Titinog kulta”. Cak i sotonisticke i okultne rock skupine nastupaju u RH i sirom EU-a bez vecih poteskoca. Kao sto su Manson, Lordi, itd.
Marko Perkovic “Thompson” ne spada u tu kategoriju “umjetnika” i time je on, njegova glazba, njegova krscanska vjera i Hrvatstvo trn u oku vladajucem i mocnom judeo-masonskom sistemu u svijetu. Sumnjam da se radi osobno o “Thompsonu” kao izvodjacu, da se bilo tko od hrvatskih glazbenika odluci za takav glazbeni pravac isto bi bio kaznjen, bojkotiran, klevetan i kompromitiran kao on.
G.Perkovic i prateci band imaju podrsku A-HSP-a Njemacke, kao i svakog cestitog Hrvata i Hrvatice.
01.10.2009.g. David Dado Jambrak
dopredsjednik A-HSP-a Stuttgart
BOG i HRVATI!!!
Opasnost od novih oblika totalitarizma
Totalitarne sustave dvadesetog stoljeca - komunizam i nacional-socijalizam - karakterizirao je, medu ostalim obiljezjima, i monopolisticki nadzor nad sredstvima javnoga priopcavanja i komunikacije. Taj je nadzor vladajucem establismentu omogucavao djelotvornu ideolosku indoktrinaciju i politicku propagandu u svim sferama drustvenog zivota. No buduci da su ti sustavi posjedovali i monopol nad sredstvima prisile i bili obiljezeni policijskim terorom i nasiljem, monopol nad medijima bio je samo jedan od kotacica koji su jamcili njihovu egzistenciju. Vladajucima pritom nije bilo toliko bitno ono sto ljudi misle, koliko ono sto rade. Ljudi se, dakle, nisu morali nuzno slagati s vladajucom politikom, ali sve dok su izvrsavali ono sto se od njih trazilo, bili su uglavnom sigurni.
Protivnici takvih rezima zavrsavali bi u logorima, bili ubijani, muceni, ponizavani, deportirani ili podvrgavani razlicitim drugim oblicima fizickog terora. Fizicka je, dakle, represija bila kam en temeljac totalitarizama dvadesetog stoljeca.
U danasnjem pak demokratskome sustavu, iako vladajuca elita raspoloze odredenom fizickom prisilom, ona nije dostatna. Radi toga je nuzno nadzirati ne samo ono sto ljudi rade, nego i ono sto misle. Jer misli dovode do djela, a postoji opasnost da se misli materijaliziraju. Upravo zbog toga je potrebno potencijalnu opasnost po vladajucu elitu unistiti na njezinu izvoru, a to je - misao. Nuzno je pritom, u demokratskome sustavu, radi fikcije objektivnosti i slobode izrazavanja, uspostaviti okvir dopustivog misljenja odnosno pomicljivog misljenja (Chomsky); jednu granicu preko koje nije dopusteno ici. Onaj tko bi se "zaletio" i presao tu granicu, vrlo ce brzo doci na udar misaone policije. On doduse ne ce biti ubijen, ali moze ocekivati razlicite druge oblike drustvenog iskljucivanja i sikaniranja. Utoliko mozemo kazati kako su mediji (a ono cega u medijima nema, to danas zapravo niti ne postoji) vrlo vazna poluga vlasti dan asnje elite; svojevrsni nadomjestak za fizicku silu na kojoj se se uglavnom bazirali nekadasnji propali sustavi.
Danasnji prevladavajuci demokratski sustav nacelno podrazumijeva slobodu izrazavanja i slobodu medija, no kao i drugi sustavi, ni danasnja liberalna demokracija nije imuna na totalitarizam. A da koristenje protudemokratskih sredstava nije strano ni demokracijama, zorno smo vidjeli na primjeru ubijanja civila u Hiroshimi, Nagasakiju i Dresdenu. Dakle, nijedna ideja, pa tako ni demokracija, nije otporna na losu uporabu. Stoga uvijek postoji potencijalna opasnost da se u ime neke ideje, ma kako ona dobra bila, pocne siriti novi oblik totalitarizma.
Tu i takvu opasnost moguce je uvidjeti i u danasnjoj egalitarnoj demokraciji. Natruhe takvog prikrivenog totalitarizma, koji slobodno mozemo nazvati totalitarizmom medija i potrosackim totalitarizmom - paradigmatski vrlo dobro oslikava posvemasnja centralizacija i monopolizacija medija od strane velikih korporacija koje prakticki imaju moc manipulacije nad cijelim svijetom kao "globalnim selom". Da bismo demonstrirali dokle je proces centralizacije i okrupnjavanja medija dosao, dovoljno je napomenuti da sest medjusobno usko povezanih medijskih konglomerata danas nadzire gotovu cijelu svjetsku medijsku strukturu. Rijec je o medijskome monopolu karakteristicnom upravo za totalitarne sustave. A da ni zapadne demokracije nisu imune na manipulaciju gradjanima i njihovim slobodama, primijetio je jos sredinom dvadesetoga stoljeca George Orwell u svom poznatom romanu "1984". Tomu treba nadodati da je vrlo cijenjena njemacko-zidovska politicka teoreticarka Hannah Arendt jos prije nekoliko desetljeca primijetila da totalitarizam nije moguc ukoliko cijeli komunikacijsko-informacijski sustav nije u rukama jedne interesne grupacije. A velike multinacionalne kompanije, poznato je, danas posjeduju atribute moci koje su prije imale drzave-nacije. One ne samo da nadziru komunikacijske i inf ormacijske sustave, vec i pravne institucije, obavjestajne sustave i baze podataka.
Nesumnjivo je, dakle, da je danasnji globalni kapitalizam gotovo u potpunosti obezvrijedio ulogu drzava-nacija, na cije mjesto stupaju velike multinacionalne kompanije i svjetska financijska oligarhija. Tu je notornost, u svojoj poznatoj knjizi "Biti digitalan", jos 1995. naznacio poznati informaticki znanstvenik s MIT-a Nicholas Negroponte, rijecima: "Slicno kao sto kuglica protiv moljca prelazi neposredno iz krutog u plinovito stanje, ocekujem da ce nacionalna drzava ishlapiti. Nema sumnje, uloga nacionalne drzave dramaticno ce se promijeniti i za nacionalizam ne ce ostati vise prostora nego sto ga ima za ospice".
I komunizam i nacional-socijalizam tezili su radikalnoj promjeni drustva; zapravo su cijelu drustvenu stvarnost zeljeli svesti na jedinstvo. Moze se reci da su tezili stvaranju jednog uniformiranog modela "idealnog covjeka" - "savrsenog arijevca" ili "savrsenog prole tera". Pritom se je protivnike takvoga sustava, one koji su stajali na putu stvaranja toga "idealnog covjeka", doslovce iskorjenjivalo. Nemoguce se je oteti dojmu kako i danasnja globalizacija, koja se odvija na politickom, ekonomskom i kulturoloskom planu, tezi tomu da cijeli planet pretvori u jedno veliko homogeno trziste, u kojem ce takoder postojati jedan uniformni tip covjeka, covjeka koji ce usvojiti mentalne strukture homo-economicusa. To je tip covjeka kojeg zanima iskljucivo novac, profit, interes, moc, slava, seks, osobno zadovoljstvo; jednom rjecju: materija.
Rijec je o produktu utilitaristicke antropologije i etike koja naucava da je u bilo kojem drustvenom djelovanju covjek vodjen iskljucivo svojom osobnom koriscu ili, pak, koriscu drustvene zajednice, sto implicira kako je jedini smisao ljudskoga zivota stjecanje profita i koristi. Pretpostavka za stvaranje takvog novog homogenog drustva i tzv. Novog svjetskog poretka reduciranje je raznolikosti razlicit ih kultura, naroda, sustava vrijednosti i nacina zivota. Promicu se i namecu se nove ideje, nova misljenja, nova vjerovanja, nove vrijednosti; sve to uz tendenciju da postanu zajednicke cijelomu globaliziranom svijetu. S pravom mozemo kazati kako smo svjedoci fenomena totalne inverzije vrjednota, gdje se sve dojucerasnje vrijednosti na kojima je bio izgradjen krscanski Zapad proglasavaju nazadnim i retrogradnim, a umjesto njih promicu se nove ideje militantnog individualizma, hedonizma, kozmopolitizma i ateistickog humanizma. Takvi procesi neumitno odgovaraju odredjenim politicko-ekonomskim grupacijama, koje u globaliziranome svijetu vide priliku za nova megalomanska bogacenja, no u svojoj biti one sadrze latentnu kulturocidnu narav i totalitarne tendencije.
Protivnici tog procesa, istina, ne ce biti ubijeni niti zatvoreni, ali su zato posve medijski marginalizirani, sikanirani ili usutkani. Metode obracunavanja s protivnicima i neistomisljenicima utoliko su postale z natno suptilnije i efikasnije.
Poznati engleski knjizevnik Aldous Huxley davno je napisao da bi uistinu totalitarna drzava bila ona "u kojoj svemocni politicari i njihove vojske menadjera kontroliraju stanovnike pretvorene u robove, koje ne treba ni na sto prisiljavati, jer vole svoj sluganski polozaj". Danasnja bigbraderizacija, estradizacija, shopingizacija i sportski dogadjaji vrlo su uspjesne spin-metode koje ljudima skrecu pozornost s puno bitnijih drustvenih i politickih problema. Mali broj mladih ljudi danas ce citati jednoga Matosa, Kranjcevica ili Ujevica, ali zato ne ce propustiti niti jednu epizodu Farme, Big Brothera ili utakmicu lige prvaka. Drugim rijecima, mladima se umjesto ideala nude idoli. A onaj tko ne cita, tesko da je sposoban razumjeti politicka, drustvena i medjunarodna kretanja. Zamjena knjige televizijom i gledanjem besmislenih "tv showova" u covjeku ubija volju za razmisljanjem, a marionetama bez volje svakako je lakse upravljati nego izgrad jenim osobnostima. Covjek koji ne cita, taj i ne razmislja, a onaj tko ne razmislja, obicna je figura kojom je vrlo lako manipulirati. Time dolazimo do upravo onog tipa covjeka kojeg spominje Huxley, covjeka koji se miri sa svojim ropskim polozajem; covjeka koji zapravo nije niti svjestan svojih ropskih okova. To je covjek koji se miri zadovoljavanjem svojih iskljucivo materijalnih potreba, koji gleda iskljucivo na svoj osobni probitak, dok u potpunosti zanemaruje svoju duhovnu dimenziju. No covjek je po svojoj prirodi ne samo fizicko, vec i duhovno bice. Zanemarivanjem svoje duhovne komponente covjek se u biti dehumanizira. A totalitarizmi upravo teze ne samo prisvajanju covjekovog tijela, vec i prisvajanju covjekove duse.
Prednost je danasnjeg sustava sto, za razliku od komunizma i nacizma, ne rabi fizicku represiju, pa je zato vrlo tesko prepoznati politickog protivnika. Tu je i velika uloga medija koji, u sluzbi i po naputku velikih svjetskih korporacija, man ipuliraju javnoscu i stvaraju jedan pseudostvarni digitalni svijet u kojemu pojedinac gubi svoj identitet te se ravna prema mjerilima koja namecu masovni mediji. Malo je onih koji kriticki preispituju informacije ponudjene u medijima, a vise onih konformista koji ih uzimaju zdravo za gotovo. Rjesenje za izlazak iz takve imaginarne stvarnosti i duboke moralne, politicke i kulturne krize u koju je zapao cijeli zapadni svijet, jest promicanje citanja (poglavito medju mladima), razvijanje osjecaja za kritiku informacija koje nude masovni mediji, poticanje kulturnoga i intelektualnog rada usmjerenog na izobrazbu i stvaranje samosvjesnih i kriticnih osobnosti. U protivnom nas ceka sudbina i polozaj onoga sto je Chomsky definirao kao "zbunjeno stado pasivnih promatraca", a to upravo jest - novi totalitarizam.
Davor Dijanovic,
politicki zatvorenik
