Pregled posta

Opasnost od novih oblika totalitarizma

Totalitarne sustave dvadesetog stoljeca - komunizam i nacional-socijalizam - karakterizirao je, medu ostalim obiljezjima, i monopolisticki nadzor nad sredstvima javnoga priopcavanja i komunikacije. Taj je nadzor vladajucem establismentu omogucavao djelotvornu ideolosku indoktrinaciju i politicku propagandu u svim sferama drustvenog zivota. No buduci da su ti sustavi posjedovali i monopol nad sredstvima prisile i bili obiljezeni policijskim terorom i nasiljem, monopol nad medijima bio je samo jedan od kotacica koji su jamcili njihovu egzistenciju. Vladajucima pritom nije bilo toliko bitno ono sto ljudi misle, koliko ono sto rade. Ljudi se, dakle, nisu morali nuzno slagati s vladajucom politikom, ali sve dok su izvrsavali ono sto se od njih trazilo, bili su uglavnom sigurni.

Protivnici takvih rezima zavrsavali bi u logorima, bili ubijani, muceni, ponizavani, deportirani ili podvrgavani razlicitim drugim oblicima fizickog terora. Fizicka je, dakle, represija bila kam en temeljac totalitarizama dvadesetog stoljeca.

U danasnjem pak demokratskome sustavu, iako vladajuca elita raspoloze odredenom fizickom prisilom, ona nije dostatna. Radi toga je nuzno nadzirati ne samo ono sto ljudi rade, nego i ono sto misle. Jer misli dovode do djela, a postoji opasnost da se misli materijaliziraju. Upravo zbog toga je potrebno potencijalnu opasnost po vladajucu elitu unistiti na njezinu izvoru, a to je - misao. Nuzno je pritom, u demokratskome sustavu, radi fikcije objektivnosti i slobode izrazavanja, uspostaviti okvir dopustivog misljenja odnosno pomicljivog misljenja (Chomsky); jednu granicu preko koje nije dopusteno ici. Onaj tko bi se "zaletio" i presao tu granicu, vrlo ce brzo doci na udar misaone policije. On doduse ne ce biti ubijen, ali moze ocekivati razlicite druge oblike drustvenog iskljucivanja i sikaniranja. Utoliko mozemo kazati kako su mediji (a ono cega u medijima nema, to danas zapravo niti ne postoji) vrlo vazna poluga vlasti dan asnje elite; svojevrsni nadomjestak za fizicku silu na kojoj se se uglavnom bazirali nekadasnji propali sustavi.

Danasnji prevladavajuci demokratski sustav nacelno podrazumijeva slobodu izrazavanja i slobodu medija, no kao i drugi sustavi, ni danasnja liberalna demokracija nije imuna na totalitarizam. A da koristenje protudemokratskih sredstava nije strano ni demokracijama, zorno smo vidjeli na primjeru ubijanja civila u Hiroshimi, Nagasakiju i Dresdenu. Dakle, nijedna ideja, pa tako ni demokracija, nije otporna na losu uporabu. Stoga uvijek postoji potencijalna opasnost da se u ime neke ideje, ma kako ona dobra bila, pocne siriti novi oblik totalitarizma.

Tu i takvu opasnost moguce je uvidjeti i u danasnjoj egalitarnoj demokraciji. Natruhe takvog prikrivenog totalitarizma, koji slobodno mozemo nazvati totalitarizmom medija i potrosackim totalitarizmom - paradigmatski vrlo dobro oslikava posvemasnja centralizacija i monopolizacija medija od strane velikih korporacija koje prakticki imaju moc manipulacije nad cijelim svijetom kao "globalnim selom". Da bismo demonstrirali dokle je proces centralizacije i okrupnjavanja medija dosao, dovoljno je napomenuti da sest medjusobno usko povezanih medijskih konglomerata danas nadzire gotovu cijelu svjetsku medijsku strukturu. Rijec je o medijskome monopolu karakteristicnom upravo za totalitarne sustave. A da ni zapadne demokracije nisu imune na manipulaciju gradjanima i njihovim slobodama, primijetio je jos sredinom dvadesetoga stoljeca George Orwell u svom poznatom romanu "1984". Tomu treba nadodati da je vrlo cijenjena njemacko-zidovska politicka teoreticarka Hannah Arendt jos prije nekoliko desetljeca primijetila da totalitarizam nije moguc ukoliko cijeli komunikacijsko-informacijski sustav nije u rukama jedne interesne grupacije. A velike multinacionalne kompanije, poznato je, danas posjeduju atribute moci koje su prije imale drzave-nacije. One ne samo da nadziru komunikacijske i inf ormacijske sustave, vec i pravne institucije, obavjestajne sustave i baze podataka.

Nesumnjivo je, dakle, da je danasnji globalni kapitalizam gotovo u potpunosti obezvrijedio ulogu drzava-nacija, na cije mjesto stupaju velike multinacionalne kompanije i svjetska financijska oligarhija. Tu je notornost, u svojoj poznatoj knjizi "Biti digitalan", jos 1995. naznacio poznati informaticki znanstvenik s MIT-a Nicholas Negroponte, rijecima: "Slicno kao sto kuglica protiv moljca prelazi neposredno iz krutog u plinovito stanje, ocekujem da ce nacionalna drzava ishlapiti. Nema sumnje, uloga nacionalne drzave dramaticno ce se promijeniti i za nacionalizam ne ce ostati vise prostora nego sto ga ima za ospice".

I komunizam i nacional-socijalizam tezili su radikalnoj promjeni drustva; zapravo su cijelu drustvenu stvarnost zeljeli svesti na jedinstvo. Moze se reci da su tezili stvaranju jednog uniformiranog modela "idealnog covjeka" - "savrsenog arijevca" ili "savrsenog prole tera". Pritom se je protivnike takvoga sustava, one koji su stajali na putu stvaranja toga "idealnog covjeka", doslovce iskorjenjivalo. Nemoguce se je oteti dojmu kako i danasnja globalizacija, koja se odvija na politickom, ekonomskom i kulturoloskom planu, tezi tomu da cijeli planet pretvori u jedno veliko homogeno trziste, u kojem ce takoder postojati jedan uniformni tip covjeka, covjeka koji ce usvojiti mentalne strukture homo-economicusa. To je tip covjeka kojeg zanima iskljucivo novac, profit, interes, moc, slava, seks, osobno zadovoljstvo; jednom rjecju: materija.

Rijec je o produktu utilitaristicke antropologije i etike koja naucava da je u bilo kojem drustvenom djelovanju covjek vodjen iskljucivo svojom osobnom koriscu ili, pak, koriscu drustvene zajednice, sto implicira kako je jedini smisao ljudskoga zivota stjecanje profita i koristi. Pretpostavka za stvaranje takvog novog homogenog drustva i tzv. Novog svjetskog poretka reduciranje je raznolikosti razlicit ih kultura, naroda, sustava vrijednosti i nacina zivota. Promicu se i namecu se nove ideje, nova misljenja, nova vjerovanja, nove vrijednosti; sve to uz tendenciju da postanu zajednicke cijelomu globaliziranom svijetu. S pravom mozemo kazati kako smo svjedoci fenomena totalne inverzije vrjednota, gdje se sve dojucerasnje vrijednosti na kojima je bio izgradjen krscanski Zapad proglasavaju nazadnim i retrogradnim, a umjesto njih promicu se nove ideje militantnog individualizma, hedonizma, kozmopolitizma i ateistickog humanizma. Takvi procesi neumitno odgovaraju odredjenim politicko-ekonomskim grupacijama, koje u globaliziranome svijetu vide priliku za nova megalomanska bogacenja, no u svojoj biti one sadrze latentnu kulturocidnu narav i totalitarne tendencije.

Protivnici tog procesa, istina, ne ce biti ubijeni niti zatvoreni, ali su zato posve medijski marginalizirani, sikanirani ili usutkani. Metode obracunavanja s protivnicima i neistomisljenicima utoliko su postale z natno suptilnije i efikasnije.

Poznati engleski knjizevnik Aldous Huxley davno je napisao da bi uistinu totalitarna drzava bila ona "u kojoj svemocni politicari i njihove vojske menadjera kontroliraju stanovnike pretvorene u robove, koje ne treba ni na sto prisiljavati, jer vole svoj sluganski polozaj". Danasnja bigbraderizacija, estradizacija, shopingizacija i sportski dogadjaji vrlo su uspjesne spin-metode koje ljudima skrecu pozornost s puno bitnijih drustvenih i politickih problema. Mali broj mladih ljudi danas ce citati jednoga Matosa, Kranjcevica ili Ujevica, ali zato ne ce propustiti niti jednu epizodu Farme, Big Brothera ili utakmicu lige prvaka. Drugim rijecima, mladima se umjesto ideala nude idoli. A onaj tko ne cita, tesko da je sposoban razumjeti politicka, drustvena i medjunarodna kretanja. Zamjena knjige televizijom i gledanjem besmislenih "tv showova" u covjeku ubija volju za razmisljanjem, a marionetama bez volje svakako je lakse upravljati nego izgrad jenim osobnostima. Covjek koji ne cita, taj i ne razmislja, a onaj tko ne razmislja, obicna je figura kojom je vrlo lako manipulirati. Time dolazimo do upravo onog tipa covjeka kojeg spominje Huxley, covjeka koji se miri sa svojim ropskim polozajem; covjeka koji zapravo nije niti svjestan svojih ropskih okova. To je covjek koji se miri zadovoljavanjem svojih iskljucivo materijalnih potreba, koji gleda iskljucivo na svoj osobni probitak, dok u potpunosti zanemaruje svoju duhovnu dimenziju. No covjek je po svojoj prirodi ne samo fizicko, vec i duhovno bice. Zanemarivanjem svoje duhovne komponente covjek se u biti dehumanizira. A totalitarizmi upravo teze ne samo prisvajanju covjekovog tijela, vec i prisvajanju covjekove duse.



Prednost je danasnjeg sustava sto, za razliku od komunizma i nacizma, ne rabi fizicku represiju, pa je zato vrlo tesko prepoznati politickog protivnika. Tu je i velika uloga medija koji, u sluzbi i po naputku velikih svjetskih korporacija, man ipuliraju javnoscu i stvaraju jedan pseudostvarni digitalni svijet u kojemu pojedinac gubi svoj identitet te se ravna prema mjerilima koja namecu masovni mediji. Malo je onih koji kriticki preispituju informacije ponudjene u medijima, a vise onih konformista koji ih uzimaju zdravo za gotovo. Rjesenje za izlazak iz takve imaginarne stvarnosti i duboke moralne, politicke i kulturne krize u koju je zapao cijeli zapadni svijet, jest promicanje citanja (poglavito medju mladima), razvijanje osjecaja za kritiku informacija koje nude masovni mediji, poticanje kulturnoga i intelektualnog rada usmjerenog na izobrazbu i stvaranje samosvjesnih i kriticnih osobnosti. U protivnom nas ceka sudbina i polozaj onoga sto je Chomsky definirao kao "zbunjeno stado pasivnih promatraca", a to upravo jest - novi totalitarizam.

Davor Dijanovic,
politicki zatvorenik



Post je objavljen 01.10.2009. u 19:59 sati.