Sjećanje na sevdah, zaboravljeni dio hrvatske narodne baštine
"Jozo Penava je bio Hrvat, ali se zajedno sa Šerbom smatra najvećim poznavaocem sevdalinke"
Safet Isović
Bosno moja poharana,
zemljo moja neorana,
četir' ljeta nesijana.
Stajo moja bez volova,
kućo moja bez zidova,
stara majko bez sinova.
Mjesto braće i sestara,
sloboda me razgovara,
i nove mi pute stvara!
Vratimo se našoj Bosni,
da dušmane izgonimo,
našu Bosnu obnovimo,
da dušmane pogazimo,
našu Bosnu obnovimo,
da se u njoj veselimo,
da se bratski zagrlimo,
da se Bosnom ponosimo!
Jozo Penava
Kulturoloska definicija sevdalinke
"Po nastanku sevdalinka je pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko-orijentalni, i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To tumačenje, međutim, gubi na uvjerljivosti onda kada se etnički apsolutizira. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimansko-bošnjačkoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katoličko-hrvatski, pravoslavno-srpski, sefardsko-židovski, romski...). Tako su sudjelovali i u nastanku, a pogotovo u prakticiranju bosanske lirske pjesme.
Orijentalno-azijski elementi jesu, naravno, prodrli u tu pjesmu, osobito u njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih etničkih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, obrt, nošnju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta...). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi - svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva.
Žene u južnoj Mađarskoj još do jučer pjevale su pri komušanju kukuruza melankolični ikavski napjev Vezak vezla lipa Kata točno po melodiji po kojoj se u bosanskih muslimana pjeva Vezla vezak Adem kada. Tu je scenu, osjetivši valjda svu njezinu dokumentarnu začudnost, zabilježio znameniti mađarski redatelj Peter Bacso u svojemu filmskome remek-djelu Krunski svjedok. A te žene iz okolice Pečuha potomci su onih bosanskih katolika-Hrvata što su iz Bosne morali bježati i skrasiti se u Ugarskoj još krajem 17. stoljeća, nakon Bečkoga rata i pustošenja Eugena Savojskoga 1697. godine. One, dakle, pjevaju svoje pjesme tri stotine godina nakon što su im preci otišli iz starih bosanskih zavičaja, nakon što su vjerojatno i jezik zaboravile. Ta starinska poravna pjesma počiva na melodijskoj formi i strukturi, čvršće ukorijenjenoj u kulturnu memoriju nego i sam jezik, i ona očevidno ne duguje ništa utjecajima orijentalno-azijskih muzičkih formi. Ali posjeduje izuzetnu vitalnost, te je preuzela na se bezbroj kasnijih tekstova-pjesama, koje se pjevaju i danas (Zaplakala stara majka Džafer-begova, U Cazinu b'jela kula od tri tavana, itd, itd.), te ta kajda predstavlja jedan od 'zaštitnih znakova' prave sevdalinke."
("Za gradom jabuka", Ivan Lovrenovic)
"A ti, hrvatski narode, primi ovu kitu mirisavog cvijeća iz prekrasnog hrvatskog perivoja, od svog vjernog sina, koji ju je odavna kititi počeo i sada dokićenog kitom, na izlazu staroga vijeka, a ne početku novoga - na početku bolje sreće za naš narod - kiti njome svoj mili narod, neka znade, da ima vjernog sina, koji mu obećaje do zadnjeg časa svoga:
raditi za hrvatsku stvar i za svoj mili narod."
U Mostaru početkom svibnja 1902
Mehmed-Dželaluddin Kurt.
