Freak's nightmares

utorak, 31.10.2006.

From Beyond (1986)

Opet Stuart Gordon, opet Jeffrey Combs, opet Brian Yuzna i H. P. Lovecraft. Ovaj put međutim, nema šale, humora i viceva - From Beyond je jedan od morbidnijih filmova koje sam vidio.

Kad se sjetim filmova koje sam gledao u prvoj polovini devedesetih, prvo mi pada na pamet trojka koja je bila sposobna provrtjeti živce i istinski naježiti gledatelja: Carpenterov Prince of darkness (1987), Gates of Hell - City of the living dead (1980) Lucia Fulcia i ovaj film Stuarta Gordona, snimljen godinu dana nakon Re-Animatora. Tri vrlo morbidna, atmosferična i neobična filma, kakve uglavnom nijedan od ova tri režisera nije napravio ni prije, a ni poslije.

Jeffrey Combs je u ulozi dr. Crawforda, koji u suradnji sa dr. Pretoriusom (glumi ga Ted Sorel), vrši eksperimente u svezi sa proširenjem ljudske svijesti - zadobivanjem neke vrste trećeg oka kojim se vidi u drugu dimenziju. Posljedice su porazne, njih dvojica zaista uspijevaju u tom naumu, ali pritom Pretorius pogiba. Crawforda strpaju u sanatorij. Da li je Pretorius zaista mrtav, i čemu u stvari služi stroj kojeg su konstruirali, predmet je zadatka male ekipe koju čine dr. Katherine McMichaels (Barbara Crampton), Crafword i Bubba Brownlee (Ken Soree) iz policije, čiji je zadatak da nadzire da li se sve odvija kako treba i da pazi na Crawforda.

Stroj je ponovo pokrenut, eksperiment se nastavlja, i oni otkrivaju pravi pakao: Pretorius se vraća u nekom među-stanju, pokušavajući prijeći iz jedne u drugu dimenziju i pri tome povući i njih sa sobom i zauvijek ostaviti prolaz otvorenim. Uff, ono pravo tek sad slijedi...

Film je slobodna varijacija na temu istoimene Lovecraftove priče ali sve u svemu, siguran sam, da je Lovecraft živ, da bi on sastavio isti scenarij.

Radnja nije prebrza, originalna priča je malo “pojačana” sa većim brojem likova i dodatnim detaljima. Za razliku od drugih Gordonovih filmova, čini mi se da je ovdje prevladao ozbiljan pristup. Iako ima ironije, ona ne nagriza mračnu osnovu filma i ima samo sporedno značenje.

From Beyond nije baš zabavan a ni interesantan film za širu publiku, jer je previše “hororski” orijentiran - nema tu ni borbe u kojoj se navija za glavne likove, ni smijeha, ni neke akcije i brzine. Intenzitet noćne more u filmu je vrlo jak, tako da i likovi koji prežive nisu neki sretnici, s obzirom kroz što su sve prošli do kraja filma.

U svakom slučaju, teško ga je pamtiti po likovima, jer oni i nisu tu da bi se identificiralo s njima. Cilj je bio ekranizirati košmar i ovdje se u tome uspjelo u velikom dijelu. Prepun grotesknih i ne baš normalnih state-of-mind prizora i ideja, From Beyond je teško preporučiti nekome tko ne voli ovakav otkačeni pristup u izradi horrora, koji je to u svojoj jezgri.

7.5/10

31.10.2006. u 13:37 • 7 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 23.10.2006.

Re-Animator (1985)

Što dobijete kad se okupe fanatici i snime film po priči poznatog pisca s područja misterija, strave i užasa? Pa naravno, Re-Animator! Fanatici su Stuart Gordon kao redatelj, Brian Yuzna kao producent i Jeffrey Combs kao Herbert West, doktor medicine sveučilišta Miskatonic smještenog u Arkhamu, u Massachusettsu, a pisac je Howard Philips Lovecraft (1890-1937), tvorac Cthulhu mitova i niza drugih horror/fantasy djela.

Jeffrey Combs tj. Herbert West, na studiju u Švicarskoj, otkriva tvar koja ima mogućnost da oživljava mrtvo tkivo i mrtvace vraća natrag u život. To je ona fluorescentna zelena tekućina koja onako "mistično" zrači iz epruveta. Dolazi u Ameriku, na sveučilište Miskatonic, i iznajmljuje sobu kod jednog studenta s fakulteta, Dan Caina, kojeg glumi Bruce Abbot.

Da bi se teorije i potvrdile, potrebni su i "dobrovoljci" - sve što je mrtvo njima dolazi kao poručeno. Jedan po jedan, West i njegov drug oživljavaju sve - od mačaka do ljudi, samo se postavlja pitanje, kako doći do materijala za eksperimente. I to, po mogućnosti, svježeg.
Lucidno ludilo Herberta Westa i povodljivost njegovog prijatelja dovode do nepredvidljivih posljedica: potajno ulaze u sveučilišnu mrtvačnicu i tamo oživljavaju jednog mrtvaca, koji ne pokazuje nikakve znakove razuma već porazbija sve, pa i njih, i još na kraju ubije i oca djevojke Westovog prijatelja Caina koji naiđe da vidi što se događa unutra!
Da "poprave" stvar, oni ubrizgaju tekućinu i njemu i tako otvore sezonu: tko god bude ubijen, završi iskorišten kao zamorac za isprobavanje njihovog izuma. Na svoju žalost, i sam dekan sveučilišta, nošen pohlepom da ukrade Westovo otkriće, dobija lopatom po glavi, i kasnije posluži kao potvrda Westove nove teorije da glava može, uz njegovu pomoć, živjeti i bez ostatka tijela! (Da se razumijemo, dekan će se kasnije teško osvetiti Herbertu Westu za ono što mu je ovaj učinio, ali to je već radnja drugog filma - Bride of the Re-animator, snimljenog četiri godine kasnije.)

Dva prijatelja do kraja filma gube sve konce iz svojih ruku i više ne vladaju ni situacijom, ni zombijima: sada su i oni samo lutke u kaosu koji su sami izazvali.

U isto vrijeme i komedija i horror, i to ekstremni horror i ekstremna komedija, sa hektolitrima krvi i galonima ironije, humora i gegova, film koji je krajnost u svemu, izvrsna simbioza na prvi pogled nespojivog.

Nije smiješan samo energični, fanatični, eksperimentima opsjednuti Herbert West, nego i ostali likovi i scene u filmu: kad serumom oživljeni čovjek, kojeg su strpali u ludnicu misleći da je poludio a ne da je živi mrtvac, gleda kroz neprobojno staklo svojim zombiranim, praznim, tupim pogledom u dekana, odnosno u ono što je od njega ostalo, i nasmijava i užasava, sve odjednom (ili kad dekanova glava "na daljinu" upravlja vlastitim tijelom - haha!). To je ona najjača strana Re-Animatora.

Muzika je dijelom parodija na onu iz Hitchcockovog Psycha (1960). Specijalni efekti - vrlo dobri i uvjerljivi.

Snimljena su dva nastavka: Bride of the Re-Animator, iz 1990. godine, i Beyond Re-Animator, iz 2003. godine, oba režirana od Briana Yuzne. U pripremi je i House of the Re-Animator, kojeg će navodno opet režirati Stuart Gordon, ali nisam siguran da da će biti i približno onako komičan i žestok kao prvi, pa čak i drugi dio.

Obrada? Za sada ništa ne govore o tome. A i ne znam da li će biti zainteresiranih - Re-Animator, zbog nekih razloga, ni onda kad je snimljen, nije donio neku zaradu, već je kroz godine stekao kultni status među horror fanovima. A i nije stvar samo u remakeu - potrebno je da film baš režira Stuart Gordon (može sa suradnjom Briana Yuzne) i da glumi baš Jeffrey Combs, koji su njegovi zaštitni znakovi i bez kojih Re-Animator nikako nije isti. A kad je već tako, čemu uopće onda remake, kad je ovaj film već sam po sebi tako dobar da mu ne treba dodatno uljepšavanje i moderniziranje?

7.5/10

23.10.2006. u 12:18 • 6 Komentara • Print • #

srijeda, 18.10.2006.

Night of the living dead (1968)

Night of the living dead Georgea Romera, priča je o apokalipsi modernog društva i raspadu svih vrijednosti pred stihijom besmislenog materijalističko-potrošačkog mentaliteta prikazanog u zombijima. Film funkcionira na više razina, i kao horror i kao drama i kao akcija.

Da, ovo je film koji je sve pokrenuo: bila je to prekretnica u žanru horrora. Ipak treba reći, jedan film iz 1964. godine izvršio je snažan utjecaj na njega: The Last man on Earth sa Vincentom Priceom u glavnoj ulozi. Premda fabula tog filma nije slična NOLD-u, neki elementi su jasno ostavili traga i ovdje: pojedinac koji se bori protiv hordi onih koji "odbijaju umrijeti", situacija iz koje nema izlaza, transformacija društva iz vladavine živih u vladavinu mrtvih.

Radnja je slijedeća:
Brat i sestra dolaze na očev grob, međutim tamo bivaju napadnuti od neke kreature koja nalikuje na ljudsko biće. Napadnuti su, i nakon toga cura uspijeva pobjeći u osamljenu kuću u kojoj se nalaze još neki ljudi u bijegu od živih mrtvaca. Bore se da prežive opsadu zombija. U isto vrijeme pratimo odnose između likova, strah i međusobno sumnjičenje. Među likovima zahvaćenim panikom padaju uvrede, udarci, čak i ubojstvo. A za to se vrijeme zombiji pokušavaju probiti kroz zabarikadirane ulaze na vratima i prozorima, gonjeni glađu za mozgovima...

Neke od osnovnih karakteristika NOLD-a su tjeskoba i osjećaj bezizlaznosti. Tko je ovdje dobar a tko loš, diskutabilno je. Pogotovo kad pogledate završetak filma. Jak osjećaj klaustrofobije daje dojam kao da sve odvija u zatvorenom prostoru, čak i kad se radnja odvija vani, na otvorenom, kao naprimjer kad na početku brat i sestra naiđu na teturajućeg zombija na groblju. Sve je to pojačano mračnom atmosferom, tmurnom muzikom i osjećajem neposredne opasnosti za ljude zarobljene u kući. Takvo stanje kulminira u situacijama kad se preživjeli ljudi u kući pokušavaju probiti vani ali pomoći nema niotkud a sva njihova nastojanja propadaju.

Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici, zvuk je mono, ali ne bih rekao da je to loše. Dapače. Ne znam da li je Romero to htio ili je presudilo prozaično pitanje financija, svakako da se jako odrazilo na finalni izgled i doživljaj koji film pruža. Nekad mi se čini da su B/W sistem i NOLD sinonimi, kao da su stvoreni jedno za drugo.

Većina poznatih horora iz proteklih desetljeća doživljava danas svoje obrade pa ni Night of the living dead nije izuzetak. Tom Savini, poznati majstor specijalnih efekata, 1990. godine je režirao remake i prilagodio ga prohtjevima tadašnjih producenata i vodeći se ukusom dijela publike koji više voli specijalne efekte i dobar izgled od inteligentne ideje i sirovog, neposrednog izražaja koji karakterizira ovaj kultni klasik.

Također, NOLD-u je kasnije u jednoj verziji studijski dodana i boja ali više kao kuriozitet nego stvar za ozbiljnu priču.

George Romero izvan Living dead serije nije imao puno sreće, iako po meni niti ostala tri filma nisu ni približno dobri kao ovaj. NOLD je unikatni rad čovjeka s vizijom, a svi ostali nastavci i obrade su proizvodi s tvorničke trake, rađeni po mjeri i ukusu najšire publike, i zbog toga, sredstvo i način da se ostvari zarada a ne da se stvori i nešto što će imati trajniji rok upotrebe.

Koliko je tematskih klonova u svim medijima ovaj film proizveo, to nitko ne zna. Variraju od filma, preko knjige, muzike pa do stripa. Naravno, variraju i u kvaliteti: neki su uobičajeni pokušaj da se zaradi na eksploataciji prvijenca (velika većina), drugi se upućuju u nove vode i pokušavaju unijeti nešto novo u čitavu stvar.

Univerzalan film kojeg se ne može svrstati u jednu kategoriju, prvi i najbolji od svoje vrste.

8.5/10

18.10.2006. u 17:15 • 5 Komentara • Print • #

petak, 13.10.2006.

The Devil's rejects (2005)

Ni prvi dio (House of 1000 corpses, 2003) ove nesretne priče o obitelji kapetana Spauldinga, njegove kćeri Baby Firefly, Otisa Driftwooda i drugih nije puno obećavao, ali je na kraju ipak posložio kockice u (pomalo bolesnoj) glavi Roba Zombie-a u mozaik. Nastavak je krenuo tamo gdje je njegov prednik stao: obitelj koja otima ljude zalutale po "pitoresknim" američkim predjelima, odvodi ih u svoj "dvorac" i tamo ih malo "rezucka" prije nego ih baci izvjesnom "doktoru medicine" u podrumu kuće da se tamo do mile volje igra sa njihovim živcima i tijelima.

Naravno, nema happy-enda (tj. ima za Otisa i njegovu ekipu) i sada obitelj mora bježati pred policijom. Za njima su raspisani vagoni potjernica zbog masovnih ubojstava slučajnih prolaznika.

Captain Spaulding i Otis Driftwood, koje glume Sid Haig i Bill Moseley, kao i u prvom dijelu, su nosivi stupovi filma. Jedan od njih je duhovit, drugi je potpuno lud - prototip psihopata a la Texas Chainsaw Massacre (a mislim da je Moseley i glumio u jednom od nastavaka TCM-a).

Za razliku od ove dvojice, Baby Firefly (Sheri Moon) glumi loše kao i u prvom dijelu, ali dobro izgleda. (opet za razliku od njih dva). Žena Roba Zombija je u House skakala od sreće kad bi Otis malo "obrađivao" svoju "lovinu" uz muziku odvrnutu do kraja, da se ne čuju krikovi (žrtve). U ovom filmu ona i sama preuzima inicijativu. :)

William Forsythe kao Šerif John Wydell je dobar, iako je lik kojeg glumi možda i najodbojniji u čitavom filmu - i Otis takav-kakav je, neko oličenje krajnjeg zla i anarhije, bolji od odvratnog policajca koji je isti kao i oni, ali iza sebe ima čitavu mašineriju koja mu pomaže u njegovim poslovima i razračunavanju sa sebi sličnima.

Štosevi su neki jako dobri, pogotovo tamo gdje je u igri Captain Spaulding, koji je rođeni komičar. Drugi su krajnje bezvezni i neukusni: Otis i Baby Firefly prevare ženu da bi joj uzeli automobil. Prvo na cesti vidimo Baby Firefly u ležećem položaju, a za par minuta ženu koja je izašla da joj pomogne i završila umjesto nje na asfaltu, u nesvijesti ili ubijena.

Ili još gore, kad jedna od otetih cura tijekom filma pokuša bijeg pa završi sa nožem u prsima. Nakon toga Sheri Moon skida hlače pa se okreće i curi se unosi u lice. Jako duhovito :). Prije bi rekao glupo i besmisleno do kraja.

A i čitav film je po meni jedna velika budalaština Roba Zombija, koji je vjerojatno mislio da mora nekako završiti ono što je započeo sa relativno dobrim House of 1000 corpses. Jedino u čemu je uspio je da je obitelj Firefly prikazao kao romantične buntovnike u borbi protiv svijeta koji ih ne shvaća, a inače je sve natrpao u cjelinu i prikazao kao svoju posvetu Charlesu Mansonu i njegovoj sekti, a na neki način i svim ostalim "odbačenicima" od mainstreama.

The Devil's rejects je film koji ima malo dobrih osobina, to su uglavnom uloge par glavnih glumaca, ali inače je jako bezidejan i loš film, koji sve polaže na "suho" nemaštovito nasilje i šokiranje gledalaca kontrastnim prizorima tipa jedan umire, drugi mu se smije itd. Pored desetaka TCM klonova, pa i samog House of 1000 corpses, sve je to već davno viđeno, prežvakano i zaboravljeno.

5/10

13.10.2006. u 12:15 • 4 Komentara • Print • #

subota, 07.10.2006.

Suspiria (1977)

Svatko ima svoje osobne favorite među horror filmovima a Suspiria spada u moj najuži izbor, ako ne i na sami vrh. Snimljen 1977, ovaj film Daria Argenta je prvi iz zamišljene trilogije "Tri Majke", baziran na mitovima o vješticama. Trilogija do dan-danas nije dovršena, iako postoje planovi o tome. Drugi dio nedovršene Argentove trilogije "Tri Majke" (Inferno), realiziran još 1980. godine, nije dočekao svoj nastavak u trećem dijelu: Tenebrae, thriller iz 1982., osim imena, nema nikakve veze sa prva dva dijela, jer se radi o klasičnom talijanskom kriminalističkom filmu sa “zaguljenom” pričom i puno nasilja.

Radnja Suspirie odvija se u Njemačkoj, u Freiburgu. Američka studentica plesa Suzy Bannion (koju glumi Jessica Harper) dolazi u tamošnju školu za balerine kako bi usavršila svoje vještine. Od samog početka u školi i sa nekim njenim stanovnicima i zaposlenicima događaju se čudne stvari: prve žrtve padaju već na samom početku filma, da bi se kasnije sve pretvorilo u noćnu moru i krvavi obračun nepoznatih sila sa onima koji im se suprotstavljaju. Otkriva se da je škola mjesto gdje obitavaju vještice koje su tu okupljene radi osvete, sijanja zla i smrti.

Naziv filma inače dolazi od latinskog imena jedne od vještica.

Što se meni osobno dopada u ovom nadnaravnom i očaravajućem Argentovom vještičjem horroru? Pa, priča sama po sebi je, kao i u drugim talijanskim horrorima, pomalo konfuzna, ali dobro funkcionira. Glumci su dobri ali opet, ništa super-posebno. Atmosfera je...e to je ono što proizlazi iz slike i zvuka, iz Argentove tehničke perfekcije, iz majstorskog manipuliranja kamerama, bojama i svjetlom.

Svakom detalju scene je posvećena velika pažnja, bilo pri prizoru "vještičje kuće" u prvom planu, bilo pri stvaranju ugođaja natprirodnog kod kreiranja prizora "noćne jeze", ili kod opremanja interijera: scena hodnika sa nepoznatim ornamentima koji vodi u "jazbinu" vještica ZAISTA sliči na fragment iz neke moderne krvave vještičje bajke, a ne na neki, istina dobro opremljeni ali ipak samo, tek-toliko-da-se-stvar-odradi, filmski studio.

Suspiria sadrži dosta krvavih trenutaka, od početnog ubojstva jedne od studentica plesa u školi, preko prizora slijepca sa psom na velikom pustom trgu, kasnijih noćnih killer-seansi po pustim hodnicima škole, sve do nekih petnaestak minuta prije kraja.

Završnih petnaest minuta, kad glavni lik filma konačno pronalazi vrata u "vještičju dimenziju", je nešto što se zaista mora vidjeti, najbolje u kinu (blago Amerikancima, oni sve ove filmove prikazuju i danas na velikom ekranu :)). Apsolutno nedodirljiv finiš koji oduzima dah i podiže napetost i neizvjesnost na neku višu razinu, praćen muzičkim score-om Goblina, benda koji je skladao soundtrackove ne samo za Argenta, već i za druge redatelje i filmove. Glavna melodija se često ponavlja u filmu i naprosto se usijeca u pamćenje kao prepoznatljiv Suspiria-zvuk.

Suspiria je pravi užitak za gledanje, i još jednom potvrđuje da i high-class horror može biti zastrašujući, interesantan, ali istovremeno i vizualno-akustično fascinirajući i na neki način, prezentirati drugačiji pristup i biti originalan.

Od obrade ovog filma (hvala Bogu) nema ništa, Dario Argento je odbio sve ponude i zahtjeve, rekavši da je "svaki film produkt vremena u kojem je snimljen te da ne vidi svrhu od snimanja nove Suspirie". Što reći na sve to nego bravo Dario, još ima ljudi koji snimanje filmova ne gledaju samo kao na tvornicu za stvaranje novca već i kao zadovoljstvo i umjetnost i uživaju u tome.

Ringu je strašan, The Exorcist ima dublje značenje i simboliku, The Shining ima dobre glumce i atmosferu koja "isijava" :), Night of the living dead je započeo novo doba zombi apokaliptičnog horrora, a Suspiria je remek-djelo koje majstorski spaja sliku, zvuk i atmosferu u kreiranju vizije svijeta natprirodnog naprosto "uvlačeći" gledatelja i dajući mu filmsko iskustvo koje se nikad ne zaboravlja. :)

9/10