Freak's nightmares

petak, 29.09.2006.

A Bay of blood (1971)

Bay of blood (Twitch of the death nerve) je giallo slasher prvog imena talijanskog horrora Maria Bave (1914-1980), koji će ostati upamćen po dvije stvari: ovo je film koji je pokrenuo sve tj. skoro svi kasniji serial killer-horrori vuku korijene iz ovog thrillera, i drugo, stvorio je direktne "sljedbenike" kao što je bio Friday the 13 (1980), Seana Cunninghama.

Radnja je složeno-jednostavna: muž ubojstvom svoje bogate žene želi steći kontrolu nad njenom imovinom. Nasljednici i rodbina se u cijelom zatvorenom krugu ubojstava bore za vlast nad imanjem. Dolazak nekih teenagera na kampiranje u napuštenu kuću na imanju dodatno komplicira stvari. Koliko god priča bila uobičajena i poznata, toliko često gledatelj gubi konce hvatajući sve međuodnose likova i sporedne događaje, koji vode ka brutalnom raspletu.





Sedamdesete su bile zlatno doba horrora: ovaj visoko stilizirani thrilller/horror je za to dobar primjer. Koliko god da je njegova očita kopija Friday the 13, snimljen devet godina kasnije, donio nešto energije, brzine i svježine u cijelu stvar, upakiranu sa supernatural elementima, toliko je slabiji što se tiče svega ostalog. Sve u Bayu jednostavno spada u višu kategoriju: od izvrsnih specijalnih efekata i make-upova, neizvjesnosti koja traje od prve do zadnje minute filma, do labirinta krvi, nasilja i osvete koji čine jezgru priče o pohlepnim nasljednicima.





Bay of blood broji točno 13 ubojstava (zvuči li poznato :)), mjesto događanja je atmosferični ambijent usamljenog ljetnikovca u uvali obrasloj gustom šumom (koja JAKO dobro i uznemirujuće izgleda po noći), a kako su većina horror fanova sigurno već gledali bar neke nastavke Friday the 13, prepoznat će i sve scene koje su njegovi redatelji doslovno *pokrali* iz ovog filma.

Još jedna je razlika: Bay je inteligentan i ciničan film u kojemu nema pozitivaca i negativaca, već su svi nagriženi unutarnjim strastima i porivima dok je Friday pojednostavnio stvari i sve sveo na stereotip good guy-bad guy.
Krvi ima do koljena, svaka violent scena je vrlo pažljivo napravljena, tako da je sve uvjerljivo i dobro izgleda, u igri su mačete, osti, vatreno oružje, početni prizor sa vješanjem je samo benigni uvod u masakr koji slijedi kasnije.





A završetak ...ako netko smatra da Bayu nedostaju čudovišta, zombiji ili vampiri, onda dobija zadovoljštinu na kraju filma, koji je na prvi pogled nelogičan i nejasan, ali u stvari...nije!

Majstorska Bavina upotreba boja i svjetla u kreiranju atmosfere je nešto što je po mom mišljenju kasnije u Italiji dosegao samo Dario Argento u svojim filmovima iz kasnih sedamdesetih godina.
Glumci su prosječni, ali kao i u ostalim Bavinim filmovima nikad loše izvedenih uloga, što je nekad boljka europskih horrora.
Verzija koju sam nabavio imala je problema sa zvukom koji su izgleda nastali kod digitalne obrade filma.
Bava stariji je ostavio dobar broj poznatijih filmova za sobom, ali Bay of blood je u svakom slučaju jedno od njegovih najboljih ostvarenja.

Bio je prvi i postavio standarde. :)

7.5/10

ponedjeljak, 25.09.2006.

Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922)

Od snimanja ovog crno-bijelog filma je prošlo više od osamdeset godina..! Ali ja ga ne bi mijenjao ni za jedan svime i svačim prenatrpani Dracula-produkt iz desetljeća koja su prohujala za njim.

U to doba, desetih i dvadesetih godina prošlog stoljeća, ne samo horrori, već je čitava filmska industrija bila u začecima.

U Njemačkoj je vladalo stanje "postratnog stresa", a u umjetnosti kontinentalne Europe (muzici, slikarstvu, kiparstvu, filmu) postojala je jaka struja ekspresionizma. Na toj podlozi nastao je Nosferatu.

Redatelj F.W. Murnau je namjeravao ekranizirati novelu Brama Stokera Dracula, napisanu 1897., ali nije uspio dobiti dozvolu za njeno korištenje kao predloška za filmski scenarij. Zbog toga je snimio vlastitu verziju, sa promijenjenim imenima glavnih likova (Dracula-Nosferatu, Grof Dracula-Grof Orlok) i sa vrlo malo izmjena u priči.

Radnja je poznata, agent za prodaju nekretnina, iz Njemačke odlazi u Rumunjsku, u Transilvaniju, radi sklapanja ugovora sa Grofom Orlokom koji želi kupiti kuću za odmor u Njemačkoj. Grof Orlok je zapravo vampir, i njegov dolazak Bremenu će donijeti samo smrt i nesreću.

U glavnoj ulozi je Max Schreck, čija je interpretacija Drakule vjerojatno najbliža Stokerovoj zamisli. Schreck kao Drakula je u isto vrijeme "čisto zlo", a opet stari rumunjski plemić koji se skriva od svijeta, a njegov drevni i opsjednut izgled mu daje dodatnu jezivost. Prije Bele Lugosija, Christophera Leea, Franka Langelle, Klausa Kinskog, Anthonyja Hopkinsa i niza drugih filmskih Drakula (neki bi rekli samo kopija!), Schreck je prvi dao svoj pečat "Princu noći" na velikom ekranu.

Muzika orgulja jako dobro prati tijek događanja, a budući da je ovo nijemi film, razgovori su prikazani tekstualno na ekranu, na jeziku zemlje u kojoj se film prikazivao.

Skoro čitav film je sniman van studija, na lokacijama po Istočnoj Europi. Tu su stari dvorci, divlje i nenastanjene šume, seoski putovi, mračni i tajnoviti pejzaži. Neke od scena su prava mala remek-djela, kao naprimjer kad pusti brod ulazi u luku, izlazak Drakule iz svog skrovišta u utrobi broda ili prizor sjene vampira na zidu mračnog stubišta. Sjene su korištene fantastično, i inače osvjetljenje je takvo da stvara osjećaj iščekivanja i nelagode.

Nosferatu, eine Symphonie des Grauens je poseban, značajan i originalan film, i nikad kasnije ni jedan redatelj nije uspio kreirati onakvu atmosferu i osjećaj prikrivene jeze koja naprosto izvire iz svakog njegovog prizora. I pored svega je i zabavan. Ja mislim da art horrori kakav je Nosferatu žive puno duže od komercijale (pogledajte samo Hammer produkciju iz pedesetih, Petera Cushinga i Christophera Leea, koji to danas ljubitelj horrora njih želi gledati pored Coppole i Hopkinsa).

Ovaj film je doživio i svoj remake 1979., kojeg je režirao Werner Herzog, ali ni približno nije onako vizualno jak i dojmljiv kao original.

Jedan od najboljih horror filmova ikad snimljenih. Nezaobilazan dio filmske kolekcije za svakog tko voli prvenstveno dobar film, neovisno o žanru.

9/10

petak, 22.09.2006.

Dominion: Prequel to the Exorcist (2005)

Paul Schrader, redatelj, bio je početno angažiran na filmu Exorcist: The Beginning(2004), da bi kasnije njegova ideja bila odbačena kao "nekomercijalna", a projekt predan u ruke Rennyju Harlinu, čiji je pristup više odgovarao željama producenata. Schrader je ustrajao na tome da se snimi i druga verzija. Tako smo dobili dva filma, sa istim glavnim glumcem, koja oba predstavljaju uvod u film Williama Friedkina The Exorcist iz 1973 godine. Nonsens.

Početna radnja se odvija u vrijeme drugog svjetskog rata, u okupiranoj Nizozemskoj. Nakon ubojstva jednog od njemačkih časnika, slijedi odmazda nad stanovnicima. Ocu Merrinu je ostavljen izbor: koga od skupljenih građana ubiti da bi se izvršila osveta.


Kasnije, nakon rata, u istočnoj Africi vrše se, pod njegovim nadzorom, iskopavanja na jednom arheološkom nalazištu pod zaštitom britanske vojske. Zbog incidenta u Nizozemskoj, Merrin nije siguran da li da i dalje radi kao svećenik u okviru Crkve. Konzervativna struja unutar Crkve putem oca Francisa želi osigurati svoj utjecaj nad nalazištem. Pri tome im pomažu pripadnici urođeničkih plemena.


Prilikom radova pronalaze ostatke neke stare crkve koja ispod pijeska leži stoljećima. Nakon otvaranja kripte, u okolini se počinju događati neobjašnjive stvari. Pokušaj krađe zlata iz hrama završava se dosta loše po kradljivce. Za ubojstvo vojnika koji su pokušali opljačkati zlato i dragocjenosti, britanski oficir optužuje urođenike. Sada se ponavlja situacija iz rata u Nizozemskoj, samo sa britanskom umjesto njemačke vojske u glavnoj ulozi: oni ubijaju lokalne seljake kako bi otkrili krivca za smrt njhovih vojnika.
Otkrivamo čemu je hram zapravo služio. Tu se otac Merrin po prvi put susreće sa svojim budućim protivnikom, i prvi put sa slučajem opsjednutosti demonom. Koga je demon Pazuzu izabrao za svoj "medij" komunikacije, vidimo tek kasnije, i to tamo gdje bi najmanje očekivali.

Ekipa britanskih, švedskih i američkih glumaca je vrlo solidno odradila svoj dio. Po meni, to je, uz scenarij, bolja strana ovog filma. Stellan Skarsgard baš i ne liči na Max von Sydowa kao oca Merrina u mlađim danima, a i stariji je nego je von Sydow bio kad je glumio u Exorcistu (koji se zbiva četvrt stoljeća kasnije), ali ipak je uvjerljiv u ulozi svećenika u religiozno-moralnoj dilemi.

Specijalni efekti su dobri, iako malo očito CGI. Nasilja i krvi nema previše, možda svega par prizora (obrnuto razapinjanje na križ u hramu, likvidacije stanovnika), film nije nimalo strašan ali ima razrađenu priču i dobar zaplet. Kraj je VRLO predvidljiv, pogotovo za one koji su gledali prva tri filma iz ovog serijala.

Atmosfera nije ništa posebno, a neusporediva je sa onom iz prvog a i trećeg dijela.

Za zaključak: još jedan u nizu horrora sa istom tematikom istjerivanja demona. Zbog relativno visoke produkcije ne može biti baš loš u tehničkom smislu, ali ni nešto izvanredno. Gledao sam sva tri prethodna (po vremenu kad su snimani a ne radnji) dijela tako da mi je ovaj bio pomalo dosadan jer ne sadrži ništa novo u odnosu na njih. Prvi i treći dio su i originalniji, i šokantniji, i realističniji, i bolje koriste strah od natprirodnog...


6/10

utorak, 19.09.2006.

The Beyond (Seven doors of death) 1981

Kad je jedan od velike četvorke talijanskog horrora Lucio Fulci snimio The Beyond, film je usporedio sa Infernom(1980) Daria Argenta, u kojem, kao i u ovom, pažnja nije usmjerena na radnju nego na subjektivne elemente. I tako dobijamo ono što nazivaju total cinema: film koji se gleda kao sukcesija slika, recimo izravna percepcija prizora sa velikog ekrana, i ne bazira se samo na logici. Potpuno netipičan film, čak i za talijanske standarde.

Radnja se odvija u Louisiani. Na početku filma skupina ljudi razapinje na križ čovjeka kojeg smatraju vješcem. Ne slušaju njegova upozorenja (zar bi bilo filma kad bi ga slušali :) ), ubiju ga i zakopaju u temelje starog hotela u kojem su ga uhvatili.
Pedeset godina nakon toga, u hotel stiže glavna junakinja (Katriona Mc Call). Odvijaju se čudne stvari, nestanci ljudi, mrtvi ne ostaju mrtvi, cura koja je "slijepa" na poseban način...
Ispostavlja se da je hotel izgrađen na jednom od sedam vrata pakla. Da bi spriječili da zlo zavlada zemljom, ona moraju biti zatvorena...

Kroz film pratimo borbu glavnih junaka od otkrića tajne hotela pa do apokaliptičnog završetka.
U glavnim ulogama su Katriona McCall i David Warbeck, koji su oboje surađivali sa Fulcijem u više njegovih projekata. Gluma varira od prosjeka do ispod prosjeka.
Muziku je uradio Fabio Frizzi, uz Riza Ortolanija i Gobline autor možda i najboljih soundtrackova talijanskih horror filmova.
Scenarij je napisao Dardano Sachetti (Demoni I, II).
Film ima nekoliko poprilično krvavih scena (scene sa paucima, zombiji, napad psa), "sile zla" su utjelovljene u zombijima. Zombiji su slow-motion tipa (potpuno drugačiji od onih u 28 days later (2002)),vrlo dobro napravljeni, specijalni efekti inače variraju od fenomenalnih do osrednjih (ali svejedno odlično ukomponiranih-scena sa paucima!), kostimografija odlična, a atmosfera...?

Vrhunska atmosfera je sinonim za Fulcijevu horror kvadrilogiju (a i njegove ranije thrillere iz sedamdesetih). Ostalo može biti i u drugom planu, ali bi došlo na red, onda su ga s pravom zvali poeta del macabro. Kroz film se stvara osjećaj nelagode i tjeskobe koji se povećava prema završetku, i ima neku depresivnu crtu, koja ga prožima od početka do kraja.

The Beyond nije racionalan film koji se zadržava u okviru stvarnosti, kao naprimjer neki tipičan slasher tipa Friday the 13 ili uobičajeni generični zombi film. U stvari, film više funkcionira kao košmar, a granica između zbilje i sna je skoro nevidljiva. Iako sadrži dosta krvi i nasilja, zbog načina na koji je ono prikazano, on više zastrašuje podsvjesno. Fulcija nije ni briga za likove, ni glavne ni sporedne. Oni su više tu da redatelju pomognu da stvori nekakvu svoju state-of-mind realnost. The Beyond je na neki način nadrealističan horror sa puno krvavih momenata. Zbog toga je radnja dosta isprekidana i nelogična, ali to mu daje još veću draž jer tako stvara dojam da se odvija kao u snu.

Da li je The Beyond dobar ili loš film? To ovisi. Gledano kroz prizmu Hollywooda, on nema neke veze sa filmovima koji se "štancaju" na vrpci po principu luksuzan izgled, standardna radnja-glumci-dijalozi-borba protiv zombija-glavni junak pobjeđuje, kraj.

Ako ga međutim gledamo bez predrasuda, ne očekujući skoro ništa od onog što smo navikli gledajući visokobudžetne američke horrore, onda je ovo odličan i jedinstven film, kojemu po imaginaciji i idejama ima malo ravnih.


Meni je ovaj film, zbog svoje atmosfere i specifičnog Fulcijevog stila, izvrstan. Oni koji vole talijanski horror, Argenta, obojicu Bava trebali bi ga obavezno pogledati.

8/10

srijeda, 13.09.2006.

Cannibal holocaust (1980)

Film Ruggera Deodata priča je o - kanibalizmu, što mu i samo ime kaže. Snimljen je u doba najveće popularnosti ovakvog tipa filma te posijao niz više ili manje uspješnih kopija. Deodato je inače režirao sve i sva: od thrilera do avanturističkih i akcijskih filmova, preko sapunica (Incatessimo - Čarolija) pa do ovakvih exploitation stvari po kojima je najviše i ostao upamćen.

Radnja filma je kako slijedi: grupa koja snima dokumentarac "Zeleni pakao" o životu južnoameričkih plemena nestane na svom putovanju negdje u prašumi. Za njima kreće mala ekspedicija koju čine profesor Moore i njegovi pratitelji, "ljudi od akcije". Nakon duge potrage pronalaze ostatke članova grupe ali i njihove snimljene materijale. Profesor Moore se sa filmskim vrpcama vraća kući, u New York, gdje sa suradnicima pregledava njihove snimke. Ispostavlja se da su prilikom putovanja članovi filmske ekipe svojim ponašanjem izazvali gnjev urođenika, koji su im se kasnije osvetili na jako krvav način. Ubijajući urođenike, paleći im sela i uništavajući izvore hrane, potpisuju vlastitu smrtnu presudu.

Film je prepun ubijanja pravih životinja, naprimjer velike kornjače kojoj je za potrebe filma odsječena glava i izvađena utroba, sve u prvom planu, zatim neke male vrste majmuna koju vodič kroz džunglu siječe pred kamerom, itd. Ljudi su nabijani na kolac, urođenica silovana oštrim predmetom, odsijecanje glava, unutrašnji organi izvađeni na "svjetlo dana" itd.

Sve u svemu, ovo je jako, JAKO krvav i nasilan film pun prizora masakra, ubojstava i silovanja. Da je bio zbaniran u desecima država čak i u najbenignijem obliku (najcenzuriranijem) nije nikakvo čudo. Da li je uopće bio na repertoaru domaćih kina, ne znam. Međutim, njegov counterpart Cannibal ferox (1981) , u nas preveden kao Ljudožderi Amazona, od Umberta Lenzija, u nas je bio prikazan u kinima bez ikakvih cenzorskih zahvata, što je doista čudno s obzirom da je film po eksplicitnom nasilju ravan CH-u ako ga i ne nadmašuje.

Glumci su slabi, urođenici koji su prikazani kao neki "mesojedi" ne izgledaju uopće onako kako bi prema zamisli redatelja trebali, već se vidi na njima da su sve to shvaćali kao nekakve igrarije. U filmu je prikazan i pravi dokumentarac sa prizorima stvarnih egzekucija negdje iz pretpostavljam južnoameričkih režima, koji je trebao poslužit kao "uvid" u dotadašnji rad nestalih članova filmske ekipe, iako sa samim filmom nema nikakve veze.

Na kraju filma imamo glavnog junaka koji izgovara rečenicu: "Pitam se tko su u stvari pravi kanibali?" što oni koji ovaj film smatraju nekakvim kultom često ističu kao dokaz da je film moralna priča o sukobu civilizacije i načina života primitivnih plemena, pa se ta ista "civilizacija" pokaže gorom od takozvanih "divljaka". Međutim, nema ništa od toga. Deodato je imao za cilj da šokira gledatelje a ne da priča o moralu. Postigao bi veći efekt da je, umjesto jedino u vulgarno nasilje, uložio trud i u druge elemente priče, neizvjesnost, napetost. On je već i prije,(a i poslije) snimao isto tako krvave filmove o kanibalima jer su nosili veliki profit. A kasnije je jednako lako prešao na snimanje osme sezone Čarolije...

Istina je da je ovo jako slab film u svim aspektima. On nema ni atmosferu, ni priču, ni glumce, ni neke supernatural elemente, ni dobru scenografiju, ništa, samo prazno nasilje. Najgore je od svega što Deodato nije ni pokušao dati neki svoj pečat svemu tome, osim prizora koji su često mučni preko svih granica.
Ukratko, ovo je film koji imaju razloga pogledati samo oni koji vole i druge na istu temu (o kanibalizmu) i na neki način ogoljenom, "senzualnom" nasilju, možda i poštenijem nego onom koje dolazi iz Hollywooda lijepo upakirano a tako da izgleda da je ubijanje u stvarnosti nešto dobro i krasno. (E pa nije, to se ovdje jasno vidi.) Zbog toga bi mu i dao nešto veću ocjenu nego što zaslužuje.

Svi ostali nemaju razloga gledati ga.


5/10

subota, 09.09.2006.

Dagon: Sect of the Sea (2001)

Dagon je adaptacija jedne od priča H.P. Lovecrafta "Shadow Over Innsmouth", i to čini mi se jedna od boljih. Stuart Gordon je u više svojih filmova koristio kao predložak neke od Lovecraftovih novela. Radnja se odvija u nekom malom gradiću na španjolskoj obali, gdje se odvija stvaranje (obnova) jednog misterioznog kulta, pri čemu stanovnici i došljaci nestaju na tajanstven način.

U potrazi za odgovorima Paul Marsh, glavni lik (koji na majici nosi natpis Miskatonic!), pronalazi tajanstvenu djevojku koju je nekad ranije "susretao" u snovima...

Kraj nudi neočekivani i pomalo epski rasplet. Izdvojio bih samo završnu podmorsku scenu kad se glavni junak, nešto izmijenjene vanjštine :), nalazi pred vratima carstva "ribljeg boga".

Korektan i solidno odrađen film, ali ne i puno više od toga. Ovo nije čisti akcijski horror, niti u njemu ima previše krvi i nasilja (osim jedne do dvije ultra-gore scene). Umjesto toga, on igra na kartu od svega pomalo. Gluma je prosječna, specijalni efekti vrlo dobri (za očekivati), pokušaj stvaranja jedne mračne atmosfere je uspio samo djelomično. Možda zbog deja vu efekta (sve je u ovom filmu uglavnom već viđeno), možda zbog toga što zaštitni znak Lovecraftian filmova Jeffrey Combs nije na glumačkom popisu, činjenica je da je film zanatski urađen i da od njega ne treba previše tražiti. Dobro je što će vjerojatno zainteresirati gledatelje za ranije Gordonove filmove od kojih su neki u samom vrhu žanra (Re-animator, From Beyond).

Preporučljivo pogledati.

6.5/10

petak, 08.09.2006.

Last house on the left (1972)

Ovo je, iako redateljski debi Wesa Cravena, jedan od njegovih filmova koje sam najkasnije gledao. Izgleda nevjerojatno da čovjek koji stoji iza filmova kakvi su Nightmare on Elm street, Swamp thing, Shocker i da ne nabrajam ostale, ima svoje ruke i u ovom thrilleru koji je već desetljećima na zlu glasu kod cenzora zbog svog beskompromisnog pristupa nasilju na velikom ekranu.

Radnja je prilično jednostavna: banda sastavljena od tri muškarca i jedne žene otima dvije teenagerice, te se sadistički iživljava na njima. Kasnije nailaze na roditelje jedne od njih, koji, saznavši što se dogodilo njihovoj kćerki, spremaju osvetu članovima bande na svoj način. Last house je neuobičajeno brutalan i okrutan film, koji je istinski produkt prostora i vremena u kojem je snimljen.

Prateći usporedo dvije radnje, jednu u kojoj glavnu ulogu imaju Krug Stillo i članovi njegove bande, i drugu u kojoj pratimo dvoje (nespretnih) policajaca koji prekasno stižu na mjesto zločina, dolazimo do kulminacije kad u radnju stupaju i roditelji jedne od djevojaka, koji uzimaju pravdu u vlastite ruke. Kad se čini da situacija dostiže svoj vrhunac, kad postaje nepodnošljiva i mučna i za zarobljene djevojke i za gledaoce, redatelj prebacuje "lopticu" i smiruje tenzije uvodeći u igru dva policajca koji u stvari smanjuju pretjeranu ozbiljnost filma dajući mu neke komične elemente. Koliko god da postoji nesrazmjer između užasavajućeg realizma nasilja koje se sprovodi nad otetim djevojkama i izvještačenost humora koji se prosto nadovezuje na dva nespretna policajca, toliko je isti nužan da bi donekle održao ravnotežu između pozitivnih i negativnih elemenata priče i spriječio da se film pretvori u odu nasilju i sadizmu.

Najjača strana ovog filma je gotovo dokumentaristička snaga njegovih prizora, visoka uvjerljivost scene, te dojam kao da se radi o skrivenoj kameri, ili još gore, kao da netko namjerno snima zločin u svim njegovim morbidnim detaljima. Ako je Craven imao namjeru prikazati zločin i nasilje uopće kao nešto do kraja gadno i odbojno, onda je ovaj film pun pogodak. Definitivno jedno od važnijih djela u filmskoj povijesti, i po mom mišljenju, ne samo u okviru ovog žanra.

Izgleda da se već radi na remakeu ovog filma, koji će po svemu sudeći biti promašaj kao i skoro sve ostale obrade.
U pitanju je očito novac i to onaj s kino blagajna jer inače bi im trebalo biti jasno da će upumpavanje ogromnih svota samo upropastiti projekt i film kakav je ovaj kome kojem je draž upravo u sirovoj jednostavnosti i niskobudžetnoj produkciji.

6.5/10

četvrtak, 07.09.2006.

Tombs of the blind dead (1971)

Kad se spomene španjolski horror film, dva imena se nameću sama od sebe: Jesus Franco i sad već pokojni Amando de Ossorio. Potonji je kultni status među ljubiteljima horrora stekao svojim Blind dead serijalom, koji je proširio granice zombi podžanra ustanovljenog faktički sa Night of the living dead (1968) od Georgea A. Romera. Radnja filma se odvija u nekom malom napuštenom srednjovjekovnom naselju, u kojem slučajni posjetioci bivaju ubijeni od strane mrtvih vitezova koji tu imaju svoje posljednje prebivalište. Tražeći nestale prijatelje, skupina sastavljena od turista i lokalnih mještana odluči tu provesti noć...

Ovo je zanimljiv film: balansira između izvrsnog do lošeg. U čemu je stvar? Scene u kojima vitezovi-demoni jašu u zoru, zatim kada izlaze iz svojih grobnica su izvedene vrhunski, završna scena sa vlakom je maestralna i ostavlja zaista osjećaj jeze i nelagode u gledatelja (film započinje i završava krikom!). Ideja je izvrsna, okoliš u kojem je sniman film je definitivno jedan od najvećih pluseva. Atmosfera je možda i najbolja strana ovog filma, i nažalost ide nauštrb glume i specijalnih efekata, koji su, treba reći, mjestimice ispod kritike. Film je pomalo razvučen, što znači da je poneka scena mogla i otpasti i ne bi bio ništa lošiji, samo bi dobio na cjelovitosti i kontinuitetu radnje.

Vrlo preporučljiv film za one koji prate i cijene ne-američki pristup horroru, i koji se više bazira na stvaranju ugođaja, atmosfere i upečatljivih filmskih kadrova nego na kompleksnoj priči, forsiranju poznatih glumaca i brzoj, dinamičnoj radnji.

6.5/10

srijeda, 06.09.2006.

Pterodactyl (2005)

Akcijski CGI horror iz 2005 godine, zabavan film sa dobro realiziranim drevnim prapticama u borbi protiv došljaka na njihov teritorij. Radnja se odvija negdje u Turskoj, gdje potres otkrije leglo ovih letećih gmazova. Kasnije na isto područje stižu (naravno) američki istraživači koji se kasnije opet susreću sa (gle čuda) američkim komandosima. Nakon otkrića pterodaktila, kreće borba. Pterodaktili tijekom filma neke ubijaju na licu mjesta, druge nose u svoje gnijezdo da ih tamo "čerupaju" na živo (zbog toga je vjerovatno film i dobio nešto više certifikate količine nasilja u filmu), a pokatkad i sami bivaju ubijeni.

Sve u svemu, prosječan film, pun spektakularnih specijalnih efekata, gluma je pomalo neuvjerljiva. Imajući u prvom planu zaradu, režiser je napravio film koji zadovoljava uglavnom svačiji ukus, ali se ni po čemu posebno ne ističe. Preporučljivo za jednom pogledati i zaboraviti.

5/10

utorak, 05.09.2006.

Macabre (1980)

Film Lamberta Bave, sina poznatijeg talijanskog rezisera Maria Bave, kojeg bi se najbolje moglo opisati kao supernatural thriller sa elementima horrora, negdje je na razmedi utjecaja Daria Argenta i vec spomenutog Bave starijeg. Ni dobar ni los, ovaj je film platio danak osamdesetima, pomalo gubeci draz i uvjerljivost u godinama koje su dolazile, sto po temi i obradi iste, sto po muzickoj podlozi a i ukupnoj scenografiji i koristenom eksterijeru.

Radnja je slijedeća: majka dvoje djece dozivljava prometnu nesrecu u kojoj pogiba njen ljubavnik. Kasnije se vraca u kucu u kojoj je prije zivjela a koju trenutno nastanjuje samo slijepi momak koji popravlja muzicke instrumente. Ali, netko ili nesto je nocu posjecuje... Glumacka ekipa je solidna, radnja je jednostavna ali intrigirajuca a film skoro da i nema nasilja. Film pokusava razvijati i održavati neizvjesnost do samog kraja, kada se treba razotkriti istina o nocnom posjetitelju, sto je u stvari jedini faktor iznenadenja u citavoj prici.

Sve u svemu, film koji uredno izgleda, koji je na visem produkcijskom stupnju od nekih drugih talijanskih horrora iz tog vremena, ali svejedno vise lici na neki bezlicni americki thriller nego na punokrvni giallo.

Filmovi po kojima pamtimo Bavu dolaze nekoliko godina kasnije, kad je reziser definirao svoj stil i jasno se izdvojio iz skupine do tada najpoznatijih bardova spaghetti horrora.

5.5/10

Antropophagus (1980)

Kultni horror Joea'd Amata, inace i rezisera nekih zanrovskih mjesavina koji u svojim pravim izdanjima tesko da idu jedan s drugim, ali izgleda da barijere postoje zato da bi se rusile, sto ovaj reziser dobro potvrduje. Sto reci o ovom filmu? Sniman na grckoj obali, plazi i otocima, sa glumackom ekipom koja je ispekla zanat na slicnim lokacijama sto po Mediteranu, sto u kontinentalnoj Italiji i srednjoj Europi,(a i Americi), muzicke varijacije na temu Theodorakisa, sigurno nisu prepoznatljiva strana ovog filma. Ono sto mu daje juznjacku draz, su prizori malih primorskih mjesta, napustenih dvoraca i pustih gradskih ulicica. Naravno tu je i demented serial killer, nepozeljni dosljaci na otoku, pustos, izolacija. Specijalni efekti su zadovoljavajuci, gluma ispodrosjecna (ali to nikad nije ni bila primarna stvar u ovakvim filmovima a i u ovom zanru uopce), a atmosfera vrlo dobra.

Izgleda cudno da ovaj film, uza sve svoje mane, ima nesto sto gledatelja vise privlaci nego neki ispolirani mainstream horror. Mozda mu njegov prilicno minimalisticki izgled daje neku dozu realisticnosti, iako je i to upitno. Zabavan i nelos slasher, dobar uvod u zlatno doba talijanskog horrora, koji na neki nacin sadrzi, istina u nizoj kvaliteti, sve njegove dobre i lose osobine.

5.5/10

Blog, još jedan u nizu...

Ovaj blog je dead zone za recenziju horror, thriller i filmova iz srodnih žanrova, s naglaskom na europsku produkciju iz 60-70-80 ih godina 20 st. Redom koji pristignu (hmmm, ne, ne na HD ;-)) a ostali... bez nekog posebnog redoslijeda, kak ih se sjetim. :)
Pa da krenemo s prvim, kratkim osvrtom na kultni talijanski shocker s pocetka osamdesetih...

	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?