hocemocenzuru
četvrtak, 23.05.2013.
Obitelj
Obitelj – 1. (sociologija) temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, obično roditelja i njihove djece. Sinonimi: familija, porodica. 2. (potencijalno) zajednica koga/čega.
(Rječnik hrvatskoga jezika, Vladimir Anić)
Obitelj spada u red često zloupotrebljavanih riječi zadnja dva i pol desetljeća, kao što je slučaj npr. sa riječima ognjište ili narod. Tako Marko Perković Thompson često ističe da pjeva o ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini. MPT je autor nekoliko pjesama koje otvoreno aludiraju na vojsku tzv. NDH (što uostalom dobro prepoznaju njemu slični pa i dolaze na koncerte u odgovarajućim uniformama), koja je u crno zavila mnoge obitelji, a neke i potpuno izbrisala sa lica zemlje, zbog nacije, vjere ili ideologije. I gdje je tu sad ljubav prema obitelji? Bit će da se tu ipak radi o ljubavi koju MPT gaji prema svojoj obitelji, tj. prema nekim njegovim pretcima, ma kakvu uniformu da su nosili. Kao što uostalom i u jednoj pjesmi spominje didovu uniformu sa tavana.
I Kum 2 (Miroslav Škoro) slično razmišlja – za njega su svetinje vjera, ljubav i domovina (obitelj se valjda negdje zagubila). Ko zna što je najbitnije Kumu 3 (Mati Buliću), možda obitelj, domovina i borovina? No dosta s tim, vratimo se ipak toj magičnoj riječi obitelj.
Svježi primer je inicijativa “U ime obitelji”, koja prikuplja potpise (i to uspješno) za raspisivanje referenduma kojim bi se u Ustav unijela odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Ili kako to piše na majicama njihovih volontera “brak = žena + muškarac”. Naivno se možemo zapitati kako ikakva odredba u Ustavu može spasiti ičiju obitelj? Ako u obitelji nešto ne štima tu neće pomoći nikakav referendum i nikakvi potpisi. No, ovdje je jasno da je jedina i isključiva svrha referenduma da se zagorča život LGBT osobama. Uostalom nikad mi neće biti jasno što treba ljudima kojima sve štima u obitelji da zajebavaju druge?
Na vijestima smo mogli čuti da je zabilježeno 50-ak napada na članove inicijative “U ime obitelji”, koji su skupljali potpise. Moram proznati da mi ta brojka izgleda poprilično napuhana, jer ispada da su “borci za obitelj” više napadani od LGBT osoba i pripadnika nacionalnih manjina. Možda ne bi bilo loše da ih čuvaju policajci i zaštitari kao spomenik Tuđmanu u Splitu? Kako je krenulo još će jedinice Prometne mladeži početi napadati pripadnike BBB-a i Torcide.
Ovdje ću iznijeti svoja iskustva sa skupljačima potpisa. U dva navrata (Kvatrić i Autobusni kolodvor) prolazeći pored štandova inicijative ljubazno sam upitan “jeste li potpisali”, na što sam odgovorio oba puta poprilično nervozno “nisam, niti ću”. U sebi sam još pomislio “idite onome ko vas je poslao, šefu stranke, lokalnom župniku, kome li već, šta ti ja znam…”, ali nisam to rekao, samo sam produžio dalje. E sad, zašto sam nervoznol reagirao? Priznajem, već sam bio blago nervozan čim sam vidio štand, ali bih mirno prošao da mi nije postavljeno pitanje kakvo je već postavljeno. Zar nije logično da me pitaju “želite li potpisati”? Jer pitanje “jeste li potpisali” dozvoljava tek dvije opcije. Prva je “ako ste potpisali, onda super, sve je u redu”, a druga je “ako niste, sada ima da potpišete ili ste nam jako jako sumnjivi”, trećeg nema. E jebiga majstori, kod mene vam to ne pali ili ako baš hoćete protiv sam cijele vaše familije zvane “U ime obitelji”. Potpisati neću ili ako je jasnije ovako “ne + ću = neću”.
Nema sumnje da će volonteri inicijative vući ljude za rukav, dosađivati im, ali imat će uspjeha sigurno, dvadeset i kusur godina treninga i ispiranja mozga će dati dobar rezultat. To će biti borba onih, koji su toliko sretni u svojoj obitelji (kako god je shvatili) da su u stalnom strahu od ugroze iste, iako je ama baš niko ne napada. Štandovi su rovovi bitke za obitelj. Borba je zaista neravnopravna – goloruki napaćeni branitelji obitelji protiv imaginarnog mrskog neprijatelja.
