hocemocenzuru
ponedjeljak, 30.05.2011.
Treba li se HRT ispričati za devedesete?
U Pogledu, subotnjem dodatku Novog lista, je objavljen tekst Borisa Pavelića „Govor mržnje – Treba li se i HRT poput Radiotelevizije Srbije ispričati?“. Naime, koji dan ranije RTS se ispričao zbog govora mržnje devedesetih godina (koliki su stvarni učinci tog izvinjenja je tema za sebe, pogotovo što nije popraćeno sankcijama ratnim huškačima i širiteljima mržnje, od kojih su pojedini još uvijek zaposleni u javnom servisu Srbije). Između ostalih pitanje iz naslova članka je postavljeno sadašnjoj upravi HRT-a, kao i Antunu Vrdoljaku, ratnom direktoru HRT-a. Dok je uprava HRT-a odgovorila da nema namjeru komentirati postupke uprave RTS-a, Vrdoljakov odgovor je bio osebujniji: „Bi, pod parolom „Ko nas, bre, zavadi“. Ajte malo u kurac. Zbogom!“
Prvo ću se pozabaviti HRT-om – neosporno je da je javna televizija devedesetih širila mržnju i netrpeljivost, i da je bila daleko od profesionalnog i objektivnog novinarstva. Počelo je sa demonizirajem Srba 1991 nakon što je počeo rat u Hrvatskoj – agresija Srbije na Hrvatsku je iskorištena za širenje mržnje prema cijeloj srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Činjenica da je na stanuje na RTS bilo puno gore po tom pitanju i nije baš utješno, jer i mi smo konja za trku itekako imali. Nastavak je uslijedio u vidu antimuslimanske kampanje kao priprema za rat između HVO-a i Armije BiH u susjednoj državi, u vidu TV priloga da Muslimani bježe, dok se Hrvati i postrojbe HVO-a hrabro bore protiv srpske vojske – osim što se radilo o neistini, zanemarena je i činjenica da su Bošnjaci (tada je još uvijek korišten naziv Muslimani) činili značajan postotak u jedinicama HVO-a.
No, moralno i profesionalno dno HRT je dotaknuo za vrijeme rata između ABiH i HVO-a. Posebno se istakao Smiljko Šagolj, nekadašnji novinar TV Sarajevo, a tadašnji HTV-ov uposlenik, koji je ne samo obavljao dodijeljeni mu zadatak ratnog huškanja, već je i uživao u tome. Izvještaj o progonu Hrvata u Konjicu 1993. je završio sa monstruoznom rečenicom: „a Muslimani su još u Makarskoj“. Šagolj je 2009. postao doktor znanosti i danas predaje novinarstvo u Mostaru!? Neka nama Smiljka, trebaće nam - bit će još ratova, treba neko podučiti mlade novinare huškanju.
U isto to vrijeme istakla se i današnja uposlenica HTV-a Dijana Čuljak, navešćemo ovaj put dva njena priloga koja su ušla u povijest ratnohuškačkog novinarstva.
Primjer br.1 - stojeći ispred koncentracionog logora Heliodrom u prilogu HTV-a je rekla: "Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj". Da podsjetimo, radilo se o jednom od najzloglasnijih logora koje je osnovala „Herceg-Bosna“, i mjesto je stradanja mnogih Bošnjaka.
Primjer br.2 – u svibnju 1993. Dijana Čuljak je za emisiju „Slikom na sliku“ snimila zarobljavanje trinaestorice vojnika Armije BiH iz mostarske zgrade „Vranica“ i razgovarala s njima, njih deset je kasnije pronađeno mrtvo. U istom prilogu je rekla "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište zapovjedništva ARBiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile". Nekoliko godina kasnije u razgovoru za BH Dane je izjavila da je to bila normalna retorika za to vrijeme, da je vjerovala svim informacijama koje je dobijala od predstavnika HVO-a, da nije ni mogla znati ko se nalazi u toj zgradi i da u tome i nije bila najgora (što nije netočno, jer je konkurencija bila dosta jaka).
Zbog primjera sličnim gore navedenima, nema sumnje da HRT treba da se ispriča za izvještavanje pojedinih svojih novinara devedesetih, kao i zbog tadašnje uređivačke politike. Ali to ne bi imalo smisla, ako ne bi bilo popraćeno sankcijama za novinare koji su pridonijeli širenju mržnje. Kao što znamo da ratni zločin ne zastarijeva, drugačije ne bi smjelo biti ni za ratno huškanje. A i zašto ne izvući iz arhive ratnohuškačke priloge i prikazati ih u specijalnoj emisiji posvećenoj tome, a realno govoreći bilo bi tu materijala i za serijal – samo za Smiljka Šagolja bila bi potrebna minimalno jedna epizoda.
Što se tiče Vrdoljaka, najodgovornije osobe, po „zapovjednoj“ odgovornosti, jer je bio direktor HRT-a u navedeno vrijeme, njegova reakcija me ne iznenađuje. Radi se o čovjeku koji je napravio čistku nepodobnih kadrova na javnoj televiziji, neki su s posla izbačeni zbog nepoželjnih krvnih zrnaca, a neki jer su bili ideološki nepodobni. Širenje mržnje mu nije strano, te ne čudi da su uposlenici kuće čije bio direktor, širili mržnju i laži, pa s tim zadatkom je valjda i postavljen na čelo HRT-a, a kao odani Tuđmanov vojnik je dao sve od sebe. Uostalom svoj rad na HRT je on sam opisao u jednom intervjuu: „Izvršio sam svoju vojničku zadaću“.
A da Vrdoljak sa istinom nije baš na ti pokazuju i njegovi uradci iz zadnjih desetak godina. U filmu i seriji „Duga mračna noć“ smo mogli gledati kako iz tadašnjeg domoljubnog državotvornog kuta izgleda poželjna verzija događaja iz drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Partizani su u seriji toliko sotonizirani, da su ustaše prema njima izgledale kao tamburaška sekcija vatrogasnog društva. Doduše, dijalozi u seriji, svojom glupošću, su me uspjeli nerijetko nasmijati, tako da ipak gledanje „Duge mračne noći“ i nije bilo baš potpuno uzaludno.
Što tek reći o kvazidokumentarnom serijalu „Tito“, koji je imao nevjerojatan broj neistinitih činjenica, da je povjesničar Tvrtko Jakovina bio prisiljen napisati feljton u kom je secirao epizodu po epizodu serijala. A i on je bio samo jedan od mnogih koji su morali reagirati na propuste u serijalu. Ovdje navodim samo jedan karakterističan primjer: sovjetski maršal Tolbuhin je, ako bismo bil naivni pa vjerovali Vrdoljakovom dokumentarcu najprije strijeljan u Staljinovim čistkama tridesetih (što je neistina), da bi potom oživio i oslobađao Beograd 1944?!
Širenje neistina i mržnje je Vrdoljakova konstanta zadnjih dvadesetak godina, i očekivati ispriku od njega je iluzorno, jer on je ipak vojnik i to će ostati do kraja – vojnik domoljubne laži. Na ovogodišnjem ZagrebDoxu smo imali priliku vidjeti dokumentarni film Bore Kontića „Godine koje su pojeli lavovi“, koji se bavi ratnim huškačima na području bivše SFRJ (u kom su najviše mjesta dobili novinari RTS-a, i to s razlogom naravno) i o tome što oni rade danas. Mnogi od njih su danas ugledni članovi duštva, direktori kazališta, sveučilišni profesori, neki su još uvijek u novinarstvu, niko od njih nije sankcioniran, i ne kaju se zbog svoga ratnog izvještavanja. Film završava rečenicom „i živjeli su sretno do kraja života“. Poprilično sam siguran da će to biti slučaj i sa Vrdoljakom.
