hocemocenzuru
utorak, 01.03.2011.
Boje Sjeverne i Južne Koreje
Mirno, dosadno nedeljno popodne u Zagrebu. Šetam lagano Jurišićevom, prema Draškovićevoj. Susretnem tek pokojeg prolaznika, pusto je, za razliku od nasilnih prosvjeda dan ranije. U ruci držim savijenu knjižicu sa programom ZagrebDox-a. Knjižica je crvene boje, što baš i nije bitno, bar sam tako mislio. Ali ipak boja je bitna, pokazat će se kasnije. Na semaforu je crveno (e tu mi je već boja važna),i čekam zeleno da pređem. Prilazi mi slučajni prolaznik, putnik namjernik, što li je već, i na moje opšte iznenađenje (ravno onom koje je doživio pilot poljoprivrednog aviona koji je bacao pesticide na polju iznad Bukovice u sjajnom skeču nadrealista) govori mi pokazujući na crvenu partijsku ZagrebDox knjižicu: “Boli me k. za Sjevernu i Južnu Koreju, vidim da nosite njihove boje”. To reče i ode preko ceste dok je još bilo crveno, zamalo pogažen od dva automobila (iskreno rečeno, da je i zgažen, ne bih previše žalio). Uspio sam tek dosta iznerviran povikati za njim, “k___a vi ne razumijete”, prije nego se udaljio.
Zatim sam počeo razmišljati o značenju riječi slučajnog prolaznika, putnika namjernika, koga li već, ako tu uopće ima ikakvog značenja. Hm, boje Sjeverne i Južne Koreje ? Zbilja koje li su boje Sjeverne i Južne Koreje ? Da li je mislio na boje zastave ? (ako se ne varam obe Koreje imaju crvenu boju na zastavi). I zašto ga crvena boja nije asocirala na neku drugu državu koja ima crvenu boju na zastavi, evo na pamet mi pada npr. Hrvatska.
Procesiram dalje, IF THEN ELSE metodom. Da nije možda mislio na crveno, kao komunističku boju ? Ali čemu onda spominjanja Južne Koreje, u kojoj državno uređenje nije socijalističko.
Ovaj logički problem je za mene nerješiv, ali baš mi je drago da mi je slučajni prolaznik, putnik namjernik, što li ga već, koga prvi put vidim u životu, kazao tako intiman detalj da ga zaboli k. za obe Koreje. Lijepo je to znati da tu negdje blizu, živi neko koga zaboli nešto i za Sjevernu i za Južnu Koreju. I da ga to toliko tišti da mi je to spreman povjeriti.
Fasciniraju me osobe koje su nekome u stanju prići i komentirati novine koje čitaju, majicu koju nose ili muziku koju slušaju. Što učiniti da bi se izbjegle primjedbe dežurnih gnjavatora ? Kako postati prosječna, neupadljiva osoba, kojoj ne bi prilazili razni tipovi sa “dobronamjernim” upadicama ? Ovo bi mogao biti dobar recept :
- ne nositi na sebi ništa upadljivo crveno
- nikakve zvijezde i zvjezdice ma majicama, ni žute, ni crne, ni (daleko bilo) crvene
- ako već kupujete dnevne novine onda uzimati Jutarnji ili Večernji list, od tjednika Globus ili Nacional, nikako Novosti (sačuvaj me bože srpskih novina i hrvatskih kupaca), nikako Zarez (te nerazumljive novine od kojih boli glava, a i nemaju baš previše slika unutra)
- u automobilu ne slušati ništa što iritira većinu, spržiti si sterilno-domoljubnu kompilaciju na kojoj vam niko neće prigovoriti, npr : Škoro, Cetinski, Thompson, Vanna, Oliver, Colonia, Magazin, Houdek, Doris… Možda šteti mozgu, ali ste bolje uključeni u društvo.
Recept je tu, još samo treba u sebi pronaći manjak samopoštovanja i malo glumačkih sposobnosti.
Još samo jedan sitan detalj na programskoj knižici ZagrebDox-a : usred sveg tog crvenila nalazi se logo T COM-a. Nema sumnje, čisti komunizam!
