ponedjeljak, 30.05.2005.
MALE TAJNE MAJSTORA KUHINJE
U dvadeset do četiri doživjeh situaciju da Plantažer traži neka svoja tri nacrta za blokove nasada s kineskim gredicama koje mi je trebao dati, za koje me uvjerava da su tu malo prije bili na njegovom pisaćem stolu i stolu pride, u Kolonijalnoj Kući. Sjedim pokorno, prvo držeći ruke na koljenima, no kako vrijeme odmiče, ono što vidim nagoni me da ih prekrižim i gledam. Nastala je potraga. Tu su grupe i hrpice papira i nacrta. Plantažer ne može sebi vjerovati. Slušam iskrenu začuđenost i nevjericu: «Gospode, gdje su nestali?» i «Ja ne gubim dokumente!», te «Ovdje sam ih stavio, kako su mogli nestati?». Kako njegov stav ne biva promijenjen, te kako Miško biva pozvan da posvjedoči da ih on nije izgrizao svojim zubima, našto ovaj donosi ono što je izgrizao i pokazuje i meni i Plantažeru da on s time nema ništa, shvaćam da sam ja tu sumnjiva.
Plantažer, vidim, ipak na rubu pameti ima jasnu misao da sam se ja iz dubine Plantaže drsko došetala, ušla u Kolonijalnu Kuću kroz stalno otvorena vrata na trijemu, pronjuškala uokolo i odnijela ono što sam mislila da je za mene, ne ostavljajući tragove, pa čak ni poruke. Potom mislim, da misli da sam se možda namjerno došetala i pobrala nacrte, da bi ih podrapala ili tko zna što slično destruktivno napravila da bih omela njegove konstruktivne napore. Kako sam svašta do sada na Plantaži vidjela i čula, uopće se ne čudim Plantažerovim slutnjama i moždanoj oluji.
U nekom mi je trenutku sve to ipak smiješno, pa pokušavam šalom stvar otpustiti, sjedeći za stolom prekriženih ruku dok Plantažer luduje u potrazi i premeće sve papire, a ja pregledavam ono što mi je najbliže. Onda sugeriram kako si treba naći osobnu tajnicu, odnosno administrativku, pa saznajem da je veći kaos tu bio kada je u Kolonijalnoj Kući kao domaćica ordinirala B. Zatim sugeriram muškog administrativca, tj. tajnika, na što se značajno smije Miško, koji je još uvijek ovdje ili je otišao pa se vratio vidjevši da se zbiva nešto zgodno i zanimljivo, neuobičajeno i obećavajuće. Plantažer gundra kako od muških ima samo hortikulturnike i agronome, misleći kako nema niti jednoga tehničkog crtača i krasopisača i osobu vještu u crtanju njegovih zamisli iz glave, sve dalje prevrćući sve što nam je na vidjelu. Napetost raste i jedino razrješenje vidim u tome da ga pustimo na miru.
Dijagnosticiram mu preopterećenje sustava i idem provjeriti do jedinog mjesta gdje se mogao odšetati izvan Kolonijalne Kuće, da mu papiri nisu ostali tamo. On juri za mnom, valjda da provjeri da ja ne bih nešto podmetnula. Naravno da vani ništa ne nalazimo. Kada se vratimo u Kolonijalnu Kuću pitam Plantažera da se ja vratim u svoju nastambu, a on neka se sjeti što je zadnje radio, pa će već naći. Povlačim se sa scene ove mini komorne drame, neokaljana obraza ali i ne uspjevši skinuti na me nabačenu mrežu sumnji.
Tek što stigoh u svoju nastambu, niti skinuvši s mozga ove slike iz Kolonijalne Kuće, kada mi na vrata kuca Plantažer svojim sonornim i značajnim udarcima, kao Smrt u viktorijanskim romanima. U ruci nosi nacrte, no ništa ne govori gdje ih je našao. Znam da nije pristojno pitati, već je red čekati da mi se kaže, što neće. Dobivam sva potrebna objašnjenja, no niti riječi o tome gdje su nacrti bili. To će ostati Plantažerova mala tajna.
- 20:18 -
srijeda, 18.05.2005.
SVE NA SVIJETU SAMO MIJENA JEST
U jedan sat otkrivam kako mi je jedini parametar u svemu mojem bivanju vrijeme i da drugačije usmjerenosti uopće nema, što je katastrofalno otkriće. Do sada sam popila tri frtalja litre «Bistre», dva i pol deci soka «Voćko», dvije espresso kave s mlijekom i jednu instant kavu «Jacobs». Kopirala sam jednu knjigu od četristošesnaest stranica, dvostrano po dvije stranice na jednu stranicu. U uredu je dvadesetpet stupnjeva. Vani počinje puhati vjetar, a u sobi sija žarkim bijelim blještavilom samo ekran Kinga. Moram upaliti stolnu lampu. Mora da se osjećam kao neki žohar ili slična gamad, kada mi ne pada na pamet da upalim standardnu stropnu rasvjetu od osam fluorescentnih lampi. Da li je to ono što je Kafka opisao da se zbilo Gregoru Samsi?
- 13:03 -
utorak, 17.05.2005.
MJERITELJSKA OFENZIVA
Kolegi se danas žalim kako me stravično boli glava. Odgovor je vrlo poslovan: "Koliko posto?". Potpuno zaboravih da smo u metričkom sustavu Konkvistadora. Odgovaram Kolegi privikavajući se na novogovor: "Devedeset posto, a mislim da čak i devedsetpet posto." Onda shvaćam kako mi glavobolja ima veze i s vratom: "Vrat me boli sigurnih devedesetdevet posto." Sada na kraju dana mogu reći da sam popila četiri instant kave, od kojih je zadnja odvratna i gorka, no shvaćam ih kao korektivni čimbenik krvnoga tlaka osim ostalih okolnosti i vanjskih stanja prirode. Zatim je tu nekoliko bočica vode i razrijeđenoga soka, kojima nažalost ne mogu reći broj, što nije dobro. Konkvistador još nije počeo trošiti potrošeni papir u printeru i zaduživati papir per capita potčinjenih koji sudjeluju u konkvisti i koji su pješačka elita. Moram li mjeriti količinu udahnutoga zraka? Da li ćemo biti poslani na spirometriju? Hoćemo li se ujutro vagati? Hoćemo li se vagati na odlasku? Što još možemo mjeriti a da nismo mjerili? Ako osvanem s nekom dodatnom mogućnošću mjerenja sigurno ću pokazati kako sam odana mjeriteljskoj stvari i da sam kreativna tijekom cijeloga bogovetnoga dana.
- 15:53 -
ponedjeljak, 16.05.2005.
MJERA ZA MJERU
Konkvistador je u petak obznanio kako kani osnovati «Ligu za mjeriteljstvo». Osim što će imati praktičnu vrijednost tijekom konkviste, mjereći sukladno standardima oteto i ovladano, stavljajući sve u brojeve, puneći kućice i štrihajuće obavljeno s popisa, on će znati mjeriti i stanje onih koji ga slijede. Konkvistador je došao do zaključka da se sve na ovom svijetu dade mjeriti, na ovaj ili onaj način.
Da, i sreća se može mjeriti. A Konkvistador želi da su svi oko njega sretni, nasmijani, poletni u unijeti u ono što njega obuzima i zbog čega uokolo leti. Pri tome mu ne pada na pamet da nisu svi u blagostanju kakvom je on i da nisu u zaletu kakav je on, niti imaju takva krila i mogućnost uzgona koji će ih odignuti kada treba od tla i omogućiti im da polete. Sve će biti dobro dok ne bude počeo mjeriti inerciju ljudi i brzine koje postižu, te eliminirati putem dokaza one koji ne udovoljavaju onome što je on stavio za naš benchmark. Ako Konkvistadorov konj sluša njega, Konkvistadora, onda nema zapreka drugima da čine isto.
Konkvistadorov novi projekt zove se "Mjera za sve" iako je radni naslov ipak prozaičniji - «Sve mjerimo», u čemu me podsjeća na nekog obrtnika koji se reklamira u na banderi u susjedstvu ili u besplatnom oglasniku. Ja sam pak novonastalu situaciju preimenovala pretenciozno u "Mjera za mjeru».
Konkvistador si ne želi priznati da ima dva skupa mjera. Jedan je javni, a drugi njegov osobni, privatni i tajni. Stoga se pitam kada će njemu netko uzeti mjeru i reći mu da važi drugi benchmark, te da je on ispod standarda.
- 20:20 -
petak, 13.05.2005.
PLANTAŽEROVA KONKVISTA
Konkvistadori su osvajači. Oni nemaju samilosti za ono što nalaze, bilo to živo ili neživo. Oni nemaju osjećaja za vrijednosti. Oni ne znaju za naslijeđe, baštinu, prošlost i vezu s onima kojih nema ili su otišli. Prošlost ne postoji, kao ni budućnost. Budućnost postoji samou riječima onih koji su ih poslali, iako i tamo postoji samo stvarna misao kako s njihovom smrću nestaju svi ovozemaljski problemi.
Konkvistadori mjere i važu. Oni znaju što je zlato, a što mjed. Oni jašu na konjima i brine ih njihov bolesni konj. Oni žive i napreduju. Oni osvajaju i mijenjaju svijet. Na njima svijet ostaje. Svijet je onakav kakvim ga oni učine. Ponekad se zalete i pričaju o budućim naraštajima i onima koji dolaze, no to je varka i igra riječi. Ako misle o budućnosti, misle o sebi i svojima, jer su drugi nitko i ništa. Oni znaju što je veselje i snaga, dok mi odrađujemo i otaljavamo ono što moramo i što nam se dade, pruži ili dobaci.
Plantažer je konkvistador. Na Plantažeru svijet ostaje. Svijet je sada Plantaža, sada Farma, a može biti i Prašuma. Sve su to mjesta puna izazova. Mjesta su to koja traže angažman različitih resursa. Ona u sebi isto tako kriju resurse koji će konkvistadoru otvoriti nova vrata iza kojih još nije bio. Zato svijet traži mobilizaciju svih snaga koje Plantažer posjeduje. On traži angažman svih na sve moguće načine. Plantažer ne zna da ne postoji posvemašnja udubljenost u njegove planove, ideje, misli i nade. On, koji sve razumije, jednostavno si ne može objasniti kako to da mi na Plantaži nismo kao on. Još je čudno da ne razmatra mogućnost da on jednom bude mi, čupkači korova oko grmova kave i sakupljači sjemenki kave. Ipak razumijem zašto o tome ne razmišlja. On je dinastija. Onaj koji je odabrani nasljednik i koji bira svoje nasljednike, neke stvari ne priznaje kao teme. Dok nam sve govori kako on jest a mi smo u prolazu, u stvarnosti misli kako on prolazi i ide dalje dok mi ostajemo na mjestu, glupi i zatucani, nemušti i nesposobni artikulirati što hoćemo i kuda želimo.
- 12:04 -
utorak, 10.05.2005.
TRANSFORMACIJA PLANTAŽE
On sve rješava na ekranu. Uglavnom se koristi mišem, gdje jednostavnim klikanjem prelazi sve prepreke. On zna da slova stvaraju probleme, pa ih preskače kad god može. Troši najmanje količine papira, tako da mu nitko nikada neće spočitnuti da se njime hrani i da je rasipan. On rijetko kada što pošalje na printer, a još manje mu pada na pamet da nakon radnog vremena išta od posla nosi doma, jer jako dobro zna da to ovdje nije dobar običaj niti spada u najbolju praksu. On nije marginalac ili avangarda da se spušta na takve razine i bavi takvim stvarima, bivajući angažiran više nego što je to potrebno. Zato i može imati svoj mali printerić. Isto ima svoju vlastitu zalihicu papira, koja je nama ostalima nedosanjani san.
Kada printa ili kopira, to je samo u boji. On želi pod svojim papcima osjetiti fini, glatki, sjajni papir čvrste konzistencije koji se ne gužva samo tako. On nije kao mi obični kopači i čupkači korova oko biljčica kave, koji se tješimo pjevajući si ispod glasa ne bi li si dan učinili ljepšim i podnošljivijim. On malo zbori. Ne filozofira. Ne poduzima akcije. Nema revolucionarnih sklonosti u obavljanju poslova. Ne vidi kako se postavljene granice mogu pomicati i područja mijenjati. Ne usložnjava ionako već zamršenu stvarnost. Ne buni se i ne traži svoje. Zadovoljan je sa svime.
Gotovo kao da ga nema, no on je ipak tu. On je kao poslušna krava, koja doduše nije simentalka i neće ići na izložbe, no koja je mirna tijekom mužnje i koja daje dovoljno mlijeka odgovarajućeg udjela mlječne masti.
Nije čudo da je Plantažer dobio dojam da uzgajanje kave na visoravni sa za to pogodnom klimom može zamijeniti samo tako s intenzivnim mljekarskim stočarstvom koje će ostvariti i bez pašnjaka.
Kako je Kravan postao idealni uposlenik godine, tako je i Plantaža proglašena Farmom.
- 10:03 -
