U dvadeset do četiri doživjeh situaciju da Plantažer traži neka svoja tri nacrta za blokove nasada s kineskim gredicama koje mi je trebao dati, za koje me uvjerava da su tu malo prije bili na njegovom pisaćem stolu i stolu pride, u Kolonijalnoj Kući. Sjedim pokorno, prvo držeći ruke na koljenima, no kako vrijeme odmiče, ono što vidim nagoni me da ih prekrižim i gledam. Nastala je potraga. Tu su grupe i hrpice papira i nacrta. Plantažer ne može sebi vjerovati. Slušam iskrenu začuđenost i nevjericu: «Gospode, gdje su nestali?» i «Ja ne gubim dokumente!», te «Ovdje sam ih stavio, kako su mogli nestati?». Kako njegov stav ne biva promijenjen, te kako Miško biva pozvan da posvjedoči da ih on nije izgrizao svojim zubima, našto ovaj donosi ono što je izgrizao i pokazuje i meni i Plantažeru da on s time nema ništa, shvaćam da sam ja tu sumnjiva.
Plantažer, vidim, ipak na rubu pameti ima jasnu misao da sam se ja iz dubine Plantaže drsko došetala, ušla u Kolonijalnu Kuću kroz stalno otvorena vrata na trijemu, pronjuškala uokolo i odnijela ono što sam mislila da je za mene, ne ostavljajući tragove, pa čak ni poruke. Potom mislim, da misli da sam se možda namjerno došetala i pobrala nacrte, da bi ih podrapala ili tko zna što slično destruktivno napravila da bih omela njegove konstruktivne napore. Kako sam svašta do sada na Plantaži vidjela i čula, uopće se ne čudim Plantažerovim slutnjama i moždanoj oluji.
U nekom mi je trenutku sve to ipak smiješno, pa pokušavam šalom stvar otpustiti, sjedeći za stolom prekriženih ruku dok Plantažer luduje u potrazi i premeće sve papire, a ja pregledavam ono što mi je najbliže. Onda sugeriram kako si treba naći osobnu tajnicu, odnosno administrativku, pa saznajem da je veći kaos tu bio kada je u Kolonijalnoj Kući kao domaćica ordinirala B. Zatim sugeriram muškog administrativca, tj. tajnika, na što se značajno smije Miško, koji je još uvijek ovdje ili je otišao pa se vratio vidjevši da se zbiva nešto zgodno i zanimljivo, neuobičajeno i obećavajuće. Plantažer gundra kako od muških ima samo hortikulturnike i agronome, misleći kako nema niti jednoga tehničkog crtača i krasopisača i osobu vještu u crtanju njegovih zamisli iz glave, sve dalje prevrćući sve što nam je na vidjelu. Napetost raste i jedino razrješenje vidim u tome da ga pustimo na miru.
Dijagnosticiram mu preopterećenje sustava i idem provjeriti do jedinog mjesta gdje se mogao odšetati izvan Kolonijalne Kuće, da mu papiri nisu ostali tamo. On juri za mnom, valjda da provjeri da ja ne bih nešto podmetnula. Naravno da vani ništa ne nalazimo. Kada se vratimo u Kolonijalnu Kuću pitam Plantažera da se ja vratim u svoju nastambu, a on neka se sjeti što je zadnje radio, pa će već naći. Povlačim se sa scene ove mini komorne drame, neokaljana obraza ali i ne uspjevši skinuti na me nabačenu mrežu sumnji.
Tek što stigoh u svoju nastambu, niti skinuvši s mozga ove slike iz Kolonijalne Kuće, kada mi na vrata kuca Plantažer svojim sonornim i značajnim udarcima, kao Smrt u viktorijanskim romanima. U ruci nosi nacrte, no ništa ne govori gdje ih je našao. Znam da nije pristojno pitati, već je red čekati da mi se kaže, što neće. Dobivam sva potrebna objašnjenja, no niti riječi o tome gdje su nacrti bili. To će ostati Plantažerova mala tajna.
Post je objavljen 30.05.2005. u 20:18 sati.