Loše dane podnesem. Krene ta rijeka, krene taj val. Pa se pustim. S vremenom sam naučila puštati se tuzi pa neka tuga radi... što joj se već radi.
Neka ide, neka lomi, neka mi polomi kosti i zapuni usta muljem, neka učini da se sve ono meko i gnjecavo iz mene izlije u svijet. Neka. To su loši dani i neka ih, neka postoje, neka me udaraju, lome, valjaju u tom blatu. Svejedno je. Jer znam, znam, ZNAM, da će završiti, da je to samo val, da ću samo neko vrijeme plutati u tom gnoju koji se izlio iz mene. I to će proći. Nažalost, uvijek prođe. Nažalost, napravljena sam od čeličnih žica iznutra i uvijek stanem. Uvijek se uspravim. Uvijek.

Polome me dobri dani. Normalni, počešljani, uredni dani.
Dani koji imaju kičmu. Dani koji počnu normalno i teku normalno i sve je normalno, normalno, normalno.
Pa na kraju takvog dana stanem i mislim - zar je ovo sve? Baš sve?

Na kraju dobrih dana pomislim da bi najradije uzela nešto oštro i rezala kožu, samo da vidim da se otvara. Samo da vidim da sam živa. Da je unutra ipak nešto što pulsira.

Pa ti onda vidi kako je meni samnom.

Oznake: Zima