Kako počne?

Tako da me pronađeš u gomili. Samo si mi htio nešto ispričati o nečem meni važnom. Pa si se sjetio da se nisi predstavio, a da bi trebao. Pa krene razgovor pa krene smijeh pa krene moja rastresenost pa me pitaš mogu li dvije minute molim te, ako ikako može sjediti na miru i ne meškoljiti se i poskakivati jer te dekoncentriram.
Pa se susrećemo, a prvo je jesen pa jesen neprimjetno klizne u zimu.

Pa me kradeš mojim noćima.
Parkiran sam na uglu. Čekam te.

Kako počne?
Sjećaš li se što sam ti rekla?
Nauči me nešto što ne znam.
Zastao si, vidjela sam ti u očima kako si se povukao, vidjela sam da si zastao, da razmišljaš. Znaš li o čemu sam razmišljala? Smijala sam se, htjela sam ti reći da bude bilo što, da smisliš nešto što ne znam, da mi otvoriš oči, da naučiš moju kožu na svoj dodir, da naučiš moje tijelo kako da se izvija u tvome ritmu, da prati samo tvoje disanje. Da se pomaknem upravo u pravom trenutku. Da mi ruka klizne niz tvoj vrat. Da izvijem leđa onako kako voliš, tako da zariješ glavu (i usne) u moje grudi. Htjela sam da me naučiš nešto što ne znam, da mi otkriješ nepokorene dijelove mene.

Nauči me nešto što ne znam, rekla sam i zastao si. Trenutak. Sekunda, dvije. Moje oči u tvojima. Mislim da sam prestala disati i da onaj budalaš u mojim grudima nije udarao, vjerojatno bih pomislila da sanjam. Ali udarao je, snažno, moćno... ispod jezika.
Nakrivio si glavu i nasmiješio se. I znala sam. Znala sam - prihvatio si izazov.
Prošaptane riječi, progutane u mraku. O, naučit ću te mnogo toga.

A onda?
A onda... o bože, onda.
Moje šake stežu one ručkice uz krov tvojeg automobila. Moje šake stežu one ručkice iznad tvoje glave.
Tvoji dlanovi nemarno oslonjeni na mojim leđima.
O bože, onda.
Ne sjećam se kad si me svukao, ali gola sam, ispruženih ruku koje se drže za one ručkice jer bih se inače urušila pod tvoje noge.
Ne sjećam se kad si se svukao, ali sjećam se kako ti miriše koža.
Tvoji dlanovi koji se pomiču.
Tvoji prsti koji šetaju.
Tvoj dah koji mi prži kožu pa pokušavam udahnuti i brojati. Jedan, dva, stotinu.
O bože, onda.
Naučit ću te svašta, šapućeš mi.
I ruke su tu, tvoje i moje, i tvoja je koža pod mojim usnama - ili je to moja koža? - i držim se za sjedalo, držim se za upravljač, ne držim se ni za što jer su sjedala davno spuštena, ne držim se i ujutro ću zbrajati masnice, posebno onu na leđima kad su se vrata konačno otvorila i otvorila sam oči i svijet je bio naopak i vrtio se, svijet, a onda sam ih zatvorila i stegnula te snažnije i sve se raspalo, rasplesalo, suzilo, razbojalo... o bože... tvoj dlan na mojem vratu, tvoj palac na mojim usnama, i tvoj ritam, tvoj ritam koji ubrzava pa usporava pa posve stane, i masnice, i ruke, i koža, tvoja, moja, i tvoj glas kao narator koji mi govori što se događa... o bože.

Tako počne.