keep a light on those you love

24 lipanj 2013

Čitav mi život stane u slučajne susrete.
Čitav jedan život.
Ljudi koje sam pronalazila na čudnim mjestima. Kao kad sam prvi put ušetala u redakciju i pronašla ga među telefonima koji su bjesomučno zvonili. Smiješio se i smiješila sam se. Jesam li ga voljela? Tad nisam. Zavoljela sam ga mnogo godina kasnije, kad smo već zaboravili telefonske brojeve jedno drugome, kad smo zaboravili i lica i osmijehe i otiske poljubaca ukradenih na zaboravljenim stubištima.
Trebali su mi mjeseci da me prestaneš boljeti. Njegov pogled uperen u pod. I znala sam nastavak iako ga nije rekao. Znala sam ga jer je bio istina. Boljela sam ga jer ga nisam voljela. Jer oduvijek znam stvoriti iluziju da volim.

Čitav život u nevažnim rečenicama. U rečenicama kao, Ja idem. Danas. Ideš sa mnom? Bih li izgovorila to jednostavno ideš li sa mnom? da sam znala što će sve povući? A povukla je selidbu, povukla je zbrajanje kuna da se spoji mjesec, povukla je panične napade, rad na tarot liniji, noćne autobuse nakon stenjanja s usamljenim muškarcima.
Slučajan susret, ona i ja protiv ostatka svijeta. I na kraju jedna protiv druge. Prijateljstvo zauvijek. Zapravo da, naravno da bih izgovorila ideš li sa mnom?, na kraju, jesmo li imale izbora? Godinama poslije hodala sam prema svojem snu, prema jedinome što sam ikad željela. Bila je uz mene. Jedina koju sam tog trenutka mogla zamisliti uz sebe.
I sjedimo tako uz rijeku, na mojem omiljenom mjestu, ona promatra sat jer ne smijem zakasniti - zapravo smijem, ali nekako ne bi bilo u redu - i pričam joj, govorim sve važne korake i važne stvari, pričam joj o svom snu i kažem joj ja sad više ne moram ništa, a ona se samo smiješi.

Čitav život u susretima usred običnih dana.
Njegov pogled one glupe večeri koju sam trebala skratiti satima prije. Ali nisam. I ne bih ga izbjegla, to si ponekad volim reći kad me njegovo nepostojanje zaboli. Ne bih ga izbjegla jer sam ga voljela u vremenu prije vremena, u svijetu prije svijeta, u svim osmjesima koje sam uputila nebu, u svim ukradenim dodirima, u svakoj riječi koju bih zadržala na usnama.
Čitav život u običnim danima koji odjednom bljesnu i slome se i nikad više ništa nije isto.
Kao što nije isto od onog užasnog, prevrućeg ljetnog dana kad je otišao.

Čitav život u slučajnostima.
U snimanju na koje sam pristala iako ne volim. U razgovoru na koji sam pristala iako stvarno ne volim.

Bojiš li se, pitao me.
Nikad nisam. Rođena sam bez straha. Rođena sam bez kajanja. Rođena sam bez ljubavi, ali oduvijek znam stvoriti iluziju da je imam.
Ne bojim se.
Skačem.
Letim.
Jurim.
Bez kajanja, bez zadrške, bez straha.
Bez ljubavi.

<< Arhiva >>