Postoje stepenice. Postoje stepenice koje vode do oblaka.

Postoje tajni prolazi u gradovima. Cijeli život tražim baš njih, te prolaze. Ponekad ih nađem na kraju neke slijepe ulice. Jednostavno pustim noge da hodaju i skrenem malo lijevo, malo desno, pustim da tijelo samo osjeti puls grada, i hodam, hodam, hodam, sve dok ga ne nađem, taj prolaz.

Jer gradovi su žive stvari. Živi su, ne zato što mi živimo u njima, bili su živi prije nego smo mi došli, bili su živi prije nego je prva cigla postavljena i prva ulica popločana. Svaki grad ima svoj ritam, svoj raspored. Neki gradovi su zvijezde. Nisu slučajno zvijezde. Nisu zvijezde zbog nekog banalnog razloga koje nas uče u školama, kao što je raspored brda uokolo. Ili rijeka koja protječe kroz njega. Zvijezde su jer je onaj nevidljivi grad, onaj grad prije grada, ondje bio i htio je baš biti zvijezda, htio je da se oblikuje tako, htio je imati svoje meko središte i svoje krakove.

Neki su gradovi kocke, zatvoreni u sebi.

I onda tražiš prolaz do tog središta, do tog nevidljivog dijela. Ponekad ga nađem u nekoj veži u koju slučajno uđem. Ponekad na pročeljima - sakriju se ispod grafita. Ponekad na nekim klupama. Tražim prolaze do onog nevidljivog, tražim ono što mi grad sam želi ispričati, svojim jezikom. A da bih čula, moram naći mjesto na kojem priča najglasnije, na kojem njegov glas nije zagušen ljudima, koracima, bukom.
Postoje stepenice, i gledam ih svaki put kad se popnem gore, na ono mjesto koje ti stalno spominjem, a koje je obično, i puno ljudi onamo dolazi, jer je lijep pogled i jer se vidi grad, ali oni vide samo grad, vide zgrade, i svjetla i maglu. Ne vide da je živ, ne vide da pulsira i nadima se i zove ih, baš tako, zove ih, priča im, pokušava objasniti zašto je nastao baš tu gdje jest, pokušava objasniti kakav mu je glas, pokušava ih natjerati da čuju njegovu pjesmu. Jer gradovi i pjevaju, ako ih poželiš čuti.

Postoje stepenice, samo ih tražimo na krivim mjestima.

Ja ih tražim - ponekad - tako da hodam. Postoje ta mjesta, ta posebna mjesta, čak i u ovom kratkom potezu kojim hodam svakog dana. Postoji jedan prolaz između kuća i gledam svakodnevno - svakodnevno - gomile i gomile ljudi koji prolaze pored njega. Nitko ne zastane, nitko ne pogleda. Kad bi jedna osoba zastala i pogledala, mislim da bih je zaustavila točno tamo, na ulici, i zamolila je da mi kaže što vidi, odvela je na kavu, bilo što. Ali nitko ne zastane. Prolaze i ne vide taj prolaz, ne uđu, ne zavire unutra i grad im ostaje samo grad, samo nakupina cigle, asfalta, betona, stakla.

Ponekad sjednem u tramvaj i vozim se satima. Promatram ljude, puštam ih da pričaju pored mene, gledam im ruke, gledam im lica, gledam im oči. Zanima me tko gleda, tko stvarno gleda i vidi i osjeća taj ritam pod nogama, taj bas koji brenči, te bubnjeve i timpane i udaraljke koje čujem, a čujem ih neprestano. Uglavnom čekaju da prođe, odrađuju to i svijet za njih ostaje neotkriven.

Ponekad, dok se vozim kući u autobusu, promatram kako sunce pada na zapadu, a jesenski su zalasci nešto najljepše jer je jesen slikar, jesen su boje, jesen je posljednji prkos pred hladnoću zime kad se sve umiri i utihne i uspava, kad se boje isperu i nestanu (i vjeruj mi, znam prepoznati neba u svako doba godine najpreciznije moguće, bolje od bilo kojeg meteorologa, znanstvenika, oblakologa, slikara!), jesen ti pokloni - na trenutak! - najcrveniju crvenu i najžešću narančastu i pokloni ti razlijevanje tih boja po asfaltu i ja se vozim prema tom čudu, vozim se i mislim kako je ovo najsavršeniji od sviju svjetova, i onda se okrenem oko sebe i vidim drijemež i umorne oči i oči koje ne vide, a voljela bih jednom da pored mene sjedi netko tko će me pogledati i reći: nije li ovo savršeno?

Ponekad se vozim - a obožavam se voziti - s takvim zalaskom za leđima i promatram sunce u retrovizoru i mislim da ne postoji ljepši prizor od tog, kad gledaš tu ljepotu u retrovizoru, znajući da odlaziš, da je ostavljaš iza sebe, da je više nema.

I svaki dan, ali svaki dan zastanem na mostu koji prelazim, zastanem trenutak-dva, zastanem i pogledam oblake koji se kovitlaju u daljini, zastanem i pogledam rijeku koja zapravo nije rijeka, ne znam znaš li to, ali nije rijeka nego bujični tok, a bujični tok je zato što ima prevelike oscilacije u vodostaju, i promatram je kako prolazi i ubacim u nju želju, neku jednostavnu, jasnu želju i rijeka je odnese smijući se jer je prepuna mojih želja, i jer zna, a zna jer sam to poželjela milijun puta dosad, da ću jednom hodati uz nju satima, danima, tjednima, hodat ću uz nju i pratiti je do njenog ušća i dalje, kad se pretvori u veću rijeku, i dalje kad ta veća rijeka klizne u veliko more i dalje, oko tog mora, sve dok ne zakoračim preko kraja svijeta i ne nestanem kao da me nikad ovdje nije bilo.