26.09.2007., srijeda

O stepu, HT-u, ambicijama i planovima...

Svima onima koji pomno prate ovaj blog (riječ je, naime, o stotinama tisuća posjetitelja) poznate su moje ambicije u pogledu mojih kćeri. Prvić (uskoro puni 5 godina) trebala je postati balerina ili mažoretkinja a Drugić – zjenica oka moga (koja također uskoro, puni 2 godine) trebala bi biti kolačničarka (ovo je ekskluziva, prvi put objavljeno u nekom mediju).
Međutim, kao što je već poznato, naišao sam na određene poteškoće u vidu instruktorice baleta koja nije znala prepoznati Prvićev talent koji zapreten čuči u njenim krivudavim nogicama te tanahnim rukicama. Naravno da sam se toj samozvanoj instruktorici opako osvetio ali o tome sam već pisao u postu 1 i postu 2.
Budući da je upravo počela sezona svih sportskih i inih događanja, trebalo je donijeti odluku – ŠTO I KAKO DALJE?
Nakon opsežnog istraživanja ponuđenog, ODLUČIO SAM (dobro, dobro žena je odlučila, moram li sve priznati?) Prvića upisati na step'n'jazz. Iskreno, prvo sam se pobunio govoreći ženi da je Prvić još premala za jazz, ipak je to zahtjevna muzička forma, ali ona je samo odmahnula rukom u stilu «ma koji kurac ti znaš išta» i to je bilo dovoljno da se povinem njenoj odluci. Što ću, čeljadi, taki sam i totije.

Budući da gorite od želje saznati što to step jest (ne pitajte kako, jednostavno znam) evo vam kratki siže:

Step je vrsta veselog, ritmičnog plesa prilikom kojeg se koriste stopala radi proizvodnje različitih zvukova. Korištenje stopala razlikuje step od svih ostalih vrsta plesa i daje mu posebnu draž.
Prvotno, step je došao iz Irske oko 400. godine ali step kakvog poznajemo danas započeli su crnački robovi na jugu SAD-a (ah ti crnci). Naime, nakon neuspjelog ustanka robova 1739. crncima je bilo zabranjeno svirati bubnjeve i ostale instrumente pa su svoju muzikalnost i ritmičnost počeli izražavati toptanjem nogu, pucketanjem prstima, udaranjem po tijelu itd.
Step i tzv. Irski Clog vrlo su slični osim što se u clogu pozornost ne posvećuje gornjem dijelu tijela koje mora biti potpuno mirno. Prema nekoj legendi, Ircima je zbog nekog iracionalnog razloga bilo zabranjeno plesati pa su, da bi napakostili režimu, plesali pored prozora proizvodeći glasne zvukove a gornji dio tijela za to vrijeme bio je potpuno miran (srećom, nisu imali francuske prozore, op.a.)
Step je naročito dobio na značaju 30-ih i40-ih godina pojavom Freda Astairea i Gene Kelleyja koji su step dodavali elemente baleta i modernog plesa.
Danas postoje dva osnova smjera u stepu:
Crnački način je način stepanja kojem je osnovna karakteristika izvesti što veći mogući broj varijacija na određenu temu, a u biti poigravati i svirati popularne ritmove.
Hollywoodski način je način stepanja kojem je u prvom planu da mora biti lijep za oko.
Step je spomenuti i u Guinessovoj knjizi rekorda i to po broju udaraca koje je jedan plesač uspio proizvesti u sekundi. Sve do 1989. taj rekord je držao Roy Castle, i to od 14. siječnja 1973., sa 1440 udaraca u minuti, ili točnije 24 u sekundi. U svibnju 1989. Irski plesač Michael Flatley uspio je srušiti taj rekord, i to sa 28 udaraca u sekundi.
Michael Flatley, postao je poznat po svom velikom djelu Riverdance, spektakularnoj plesnoj predstavi.


Sve ovo što sam naučio o stepu ponukalo me da žurno nazovem broj koji mi je uručila žena.

- Dobar dan. Ja vas zovem jer bih htio svoju kćer upisati na step 'n' jazz.
- Mooouliim – začuo se unjkavi glas sa druge strane žice.
Prvo sam pomislio da sam pogriješio broj i da sam greškom opet nazvao onu Ukrajinku na hot….ovaj, ništa…. Htjedoh reći da sam ponovio pitanje a odgovor koji je uslijedio zvučao je nekako ovako:
- Ou jees. Moužete upisati Vaša ćer. Proube su dva puta na tjedan po četrespet minit, plaća se dvijesto kouna na mjesec. Vidimo se u utoarak.

Prokleta strankinja bila je prva misao koja mi je prostrujala mozgom. Nije dovoljno što su pokupovali sve po Hrvatskoj, što su nas u roublje (pardon, roblje) pretvorili nego su se počeli infiltrirati u sve segmente društva. Ali onda, second thought, shvatih da to ne mora biti loše. Dapače. Tko su najbolje balerine – pomislio sam? Ruskinje, naravno! A tko su najbolji steperi? Paaa dobro, ne znam tko su najbolji steperi ali znam zasigurno da Hrvati nisu i u tom kontekstu uopće nije loše da je vlasnica step 'n' jazz studija strankinja. Ona će nesumnjivo znati prepoznati talent moje Prvić. Talent koje je neupitan sve dok sam joj ja ćaća. A to namjeravam biti i dalje.

Uglavnom, Prvić je nonšalantno pristala plesati u ovom ekskluzivnom klubu. Takva vam je ona, sve prihvaća s lakoćom (nadam se da će se to promijeniti u njenoj adolescentskoj dobi).
Prva dva sata prošla su sasvim zadovoljavajuće. Mom strogom, kritičkom oku nije promaknuo trud koji je instruktorica ulagala sa svakim djetetom (njih četvero za sada). Individualni pristup – to je ono što volim, to je ono čime me je kupila. Još kad je na kraju treninga moju Prvić zazvala njenim imenom, rekao sam sebi: Balet je prošlost, step 'n' jazz – here we are!!

Ja sam vam čeljadi neke jebene sreće. Nema tog sretnog trenutka koji neće biti pomračen barem sitnim naramkom pizdarije.
Kada smo bili već na odlasku, instruktorica nas je obavijestila da trebamo nabaviti step 'n' fucking jazz cipelice.

- Aha – rekao sam zdvojno – gdje se to može kupiti? Ima u Bambija?
- A ne, ne, to su pousebne cipele. Ja nabaviti to vanka iz inozeemstvou!
- Dobro, nema problema – rekao sam i žurno napustio prostoriju ne želeći čuti o kojoj je cijeni riječ.

Dok sam palio auto i krećao prema svom mirnom obiteljskom kutku, mislio sam o onim lijepim socijalističkim vremenima sredinom i krajem 80-ih kada su izraziti talenti bili prepoznavani i poticani raznim stipendijama i povlasticama. Danas nije tako. Danas je tržišna ekonomija i ulaganje u svoje dijete predstavlja ozbiljan posao, u najmanju ruku kao ulaganje na burzi.
Ali what the hell, rekao sam ženi. Kupit ćemo dionice HT-a pa ćemo dobiti pretočiti u prekrasne plesne step cipelice. I ne želim crne – još sam dodao. Želim neke posebne, vesele, šarene…
Uglavnom, ako dođe do problema sa dionicama, gospodo iz HT-a, računajte da sam vas na vrijeme upozorio. Nitko neće stajati na putu uspjeha mojoj kćeri.
Nekad davno, svijet je imao Ginger Rogers a sutra, vrlo uskoro, nova zvijezda zasjat će na steperskom nebu. Neka moja Prvić postane prvo članica Riverdancea a onda ćemo se pripremiti za solo karijeru. A trebat će joj i maganer, naravno. Osim toga, Irska mi zvuči kao pristojno mjesto za odrađivanje starosti.
A sada o Drugiću, budućoj kolačnićarki. Ili bolje ne. Možda drugi put….

P.S. Da nema tko od vas, dragi moji čitatelji, step…ovaj, step cipelice? J







- 12:36 - Razjagori se!! (39) - (U)Tiskaj - #

20.09.2007., četvrtak

Izgubljeno Fabergeovo jaje

U Dubrovniku, u Kneževom dvoru od 01. listopada do 11. studenoga 2007. biti će izložena vrijedna umjetnička zbirka nastala u draguljarnici Petera Carla Fabergéa.
Zbirka je najpoznatija po carskim uskrsnim jajima, sadrži oko 500 vrijednih umjetnina, a po svojoj raznolikosti, kvaliteti izrade, veličini i stilu jedinstvena je u svijetu.
Znamenita jaja, radio je poznati ruski zlatar i draguljar Peter Carl Fabergé u razdoblju od 1885 do 1917. Prvo jaje ruski car Aleksandar II poklonio je svojoj ženi Mariji Fjodorovnoj koju je dar toliko oduševio da je car nastavio s poklonima svake slijedeće godine. Tradiciju je nastavio i njegov nasljednik, Nikolaj II.
Tijekom niza godina, jaja su mijenjala vlasnike, bila predmetnom krađa, svađa itd. ali danas je poznata lokacija 60 jaja.
Međutim, 8 jaja i dalje nedostaje a među njima, spominje se kao najvrijednije jaje «Hen with a sapphine pendant». Kažem, 8 jaja i dalje nedostaje. Nedostaje….nedostaje….



U mojoj obitelji, oduvijek je tinjao pritajeni prezir prema svemu što je imalo veze s ratom. Moj djed, koji je boravio u Zimskom dvorcu, kod cara Romanova u zlo doba, uvijek je ponavljao proročanske riječi dum Marinove – Rat ti je, čedo moje, poguba ljudske naravi.
A onda bi, po tko zna koji put, započinjao priču koja mi se zauvijek usadila u sjećanje:

- Sve se odigralo tako brzo – pričao je djed. Pred vratima kuće u koju se sklonio car Romanov s obitelji, začula se neka graja, vika, pucnji a onda je u kuću ušao Jurovski (podmukli ubojica kojeg sam poznavao od prije) i naredio doktoru Botkinu da probudi cara i obitelj jer da ih moraju evakuirati zbog najezde bjelogardejaca. Sve sam to gledao sakriven iza stepeništa i odmah sam znao da je riječ o varki, Jurovski nikad ne bi spasio cara.
Žurno sam potrčao prema najbližoj sobi u kojoj je spavala mala Anastazija, probudio je, uzeo najnužnije stvari i pohitao vanka. Međutim, mala je počela plakati, nije htjela ići bez svoga jaja koje je bilo njezina najdraža igračka. Nisam imao izbora. U strahu da ne budemo uhvaćeni, opet smo se vratili u sobu, pokupili jaje i upravo kada smo izlazili iz sobe, vidio sam cara Romanova, kneginje Tatjanu, Olgu i Mariju te još neke ljude iz njihove pratnje kako silaze u podrum. Odmah sam znao da im nema pomoći.
Sa malom Anastazijom, uspio sam se iskrasti iz kuće a onda, nakon nekoliko dana teške neizvjesnosti, gladi i ogromnih fizičkih napora te uz pomoć svojih dobrih veza, uspjeli smo pobjeći iz Rusije.
Anastaziju sam doveo u Pariz gdje su u izbjeglištvu već bili neki njezini rođaci koji su mi, u znak zahvalnosti, poklonili Fabergeovo jaje. Kakav crni Faberge – mislio sam u sebi – pa to je Anastazijino jaje, ali nisam ništa govorio. Zahvalio sam, pozdravio se s malom i od tada je više nisam vidio.

- A jaje? Što je bilo s jajem djede? – pitao sam sav ustreptao kako djeca već znaju biti dok slušaju tajnovite priče.
- Jaje sam donio sa sobom, u Dubrovnik. 1947. kada se tvoj otac vjenčao, poklonio sam mu ga kao vjenčani dar. Jednom, kad narasteš, jaje će biti tvoje.
- Mogu li ga vidjeti djede. Mooolim te, molim te – kumio sam i molio djeda želeći ga samo na trenutak vidjeti.

Djed je pošao u očevu sobu, popeo se na krevet a onda sa ormara izvadio kutijicu od mahagonija, otvorio je i iz nje izvadio jaje iz kojeg je, nakon što ga je otvorio, izvirila prekrasna zlatna kokoš sa serafinskim privjeskom.
Jaje je bilo prekrasno i mogao sam shvatiti zašto je i Anastaziji bilo omiljena igračka. Djed je jaje vratio na svoje mjesto i o tome više nismo pričali. Bila je to naša tajna.

Tri godine kasnije, imao sam tada 9 godina, sjetio sam se jaja. U zao čas. Bio je Uskrs i mater sam strašno naljutio nekom nepodopštinom koje se više ne mogu sjetiti. Sjećam se samo da mi je nije htjela dati uskršnje pisanice za tucanje s prijateljima.
Onako bijesan, pošao sam u sobu, iz škrinje izvadio Fabergeovo jaje, i otrčao na ulicu gdje su se ostala djeca već naveliko tucala (tako mali a već se tucaju reći će nevješti čitatelj, op.a.) Točnija, sva jaja su pucala osim Markovog. Bilo je to neko čudnovato jaje s kojim je stvorio zalihu od 10 pokorenih jaja. Naime, običaj je bio da pobjednik nosi i protivnikovo, gubitničko jaje. Odmah sam pošao prema Marku nadobudno pružajući svoje jaje u želji da ga porazim. Ali avaj, kada je Marko svojim jajem udario po mome, puknuo je safirni privjesak a moje jaje, koje je godinama bilo u posjedu obitelji, prešlo je u ruke tog samodopadnog sina lokalnog udbaša. U meni je ključalo od bijesa zbog gubitka jaja ali i od straha od pravedničkog gnjeva roditelja. Odlučio sam ne reći ništa. Sjećam se da je, nakon što je tata primijetio nestanaka jaja, danima bila opća strka po kući ali onda se sve smirilo, zaboravilo i o jaju više nitko nije govorio. Samo sam ja znao istinu.

A sada, 30 godina kasnije, 15 jaja iz kolekcije Viktora Vekselberga stiže u Dubrovnik i to mi je vratilo sjećanje na davni, nemili događaj.
Stoga, koristim ovu priliku da apeliram na svijest svoga nekadašnjeg prijatelja a sada predsjednika Gradskog vijeća.
Marko, ako ovo čitaš a imaš muda kao što si uvijek tvrdio, vrati jaje! Vrati jaje Ma-rko!
Misliš da ne znam da je ono tvoje, ono kojim si razbio sva jaja u ulici, zapravo bilo DRVENO?!?


- 12:27 - Razjagori se!! (17) - (U)Tiskaj - #

11.09.2007., utorak

Zla kob

- Čudne li žene – pomislio je Hazdrubal kada mu je Divna obznanila da je jedino čitanje za vrijeme seksualnog čina može dovesti do orgazma.
- Ja da joj čitam? – nastavio je Hazdrubal svoj solilokvij – ja, koji sam u čitavom svom životu pročitao samo jednu knjigu, «Čudnovate zgode šegrta Hlapića». Istina, pročitao sam je dva puta ali, da nisam, još onda u 3. srednje, opalio Gitu, imenjakinju Hlapićeve ljubovce, sumnjam da bi se sjećao ičega. Jebo je intelektualac!

Ipak, nesvakidašnji zahtjev nije ga pokolebao u nakani da joj se uvali među noge. Već mjesecima bio je suha kurca i bio je spreman i knjigu joj napisati a ne samo čitati ako je to uvjet da se domogne zericu vlage.

Tehnička strana samog «događaja» bila je iznenađujuće jednostavna. Divna ga je uvela u svoju malenu, samačku sobicu do vrha ispunjenu knjigama i pustila ga da sam izabere među stotinama svezaka koje su se besramno kočoperile na policama. Hazdrubal o knjigama nije znao ništa pa je odabrao prvu na koju mu je pao pogled. «Zločin i kazna» F.M. Dostojevskog u lijepo uvezenoj crvenoj koži.

Nakon odrađene predigre, Hazdrubal je Divni prišao s leđa a knjigu, nasumce otvorenu na 46. stranici, položio sa lijeve strane Divninih bedara
.
- Ne, ne tako. Moram je fizički osjetiti. Jedino tako je ispravno. Ajde, stavi mi je na leđa.

Onako napaljen, Hazdrubal nije razmišljao ni trena, nego je postupio po Divninoj uputi. Položio je knjigu na Divnina leđa, oštro ušao u nju i počeo taslačiti, ispočetka polako a onda sve brže i brže. Kako je uzbuđenje raslo a ritam ubrzavao, knjiga je sve češće padala s Divninih leđa. Ipak, Hazdrubal se nekako snašao, lijevom rukom pridržavao je knjigu, a desnom je držao Divnin bok snažno je nabadajući. Sve vrijeme, čitao je gotovo ujednačenim, lirskim recitalom. Ipak, kako se sasvim izgledni vrhunac primicao, počeo je sve teže disati, trokirao je i prekidao rečenice životinjskim urlicima.

- Nesretni Marmeladov skončao ….je….arhg…kćer Sonja….bludnica a ne heroj….

Divna ga je oštro upozorila da je tako nepovezano čitanje neće dovesti do orgazma ali bilo je prekasno. Hazdrubal je svršio štrcajući spermaflex na 46. stranici, upravo tamo gdje Rodion Raskolnjikov razmišlja kako pomoći Marmeladovima nakon tragične smrti oca hranitelja. Sperma se slijevala prema Sonji (na dnu stranice) zbog čega se Hazdrubal osjećao kao da je okaljao njenu čast. Divna ništa nije rekla ali njezin pogled upućen Hazdrubalu dok je ovaj napuštao stan, govorio je da od ovog jebača nikad neće biti ozbiljnog čitača.

Hazdrubal je Divnu ponovno sreo 3 godine kasnije u kvartovskom kafiću gdje je, nehajno oslonjena o šank ispijala neko šareno, žensko piće. I sam je bio već dobrano pijan pa mu je sasvim logično zvučalo uputiti joj upravo ovakve riječi:

- E stara, reci…jel' se još šibaš samo s knjigom na leđima ili se u međuvremenu nešto promijenilo?

Divna nije zbunilo ovo prostačko pitanje. Pogledala ga je, nasmijala se, otpila gutljaj i lakonski uzvratila:

- Jest. Ponešto se promijenilo ali …da, knjige i dalje volim. A ti, čitaš li što? Hazdrubal je prečuo njezino pitanje i nastavio:
- A da? A što je novo?
- Dođi k meni i provjeri.

Nije trebalo dva puta reći. Ispio je svoje piće, skupio kaput i Divnu pa zajedno krenuše njezinoj kući.

Sobica nije bila kao nekad. Slika sobe koju je imao u glavi odudarala je od sobe u koju je upravo ušao. Nije riječ samo o tome da je sada bilo puno više knjiga. Sve je izgledalo….jednostavno drugačije. Hazdrubal se nije puno zamarao ovom perifernom mišlju, zaključio je da je na njegovu percepciju vjerojatno utjecao protok vremena u kojem mu i nije išlo najbolje.

- Postupak znaš – Divna je prekinula tijek njegovih misli. Knjigu odaberi sam.
Dok je tako gledao nepregledno mnoštvo svakojakih knjiga, Hazdrubalu se učinilo zgodnim odabrati istu onu knjigu koja mu je prije tri godine omogućila nesvakidašnji orgazam. «Zločin i kaznu» našao je lako, u kompletu sa ostalim djelima obučenim crvenom kožom.
Kada se okrenuo prema krevetu, tražeći pogledom Divnu, ova je već četveronoške ležala na krevetu željno ga iščekujući.

- Ajde brzo, preskoči predigru.
- Ni ovo još nisam čuo – mislio je u sebi Hazdrubal – žena koja odbija predigru? Međutim, nije se bunio. Sam pogled na Divnino jedro tijelo izazvao je erekciju.
Žurno se skinuo, prišao Divni, knjigu položio na leđa, nasumce je otvorio i snažno ušao u nju. A onda je počeo čitati.
Svakom izgovorenom rečenicom, Divna je bivala sve uzbuđenija i razigranija, knjiga je lagano poigravala na njezinim leđima ali Hazdrubal je već znao tehniku. Svršio je odmah nakon Divne u mislima sa sjekirom koja se babi lihvarici kočoperila posred naborane ćelenke.
Hazdrubal se samo prevalio na stranu, na trenutak sklopio oči a onda posegnuo sa cigaretom. Smješkao se misleći na taj kliše kako je cigareta najslađa upravo nakon dobrog seksa.
«Je li ovo dobar seks? Svakako je neuobičajen»
Divna je ustala, pogledala ga zahvalno (barem je on tako protumačio njezin pogled) izašla iz sobe, čuo je kako nešto prevrće u susjednoj prostoriji a onda je opet bila tu, na vratima, smješkala se s rukama položenim na leđima. Možda neki poklon, neko novo iznenađenje – mislio je Hazdrubal dok je otpuhivao zadnje dimove cigarete.

- Nego, rekla si da se nešto promijenilo, da tvoj ..khm..fetiš više nije isti? Meni se čini da je sve isto kao nekada.
- Samo ti se čini – odgovorila je Divna dok je, visoko iznad glave, podizala sjekiru.
I dok mu se sječivo, kao u usporenom filmu približavalo glavi, Hazdrubal je pomislio kako ova sjekira nije ni nalik onoj Rodionovoj i to mu se učinilo tako neprilično.

- Vidiš dragi, promijenilo se to da mi je pun kurac vas jebača koji nikad knjige niste pročitali pa sam odlučila, kako bi vam ponešto i ostalo u glavi, učiniti ono što ste mi upravo pročitali tijekom jebačine. Eto, tebi je u glavi ostala….sjekira. Bad luck. Da si mene pitao, čitao bi mi Malog Princa.
Sve to Divna je izgovorila u dahu želeći da Hazdrubal, prije nego ispusti dušu, shvati razloge svoje zle kobi. Staklasti pogled njegovih očiju govorio joj je da je zakasnila.
- Prokletstvo – tiho je zaječala Divna dok je rezignirana napuštala sobu – ništa ne mogu korektno napraviti do kraja.


- 13:22 - Razjagori se!! (32) - (U)Tiskaj - #

05.09.2007., srijeda

Majka svih hrvatskih presuda

Skandalozno! – najblaža je riječ kojom se može apostrofirati čudesna presuda Općinskog suda u Splitu koji je veliki hit Tonća Huljića, «Da me hoće Stipe», proglasio plagijatom pjesme «Dalmatinke male» autorice Ivane Bašić. Ovo je samo jedan u nizu primjera koji zorno pokazuje kako funkcionira hrvatsko pravosuđe. I ne samo to. Tonći Huljić morat će platiti cca 100.000 kuna kazne (čisti jal i atak na hrvatski džep) te 10.000 navodnoj autorici za izgubljenu dobit. Pa dokle tako drugovi suci? Dokle ćemo slušati i čitati o oslobađajućim presudama sproću svakojakih kriminalaca i dealera dok se najveće hrvatske muzičke autore, ljude koji su zadužili hrvatsku kulturnu baštinu svojim uradcima, proglašava plagijatorima?
Tako je na još jednu prelijepu pjesmu («Da me 'oće Stipe, oči moje lipe…» - prepoznajete li Vjekoslavin stih?) u interpretaciji umjetnice Minee, pala nezaslužena sjenka.
A nije moralo tako. Ako se, navodna autorica, i polakomila za novcem kojeg je očekivala dobiti u ovoj parnici, mogla je kontaktirati Tonćev fan klub, nas ljubitelje izvore hrvatske pop pjesme. Siguran sam da bi puno prije i elegantnije skupili tih tričavih 10000 kuna, samo da nam se ne dira u pjesmu. A ovako? Ovako pjesmu više nećemo moći čuti a da …
Ne mogu, ne mogu dalje. Sama pomisao da ću ovo morati reći svojoj kćeri… Slomit ću joj srce.
O sudbino! O hrvatsko pravosuđe! Ako je i od TEBE, preveć je. Preveć.

- 12:29 - Razjagori se!! (39) - (U)Tiskaj - #

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv