U Dubrovniku, u Kneževom dvoru od 01. listopada do 11. studenoga 2007. biti će izložena vrijedna umjetnička zbirka nastala u draguljarnici Petera Carla Fabergéa.
Zbirka je najpoznatija po carskim uskrsnim jajima, sadrži oko 500 vrijednih umjetnina, a po svojoj raznolikosti, kvaliteti izrade, veličini i stilu jedinstvena je u svijetu.
Znamenita jaja, radio je poznati ruski zlatar i draguljar Peter Carl Fabergé u razdoblju od 1885 do 1917. Prvo jaje ruski car Aleksandar II poklonio je svojoj ženi Mariji Fjodorovnoj koju je dar toliko oduševio da je car nastavio s poklonima svake slijedeće godine. Tradiciju je nastavio i njegov nasljednik, Nikolaj II.
Tijekom niza godina, jaja su mijenjala vlasnike, bila predmetnom krađa, svađa itd. ali danas je poznata lokacija 60 jaja.
Međutim, 8 jaja i dalje nedostaje a među njima, spominje se kao najvrijednije jaje «Hen with a sapphine pendant». Kažem, 8 jaja i dalje nedostaje. Nedostaje….nedostaje….
U mojoj obitelji, oduvijek je tinjao pritajeni prezir prema svemu što je imalo veze s ratom. Moj djed, koji je boravio u Zimskom dvorcu, kod cara Romanova u zlo doba, uvijek je ponavljao proročanske riječi dum Marinove – Rat ti je, čedo moje, poguba ljudske naravi.
A onda bi, po tko zna koji put, započinjao priču koja mi se zauvijek usadila u sjećanje:
- Sve se odigralo tako brzo – pričao je djed. Pred vratima kuće u koju se sklonio car Romanov s obitelji, začula se neka graja, vika, pucnji a onda je u kuću ušao Jurovski (podmukli ubojica kojeg sam poznavao od prije) i naredio doktoru Botkinu da probudi cara i obitelj jer da ih moraju evakuirati zbog najezde bjelogardejaca. Sve sam to gledao sakriven iza stepeništa i odmah sam znao da je riječ o varki, Jurovski nikad ne bi spasio cara.
Žurno sam potrčao prema najbližoj sobi u kojoj je spavala mala Anastazija, probudio je, uzeo najnužnije stvari i pohitao vanka. Međutim, mala je počela plakati, nije htjela ići bez svoga jaja koje je bilo njezina najdraža igračka. Nisam imao izbora. U strahu da ne budemo uhvaćeni, opet smo se vratili u sobu, pokupili jaje i upravo kada smo izlazili iz sobe, vidio sam cara Romanova, kneginje Tatjanu, Olgu i Mariju te još neke ljude iz njihove pratnje kako silaze u podrum. Odmah sam znao da im nema pomoći.
Sa malom Anastazijom, uspio sam se iskrasti iz kuće a onda, nakon nekoliko dana teške neizvjesnosti, gladi i ogromnih fizičkih napora te uz pomoć svojih dobrih veza, uspjeli smo pobjeći iz Rusije.
Anastaziju sam doveo u Pariz gdje su u izbjeglištvu već bili neki njezini rođaci koji su mi, u znak zahvalnosti, poklonili Fabergeovo jaje. Kakav crni Faberge – mislio sam u sebi – pa to je Anastazijino jaje, ali nisam ništa govorio. Zahvalio sam, pozdravio se s malom i od tada je više nisam vidio.
- A jaje? Što je bilo s jajem djede? – pitao sam sav ustreptao kako djeca već znaju biti dok slušaju tajnovite priče.
- Jaje sam donio sa sobom, u Dubrovnik. 1947. kada se tvoj otac vjenčao, poklonio sam mu ga kao vjenčani dar. Jednom, kad narasteš, jaje će biti tvoje.
- Mogu li ga vidjeti djede. Mooolim te, molim te – kumio sam i molio djeda želeći ga samo na trenutak vidjeti.
Djed je pošao u očevu sobu, popeo se na krevet a onda sa ormara izvadio kutijicu od mahagonija, otvorio je i iz nje izvadio jaje iz kojeg je, nakon što ga je otvorio, izvirila prekrasna zlatna kokoš sa serafinskim privjeskom.
Jaje je bilo prekrasno i mogao sam shvatiti zašto je i Anastaziji bilo omiljena igračka. Djed je jaje vratio na svoje mjesto i o tome više nismo pričali. Bila je to naša tajna.
Tri godine kasnije, imao sam tada 9 godina, sjetio sam se jaja. U zao čas. Bio je Uskrs i mater sam strašno naljutio nekom nepodopštinom koje se više ne mogu sjetiti. Sjećam se samo da mi je nije htjela dati uskršnje pisanice za tucanje s prijateljima.
Onako bijesan, pošao sam u sobu, iz škrinje izvadio Fabergeovo jaje, i otrčao na ulicu gdje su se ostala djeca već naveliko tucala (tako mali a već se tucaju reći će nevješti čitatelj, op.a.) Točnija, sva jaja su pucala osim Markovog. Bilo je to neko čudnovato jaje s kojim je stvorio zalihu od 10 pokorenih jaja. Naime, običaj je bio da pobjednik nosi i protivnikovo, gubitničko jaje. Odmah sam pošao prema Marku nadobudno pružajući svoje jaje u želji da ga porazim. Ali avaj, kada je Marko svojim jajem udario po mome, puknuo je safirni privjesak a moje jaje, koje je godinama bilo u posjedu obitelji, prešlo je u ruke tog samodopadnog sina lokalnog udbaša. U meni je ključalo od bijesa zbog gubitka jaja ali i od straha od pravedničkog gnjeva roditelja. Odlučio sam ne reći ništa. Sjećam se da je, nakon što je tata primijetio nestanaka jaja, danima bila opća strka po kući ali onda se sve smirilo, zaboravilo i o jaju više nitko nije govorio. Samo sam ja znao istinu.
A sada, 30 godina kasnije, 15 jaja iz kolekcije Viktora Vekselberga stiže u Dubrovnik i to mi je vratilo sjećanje na davni, nemili događaj.
Stoga, koristim ovu priliku da apeliram na svijest svoga nekadašnjeg prijatelja a sada predsjednika Gradskog vijeća.
Marko, ako ovo čitaš a imaš muda kao što si uvijek tvrdio, vrati jaje! Vrati jaje Ma-rko!
Misliš da ne znam da je ono tvoje, ono kojim si razbio sva jaja u ulici, zapravo bilo DRVENO?!?