Just testing...
Za Slavena  |
31.08.2007., petak
23.08.2007., četvrtak
Paris Hilton et moi
Kada je riječ o žutilu koje već godinama nesmiljeno preplavljuje hrvatske tiskovine, onda smo, u tom segmentu, sasvim blizu Zapadu. Zapravo, u ničemu i nismo tako blizu «civiliziranim zemljama» kao u toj općoj pomami za virenjem u privatluk poznatih. Kada je neka glumičica piškila a kad kakila, ima li poznata pjevačica problem sa doživljavanjem orgazma, te koji je sultan upravo uplovio na svojoj jahti u Dubrovnik i kolika je spomenuta, udarne su teme na naslovnicama dnevnih i tjednih novina. Ovako o tome zbori Renato Barišić (naravno da je Baretić, riječ je o greški na koju me upozorila komentatorica ponoćna tetka i koju evo ispravljam uz ostavljenu prvotnu verziju) u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji: «…I meni se to gadi, i ja bih volio raditi u novinama koje plasiraju samo važne informacije. Ali - tko bi takve novine kupovao? Vi možda? Stvarno? Ne zezate me…» Riječ je, dakle, o trendu koji se neće promijeniti. Novine u današnje vrijeme funkcioniraju tržišno i objavljuju upravo ono što prosječni konzument traži – «lake teme za odmorit mozak». Sve to razumijem, uopće se ne bunim. Shvaćam. Ali pobogu, zašto se na mene blatom nabacuje? Zašto sam, čist kao čista duša, optužen a da luk nisam ni jeo ni mirisao? Zašto, o zašto me stiže pokora? O čemu ja to, pitate se vi, vjerni moji čitatelji? Naime, svi znate kako je poznata svjetska umjetnica i filantrop Niki Hilton (sasvim izgledno i njena poznatija sestra Paris) pohodila naše krajeve? Raspisali se vrli novinari o toj dičnoj dami, obrađuju temu s sociološkog i inog aspekta a jedan među njima, koji čak ni novinar nije nego, eto, «pjesnik opće prakse», dohvatio se i mene. Da, da MENE. Riječ je o Arsenu Dediću koji u članku, u Slobodnoj Dalmaciji oštro napada moj lik i djelo dovodeći ga u kontekst s pojavom opće fluktuacije marginalnih tema. Ovako kaže Arsen Dedić, Pjesnik opće prakse: Ljudi traže utjehu u "toaletnim časopisima" Nije to nikakva nova pojava, ona datira još od 356. godine prije Isukrsta, kad je Herostrat do temelja spalio Artemidin hram u Efezu jer nije mogao domisliti drugi način da postane poznat. I tada su, dakle, postojali ljudi koji pozornost na sebe mogu privući samo nekom negativnom senzacijom. Gomile takvih danas bauljaju oko nas koji svoje mjesto određujemo svojim skromnim radom. Tu su onda i "lovci na poznate", ljudi koji u vlastitim očima ne postoje ako uz njih nije netko tko doista postoji. Ali oni koji uistinu postoje ne žele takvo društvo, pa "lovcima" preostaje samo druženje s herostratima. A herostrati su nesretni ljudi. Publici, sitoj vlastitih nesreća, i onih koje svakodnevno vide u novinama i na televiziji, za utjehu dobro dođe vidjeti nekoga tko je tobože slavan i važan, a zapravo još nesretniji od nje. Tu utjehu pružaju joj "toaletni časopisi". Eto, ispadoh nesretno biće, marginalac željan vlasti i slasti, hudoba piromanska i što li sve ne…? Ali vjerujte, ljubomora je u pozadini ovih objeda. Čista i nepatvorena ljubomora. Arsen, kao dobro obaviješten čovjek, zna da sam ja jedared izašao sa Paris (vidi sliku u naslovu u kojoj sam intervenirao zasjenivši si vlastiti obraz)i to mu, očito, smeta. Valjda je mislio da bi krasotica Paris rađe slušala one njegove unjkave pjesmuljke nego se s menom fantastično provodila? E moj Arsene, ako je i od tebe – previše je!!! P.S. Radi potpune istine, osjećam obavezu obavijestiti vas da je te zlohude 356. prije Krista znatno lakše bilo zapaliti hram nego otvoriti….blog. P.P.S. Btw, što mislite, gdje se nalazi jedini hotel u Hrvatskoj koji je u lancu hotela «Hilton». Ne možete se sjetiti? Evo, pomoći ću vam… u Du…Du..Dub? Sviće? A zašto? Zašto je to tako? E pa promislite mili, promislite… |
20.08.2007., ponedjeljak
Vjerski zanos
|
(Upozorenje: Onima kojima nije do edukacije nego samo do događaja, neka preskoče intro, op.a.) ;) Gospa od Škrpjela jedini je umjetni otok na Sredozemlju za sagrađenom crkvom posvećenoj Gospi. Legenda kaže da su braća Martešić iz Perasta, 1452. godine na hridi (škrpjelu) pronašli Gospinu sliku te se zavjetovali da će joj sagraditi crkvu. Stoljećima su Peraštani nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećavali površinu otoka da bi konačni, današnji oblik, svetište dobilo 1725. a 11 godina kasnije svečano je posvećena. Za one kojima još ne sviće, riječ je o otočiću nadomak Perastu u Boki kotorskoj, mnogima poznat i kao mjesto na kojem je pok. don Branko Sbutega prvi put dao veliki intervju za HTV a koji je kasnije, zbog velike zainteresiranosti, više puta repriziran. Crkva obiluje i umjetničkim blagom. Na središnjem oltaru Gospina je slika, rad poznatog Kotoranina Lovre Dobričevića. U crkvi se nalazi i životno djelo Peraštanina Tripa Kokolje te više od 2000 zavjetnih srebrnih i brončanih pločica, darovanih iz zahvalnosti Gospi koja je Peraštane čuvala od pogibelji i nezgoda na moru. Konačno, tu je i umjetničko djelo Jacinte Kunić koja je, prema predaji, taj rad vezla 25 godina. Osim svilene, zlatne i srebrne niti, koristila je i niti svoje kose da bi prikazala frizure na likovima. Vezujući to impresivno djelo, gotovo je izgubila vid. Veliki broj ljudi, brodicama stiže na otok na procesiju i slavlje na dan Velike Gospe. Međutim, nije samo riječ o vjernicima. I to počinje naša storija. Svake godine, za vrijeme spomenute procesije, oko otoka, kao pobješnjeli morski psi u potrazi za plijenom, kruže i gliseri raznoraznih «namjernika» koji su, eto, došli vidjeti što toliko ljudi radi na «ostrvu». Riječ je, u pravilu, o turistima koji, primamljeni mirisima kolača i raznih jestvina koje se sobom donose vjernici, naprave pravu opsadu. Mirna i dostojanstvena procesija, biva tada ugrožena divljačkim nasrtajima glisera na škoj iz kojih izmile vesele žene u kupaćim kostimima sa štiklama na nogama (obvezni dress code). - Gle Nebojša što je ovde veselo, mogli bi malo da razgledamo, da prezalogajimo… - Nemoj Milutinka, to su …to je nešto njihovo…nemoj da… - Ma idi bre, pa šta smeta? Samo ćemo malo da se iskrcamo, deca da sok popiju. Što si ti bre Nebojša, težak jedan čovek, u svemu samo problem vidiš? Ajde deco, IS-KR-CA-VA-NJE. Ijuuu… Pitoma čeljad posmatra ove nasrtljivce koji s boljim običajima i osnovama kulture baš i nisu na ti. Tješe se da neće dugo. Ove godine, na misi je zamijećena i jedna ..paaa..recimo gospođa, sa svojim odojčem kako pozorno prati misu čudom se ne mogavši načuditi. U trenutku kada počinje pričest, začuje se mlađahno odojče: - Jel' kevo, možemo li i mi malo onoga … (misleći pri tom na hostiju; upravo je započinjala pričest)? - Pa ne znam, čekaj, videćemo…..(Sablažnjivi pogledi vjernika baš i ne utječu na promišljanje gospođe majke) - Ma daj kevo, idem i ja pojesti malo… - Ma čekaj bre, čekaj – a onda nakon malo promišljanja keva će: «Ma dobro ajde, pitat ćemo čiku jel' može (čiko je, pogađate, svećenik) I tako, gopođa sa odojčetom strpljivo čeka u redu dok nije došao njihov red. Nakon što je primila hostiju, gospođa upita čiku: - Jel', recite, može li i dete? Ali gospođo – svećenik će glasom u kojem je sublimirana arhetipska mržnja prema nepoštivanju «drugačijosti» - ovo je pričest? Pa dobro, dobro – uvrijeđeno će keva, povuče svoje odojče koje počinje plakati jer neće osjetiti blagodati transupstancijacije i napusti crkvu ispraćena pogledima zabezeknutih ljudi. - Ajde Aleksa, penji se na čamac. Odma, odma, ni sekunde te ne čekam. Ne, ne možeš piškiti uz zid (crkvu, op.a.), piškit ćeš na čamcu, ovde se ne mislim više zadržavati. I dok hranitelj Nebojša pušta kamen za koji držao da čamac ne bi otplutao, zabilježene su i posljednje riječi prije nego je to njezin glas zagušio zvuk motora. - Eto ti Nebojša kad hoćeš na fino, kad hoćeš biti pristojan. Ti Latini…… |
08.08.2007., srijeda
Odgoj djevojaka u Hrvatskoj
|
Svojedobno sam pisao o riječima koje je moja Prvić mogla izgovoriti u dobi između 19 i 22 mjeseca života (vidi rječnik u linkovlju s desne strane). Ispostavilo se da je to bio dugoročno odličan potez; ne samo kao zapis jednog vremena nego i zbog mogućnosti usporedbe s govornim sposobnostima moje Drugić. Došao sam do zapanjujućeg zaključka. Ispostavilo se da Drugić kojoj je 22 mjeseca i koju smo dugo smatrali intelektualnom inferiornijom, govori ako ne i bolje a ono barem jednako dobro. Ovakva spoznaja u mnogome mi je poremetila koncepciju odgoja. Naime što? Žena i ja unaprijed smo odredili da Prvić mora biti balerina ili barem mažoretkinja koja bi se u svojoj mladoj dobi udala za nekog perspektivnog vaterpolista (jebiga, nogomet u ovom dijelu Domaje nije naročito na cijeni). To će – mislili smo – biti dobro za nju a bogumi i mi bi se mogli okoristiti. Mogao sam zamisliti situaciju u kojoj Drugić defilira Stradunom predvodeći jato mladih Napalm mažoretkinja, odajući time počast ekipi Juga koja se upravo vratila iz Italije u kojoj su se, po 6. put, okitili naslovom europskog prvaka. Prvić spretno okreće palicu naizgled nezainteresirana za sve što se događa oko nje ali krajičkom oka «šacuje» mladića u prvog redu. To je sidrun Maro, najbolji igrač Juga, prekrasni atleta s upravo potpisanim, bogatim ugovorom sa talijanskom Savonom. Tri godine kasnije, Prvić je već u Španjolskoj, na porodiljnom je dopustu i čuva svoje predivno dijete (žensko, naravno), redovno nas zove telefonom te uredno, svakog prvog u mjesecu, svojim roditeljima šalje zasluženu apanažu kojom će nam olakšati pred-mirovinske dane. Ali avaj, život piše romane a mi nismo znali «čitati» znakove. Nismo ni mogli jer smo bili uvjereni u unaprijed zacrtani put pa sve da nam je Jeremija, sa jarmom oko vrata, šetao ispred kuće, bilo bi uzalud. Blagi tračak sumnje u svijetlu budućnost uvukao se u mene kada je Prvić, pri sasvim običnoj šetnji ulicom, počela padati. Učestalo. Dobro, tumačio sam to sebi, tek je prohodala, mala je još, zapela je za kamen, fugu u betonu… Uostalom, ne mora biti balerina, ostaje nam rezervna opcija sa mažoretkinjom - tješila me žena. Međutim, vrijeme je prolazilo, Prvić je rasla ali fizička nespretnost bila je više nego obvidna. Kulminiralo je onog dana kada je, u sasvim neobaveznoj šetnji širokom pustopoljinom, Prvić zapela o vlastitu misao. Ne znam, možda je to bila neka teška misao, Prvić ima zbilja zanimljivu introspekciju ali opet? Tko još zapinje o vlastitu misao? Konačno, shvatio sam da je nespretna, da joj koljena zapinju jedno o drugo, da od uspješne sportske karijere neće biti ništa. Sve lađe pale su mi u vodu ili, kako mi to kolokvijalno kažemo, u more. Poznavanje boja, pisanje i čitanje, slaganje 5 milijardi puzzli, sve to nije bila nikakva utjeha. Danas, kada joj je 4.10 godina pomirio sam se sa sudbinom svjestan da je plivanje (u kojem je, začudo, jako dobra) jedina opcija. Pod uvjetom da pristanem da ima ONAKVA ramena. A što drugo i mogu? Pustiti je da bude prokleta intelektualka koja će u 15-oj slušati Cavea i maštati o samoubojstvu da bi se u 20-im naglo promijenila i pošla u bijeli svijet spašavati…štajaznam…kitove, i tako svoje roditelje ostaviti bez materijalne podrške? Ne, ne…to još ne mogu prihvatiti. Zato smo s Drugić krenuli znatno opreznije, bez previše planova. U svojoj zaista mladoj dobi, Drugić je slično kao i sestra iskazivala fizičku nespretnost ali to se ubrzo promijenilo. Ispostavilo se da je, odmah nakon što je prohodala, postala čvrsta na nogama. Padanja gotovo da nije bilo osim onog u snu, sa povisokog kreveta čime mi je priskrbila traume za čitav život ali tješio sam se da je riječ o nesvjesnom. Žena i ja procvjetali smo. Znao sam da misli isto što i ja, potajne nade u budućnost kakvu smo svojedobno priželjkivali za Prvićku tinjala je prijeteći da se razbukta ali riječi, riječi koje bi to potvrdile nisu silazile s usta. Oprez je majka….nečega. Intelektualna inferiornost nije nam smetala, pače bila je poželjna. Drugić je bila jako vješta sa palcem i kažiprstom s kojima je mogla iščeprkati štogod je poželjela. Drugić također odlično baca telefone, penje se na zidove, skače po kauču i otvara najtvrđe začepljene boce. Uz to, Drugić je i lijepa što nikako nije zanemarivo. Lijepa a glupa, fala ti O Thee! Međutim, posljednjih mjeseci, Drugić je intelektualno eksplodirala. Ne znam koji joj je, da prostite, milokleez. Umjesto da i dalje uredno rastavlja kamione, penje se po stolovima i sl. ona je počela sve više pričati, zanimati se za slikovnice, pjevati… Nisam se mogao načuditi? Pa jebote, gdje je kraj iznenađenjima? Zar će me i druga kćer razočarati? Zdovojan, tužan, u dilemi – upravo takav sam bio kad mi je palo na pamet da pogledam onaj Prvićkin rječnik. I imam što vidjeti?!? Prvić ne zaostaje u govornim vještinama za svojom sestrom. I što sad? Istina, još je rano ali opečeni i na hladno puše. Što ako joj se intelektualno svidi pa zanemari svoje fizičke dužnosti za koje ima predispozicije? Ježim se na pomisao da bi već sutra mogla zatražiti da joj čitam o Samsonu ili Ruti umjesto da igramo nogomet na freškoj ariji ili potežemo konop i dižemo utege. Ali dobro, neću prejudicirati. Da vidimo mi što to ona govori: KA-PE-TAAA-NE – Kapetane. Najduža Drugićkina riječ i dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla budući da je upravo ta riječ bila i Prvićkina najduža riječ u ovoj dobi. PA-LA-CIN-KE – Palačinke. Naravno, lijepo je kad dijete može izgovoriti tako dugu riječ (iako rascjepkano) ali loše je što tu riječ izgovora s točno utvrđenom namjerom. Objašnjenje da joj ih ne možemo baš svaki dan prigati ne nailaze na plodno tlo. Nailaze na plač. NECE ION NITA – Neće avion ništa. Svojedobno je Prvićka govorila da «more neće ništa» ali razumljiv je predmet straha ako se uzme u obzir da je puno gorilo ovih dana a kanaderi su bučni. DA TE MOGU …. JAAA BI PITI – «Da te mogu pismo zvati, ja bih piva ne bi plaka». Drugićkina prva dalmatinska pjesma redovito popraćena smijehom. Ne daj Bože da se muzički talent razvije pa da je tamo po tezgama, u gluho doba noći, razvlači neki loši basist kao što joj je ćaća. MOGU VODE? – Možeš li mi dati vode. Ovo «mogu» implicira da je Drugić fino odgojena ali neka vas ne zavara ovakva konstrukcija. Trebali bi čuti što napravi ako joj nešto uskratiš. MOJE, BJOOD, BAAKE – more, brod, barke jasno zacrtavaju njenu primorsku orijentaciju. MATZA – maca. Kako i priliči, najdraža životinja. SIGNIFIKATNO – Riječ koju Drugić, kao ni Prvić svojedobno, ne može izgovoriti iako na tome inzistiram jer je to moja omiljena riječ. …. Razmišljajući dalje o riječima koje Drugić izgovora, shvaćam da ih je jako puno i to me dodatno frustrira pa ću ovdje stati. Nadam se da će i ona prestati širiti svojoj vokabular geometrijskom progresijom i uvidjeti što je za nju, zaista, dobro. P.S. Mali Maro iz susjedstva čiji roditelji još i ne sanjaju o budućoj uspješnoj karijeri svoga čeda, fizički sasvim lijepo napreduje. Možda, kažem možda, je na kraju ovog mračnog tunela zaista svijetlo spasenja. |
06.08.2007., ponedjeljak
Lovćen
Eto, pohodio sam Lovćen, taj crnogorski Olimp na kojem, umjesto bogova koji se u dokolici nezajažljivo igraju sudbinama sirotih ljudi, bivstvuju vile, sasvim posebne vile koje se periodično javljaju kako bi komentirale neke od bitnih društvenih događaja najmlađe ekološke zemlje. Svojedobno su ta eterična bića, zastupajući navodno onu pravu, herojsku i pravdoljubivu Crnu goru, bolno klicala: «oprosti nam Dubrovniče» a sasvim nedavno, poželjele su dobrodošlicu jednom olinjalom rokeru kličući: «dobro doš'o Đeger Miče». Na vrhu 1.600 metara visoke planine nalazi se znameniti Njegošev mauzolej, rad Ivana Meštrovića. Njegoš je, to zasigurno znate, «otac» crnogorske nacije. Nema tog Crnogorca koji sa ponosom i sjetom neće prizvati ovog nacionalnog barda kada se spominje ponos, čojstvo, hrabrost i poštenje. Činjenice da većina Crnogoraca pojma nema o Njegošu u bitnom ne mijenja sliku. Meni to zvuči (neka mi ne bude uzeto za zlo takva usporedba) kao priča sa Krležom. Svi «znaju» da je to najveći hrvatski pisac ali, ruku na srce, tko zapravo uopće čita Krležu? Ili barem, tko ga ozbiljnije čita? Stvara se dojam da je taj dični brkajlija na crnogorskim prostorima obitavao oduvijek. Ili, u najmanju ruku bio je prvo Adam, pa onda ona nesretna braća Kain i Abel a odmah potom Petar Petrović…. To da Njegoš pripada 19. stoljeću većina bi Crnogoraca sa nadmenim osmijehom otklonila: «Jes' ti čo'če normalan? Naš Vladika iz 19. stoljeća? Put na Lovćen iz primorske Crne gore vodi povrh Kotora uz, čini mi se, 27 kanica (bokeljski naziv za serpentine). Prava je to avantura za odvažnu četu u jeku najvećih vrućina i automobilu bez klime. Što smo se više penjali prema vrhu, sve više sam bio iznenađen činjenicom kako su ogradni zidovi uz put prilično oštećeni. Štoviše, na nekim mjestima, postojali su samo u tragovima. Lakonski mi je objašnjeno da su te ograde napravljene od kvalitetnog kamena a ljudi….»ljudi moraju graditi kuće», jel'te..pa nema smisla ne iskoristiti taj Božji dar. - Pa kako – sav u čudu pitao sam se ja? - A lako – dođeš s kombijem ili kamionom, uzmeš koliko ti treba i vozi nazad. Istina, sad se nešto malo postrožilo po tom pitanju ali… može se, može. Ipak, kad dođete na posljednju kanicu a auto vam nije prokuhalo, slijedi nešto lakša ruta. Naša prva odrednica su Njeguši, pitoreskno mjestašce u kojem se, voljom sudbine i dragog Boga, rodio Veliki Vladika. Začudo, postoji i rodna kuća Njegoševa ili je, po dobrom starom običaju, barem takvom reklamiraju a sve u cilju prikupljanja novčanih zalihica. U Njegoševoj kući dočekuje nas zanimljiva individua koja sebe pretenciozno naziva kustosom. Vjerujem da je, u najboljem slučaju, završio osnovnu školu ali ne bih dao ruku u vatru za ovu tvrdnju. Ulaz je 2 eura ako ne znaš kako stvari funkcioniraju u ovom dijelu svijeta. U suprotnom, sve je stvar dogovora. - 2 eura? Ma što ti je jadan, nas je sedmero. Iz Tivta smo. - A dobro, onda euro i po. - Puno brate, puno za jednu kuću. Može li malo manje? - Ajde u kurac (primjećujte kako je korak do intimiranja zaista kratak) neka ti bude euro ali ispod toga ne može. Ne mogu, sreće mi… Vadimo 7 eura a naš rođeni njegušanin («pravi, duše mi») na opće iznenađenje prisutnih, zaključava vrata kuće i vodi nas u podrum iz kojeg počinje čitava priča. Dok silazimo niz stepenice, zatičemo par na izlasku ali ih naš kustos ne pušta jer je već zaključao vrata te ih prisiljava da se ponovo vrate i s nama odslušaju sve ono što su već ranije čuli i vidjeli. Zanimljiva metoda, vrijedi to patentirati. A ima se što čuti. Kad nam «kustos» počne s objašnjavanjem, to zvuči kao da si uključio CD. Pogled mu zabjeluša (valjda prisjećajući se junačkih priča koje je od svoje babe slušao kraj ognjišta), priča bez stanke, vidim točno zna gdje koji zarez dolazi. Trebalo je to, brate, naučiti napamet. Ne dao Bog prekinuti potpitanjem njegovu mantru. U nevezanoj konverzaciji, naš kustos a u slobodno vrijeme veliki poznavatelj rodoslovlja, uvjerava nas da su brojna prezimena koja mu spominjemo, zapravo porijeklom s Njeguša. Čak i znameniti Zmajevići, poznati bokeljski pomorci, također su porijeklom s Njeguša. Da smo dalje inzistirali, sigurno bi i Tuđmanu našli neke korijene ovdje. O tome nema dvojbe. Naš obilazak završava bocom rakije kojom nas tako dobrohotno nudi domaćin. Sve je to simpatično dok, nekim slučajem, odbijete rakiju. Tada će vas zakleti svim što mu je sveto, s krvničkim pogledom u očima kao rezultat cjelodnevnog pijuckanja ljekovite tekućine («prava njeguška, duše mi), da se tako nešto od Crnogorca ne odbija. Konačno, kustos nam nudi da nas odvede u kuću u kojoj se može nabaviti pravi njeguški pršut ali mi, bolji poznavaoci situacije, znamo da su takva vremena davno prošla. Danas su i njeguški pršuti napravljeni od holandskih prasaca…. Put nas vodi dalje uskom stazom, prema Ivanovim koritima. Uživajući u bezbrižnoj vožnji, zamalo izazovemo sudar kad, usred šume, iz neke sklepane drvene potleušice, izleti čudna prikaza. Ispostavi se da je to čuvar koji naplaćuje ulaz u nacionalni park. Čuj nacionalni park, wtf ?!? - 2 eura po osobi – kaže čuvar bez uvoda - Ma koja dva eura čovječe – naš će voditelj grupe u prvom autu – mi smo iz Tivta. - Ajde vozi onda jebote. Ali kad je iza vidio auto dubrovačke registracije, krv mu je brže zakolala žilama. - Bogumi će ovaj platiti i za vas. - Ma stani, stani – opet će naš voditelj. To mi je kćer. I zet. Pusti ih. - Hajdete u pičku materinu i ti i zet i Tivat. Ajde prolazi – narodski će naš čuvar oštećujući narodnu blagajnu za novih 14 eura. Naš put dalje vodi do Ivanovih korita, posljednje postaje prije uspona prema mauzoleju. Riječ je o zaista lijepom odmaralištu sa puno livada, košarkaških i nogometnih igrališta, restoranom, svom potrebnom «infrastrukturom» i najvažnije, fantastičnom hladnom izvorskom vodom i domaćim kruhom ispod peke. A nakon vode, kruha i svega onog što smo ponijeli sa sobom (kao pravi Česi) što ima ljepše nego zapjevati. «Ustani bane» nekima iz ekipe učinio se sasvim prikladan pjesmuljak za taj trenutak. Nadao sam se da će se i vile oglasiti nekom prigodnom kao primjerice «Sa Lovćena vile kliču, pozdrav tebi Jelačiću» ali čkomile su sirotice. Na Ivanovim koritima ostavljamo najstarijeg i najmlađeg člana naše odvažne ekspedicije i krećemo ka krajnjem cilju. Samo 15 minuta kasnije u podnožju smo brda. Do mauzoleja vodi 664 zaista impresivnih stepenica (dijelom u tunelu). Prvo misao bila mi je «pa kako je ovo uopće napravljeno» ali odmah potom, shvatio sam da su stepenice sagrađene za vrijeme «dragog druga Tita» a tada je, priznat ćete, ipak sve bilo moguće J Moram naglasiti da tih par stotina stepenica meni nije predstavljalo problem budući je poznato kako sam ja stari diverzant, čovjek žaba i Rambo IV. Ulaz u mauzolej nudi nam već staru priču. - 2 eura Ali mi smo iz…. Na ulazu, stameni, dični Njegoš u «prirodnoj» veličini (zar sumnjate da je bio visok barem 3 metra?) sa orlušinom iza leđa. Tipično, meštrovićevski. Ipak, kripta u podrumu mu je znatno manja pa mi je taj nerazmjer dao razmišljati. Izvan mauzoleje vodi mali, kozji puteljak da jednog okruglog uzvišenja (gumno, op.a.) sa kojeg puca krasan pogled na Bogu, te na brda i Cetinje na istoku. Vjerujem da su se tu plemenske starješine okupljale na zajedničkoj mastur…ovaj, donosili odluke glede vojevanja sproću Turaka. Čovjek se na takvoj litici mora osjećati moćno. Da je još zapaliti koji joint, narastao bio Lovćen za još koju tisuću metara… Inače, sa mnom u ekipi bila je jedna starija gospođa koja je u potpunosti ignorirala moj poslovični oprez u ophođenju kada je riječ o ljudima s «one strane granice». Ona, koja i inače priča prilično nerazumljivim (recimo istijanskim) naglaskom, još više ga je potencirala u ophođenju s domaćinima. Svi su je čudom gledali ne razumijevajući niti jednu riječ osim onda kad bi istakla da je i ona Petrović («ali ne od tog vašeg Petrovića»). Uzalud. Na sam spomen prezimena, gospođi su se otvarala sva vrata. Pa poznato je da su istijanski Petrovići direktni potomci crnogorskog vladara. Da je kojim slučajem ostala par dana, unatoč činjenici da je u godinama neprivlačnim za iole ozbiljnijeg ženika, sasvim sigurno bi je dobro udomili. Tako je to s Crnogorcima. Najebo si i kad te vole i kad te mrzeJ :) Dok smo se spuštali natrag, prema Kotoru i dalje, mislio sam o ženinim riječima koja je uvijek spominjala ogromnu razliku između Primorske i brdske Crne gore. Ipak, meni je to teško shvatljivo jer su se u međuvremenu, od rata na ovamo, brđani spustili na more, potjerali pitome i gotovo u potpunosti promijenili demografsku strukturu Boke kotorske. Blažena Boka…. |
03.08.2007., petak
Godišnji fuckin' odmor
|
Sjedeći na stijeni plaže koja predstavlja posljednju oazu pred naletom povampirenih turista, razmišljam o proročanskim riječima jednog poznanika. - Ma zamisli ovo, molim te?!? Neki moji prijatelji, znajući da ja radim na «važnom mjestu» (ovdje zakoluta očima ispisujući u zraku nezaobilazne navodnike) tražili su da urgiram kod nadležnih da se ova naša spjađa malo popravi… da se betonira par ovih okrnjenih ploča, postavi još koja skalica i tako to… Priznajem, u prvom trenutku nisam shvatio zašto tu molbu svojih prijatelja predstavlja kao problem, ali već slijedećim riječima, sve mi je objasnio. - Pa znaš li ti što bi to značilo? Betoniraj, uredi, kultiviraj i već slijedeće ljeto evo ti horde kupača a nakon toga slijedi koncesija nekom lokalnom mafiozu.. a zatim kafić, gore u parku i onda smo, da prostiš, najebali. Ja ti zapravo mislim da ne treba popraviti, nego eventualno još nešto i srušiti, kako bi spriječili dolazak novih «padobranaca» koji pristižu tko zna od kud. Znam ja od kud – mislio sam u sebi spominjući se spravice koju su Japanci izmislili a koja je postala hit u Europi. Riječ je, naime, o specijalnom detektoru koji nepogrješivo locira poluprazne plaže. Česi se, navodno, naročito dobro snalaze s tim đavolskim napravama. Srećom, netko pametan, reagirao je promptno pa je u šumici, odmah pokraj parka, postavljen mali odašiljač koji uspješno ometa učinak te Pandorine kutije. Dok sjedim tako na stijeni, more me mami svojom sablasnom ljepotom: «Dođi, skoči, uroni u mene….» Tu su i današnje novine, već danima ne gledam vijesti,kažu da je u padu aviona negdje u dalekom svijetu, poginulo puno nevoljnika. Mogao bih i malo odspavati, prethodni tjedan bio je naporan. A kako sve to ostvariti u ovih dvije i po ure slobode koje su mi poklonjene? Postajem nervozan, strepim da će vrijeme, sada kad to najmanje želim, pohujati u trenu. Strepim zapravo, da će mi u strepnji proteći ovi tako dragocjeni trenuci. «Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj…» - pjevao je veliki crnogorski pjesnik. A što me toliko okupiralo protekli tjedan? Čime sam to zaslužio samotnički pohod ka modrom bezdanu? Da vidimo: Jeste li ikad proveli tjedan dana godišnjeg odmora na način da vam je na brigu prepušteno troje žgepčadi od kojih najstarije ima 6.5 godina? Jeste li ikad tako silno priželjkivali da vrijeme leti, sve tamo do 4.30 kada stiže pomoć u liku žene? A zapravo, nije tako strašno ako imate savršeno pripremljen raspored. Ipak, unatoč pripremama, dan započinje neplanirano rano, već tamo oko 7 sati, kada moja Drugić, zjenica oka moga, skače na noge, radosna što je dan napokon smijenio odvratnu noć. Kako Drugić predstavlja veliku opasnost po sebe i okolinu, nemoguće ju je pustiti samu a to onda znači prisilno ustajanje. Ustaje i 6.5-godišnja Gošća, inače draga i brižna djevojčica. Prvi problem nastaje upravo sada. Drugić kreće probuditi stariju kćer Prvića a to, vjerujte mi, nije ugodan osjećaj. Postupak buđenja započinje nježnim dozivanjem Prvičkinog imena ali sirenski je to zov na koji moja starija kćer ne pada. Nakon toga slijedi štipanje, grebanje, udaranje i hod po glavi i bubrezima a sve popraćeno vragolanskim smijehom. Prvićka je obvidno gnjevna, htjela bi se obraniti ali istovremenom i nastaviti spavati a to zajedno ne ide. Bijes, plač, tuča… sve to smirujem pripravljenim bocama mlijeka. Mir traje 2-3 minute. Drugić baca bocu na bod kao revolveraš pištolje nakon dobro obavljenog posla, osvrće se oko sebe i sa pobjedničkim žarom u očima, razmišlja o slijedećoj nepodopštini. Vjerujem da ih i sanja. Prvić se umorno vucara po stanu ne znajući što sa sobom a Gošća…ona kooperativno pomaže spakirati stvari i već u 8 sati krećemo na more. Slijedi uvijek isti postupak: prostiru se šugamani, Drugić sjeda i skida sandale, pušem mišiće, dajem ih Drugiću da ih skvasi i vrati nazad kako bih joj bih stavio na ruke. Sada su već svi u moru, skaču, prskaju, urlaju. «Djeca su to» - samom sebi izgovaram klimavi alibi za te male divljakinje, buduće mažoretkinje. Drugić je dijete režima. Isprogramirana. Odmah po izlasku iz mora, trči u posjet jednoj mački («tata matza, matza, matzaaaa») udaljenoj 100-tinjak metara dalje. Na sreću, jadno živinče spava, sigurna iza željeznih rešetki kapije. Nakon toga treba posjetiti tuševe jer tuševe Drugić naprosto obožava. U momentima kada je «najnemogućija» treba samo izgovoriti čarobnu riječ «voda» i ona se odmah smiruje, počne se skidati i traži vodu (u bilo kojem obliku) u koju će se uvaliti. U međuvremenu, treba se malo posvetiti i zanemarenoj Prvićki i Gošći. Prskanje, gradnja Camelota (ja sam zadužen za statiku), izbacivanje sa leđa par milijardi puta… Već u 10, vesela družina u autu pjeva «Jutros u 5, došao na svijet…» nastojeći tim «umilnim» pojem održati budnom Drugićku koja nas promatra staklenim očima na pola koplja. Uz štipanje, deranje i sl. uglavnom uspijevamo. Slijedi obred hranjenja (a to je, u pravilu, muka) raspremanje i prilika za prvi odmor. Prvićka i Gošća uzimaju puzzle, boje i ostale rekvizite a Drugića se resetira u krevetu. Ali naravno, ne sama, moje prisustvo neophodno joj je. Kada, nakon 15-ak minuta, konačno zaspe, ja sam slobodan. A da li, ipak? Naime, uvijek zazvoni neki telefon, Prvićka i gošća imaju neko, svjetski važno, pitanje, netko će zakucati na vrata, dogodit će se neki potres, silovanje…nešto. Uglavnom, da ne dužim ima tu još svega: svađe «Prvićka: ali tata ja sam PRVA uzela kockice a Gošća mi…», mijenjanja pelena (uzvik: «tata tutaaa… u pravilu slijedi nakon što je «posao» već odražen u pelene»), mirenja zaraćenih strana, deranja, smijanja, konsternacije. Svega. Ipak, u ovakvim situacijama ponešto i naučiš. Na primjer, shvatiš istinsko značenje ljubavi prema djeci. Onda kada su tako divlji da bi ih…što ja znam, bacio s 340. kata, zapalio i uživao dok tinjaju, opizdio šakom u glavu da krv lipti po poliranom parketu….baš tada, u takvim trenucima, neka gesta, neka nova riječ, pokret, nešto iznenađujuće i novo, potpuno vas preokrene, ljutnja, bijes i umor nestanu u trenu, neka nova snaga, volja, upornost izniknu tko zna od kud i vi shvatite koliko zapravo volite tu odurnu, licemjernu žgadiju. U 4.30 dolazi žena, umorna s posla. - I? Kakve su nam cure bile danas? - Ma krasne. Nikakvih problema s njima nema. Ne bih mogao poželjeti bolje…. I tako, sjedim na toj predmetnoj stijeni plaže koja predstavlja posljednju oazu pred povampirenim turistima. More me mami, pročitao bih i novine, kažu srušio se neki avion u dalekom svijetu a mogao bih i malo odspavati. Protekli tjedan bio je naporan… A vrijeme neumitno….teče. Izmiče. |
