Lovćen
Eto, pohodio sam Lovćen, taj crnogorski Olimp na kojem, umjesto bogova koji se u dokolici nezajažljivo igraju sudbinama sirotih ljudi, bivstvuju vile, sasvim posebne vile koje se periodično javljaju kako bi komentirale neke od bitnih društvenih događaja najmlađe ekološke zemlje. Svojedobno su ta eterična bića, zastupajući navodno onu pravu, herojsku i pravdoljubivu Crnu goru, bolno klicala: «oprosti nam Dubrovniče» a sasvim nedavno, poželjele su dobrodošlicu jednom olinjalom rokeru kličući: «dobro doš'o Đeger Miče». Na vrhu 1.600 metara visoke planine nalazi se znameniti Njegošev mauzolej, rad Ivana Meštrovića. Njegoš je, to zasigurno znate, «otac» crnogorske nacije. Nema tog Crnogorca koji sa ponosom i sjetom neće prizvati ovog nacionalnog barda kada se spominje ponos, čojstvo, hrabrost i poštenje. Činjenice da većina Crnogoraca pojma nema o Njegošu u bitnom ne mijenja sliku. Meni to zvuči (neka mi ne bude uzeto za zlo takva usporedba) kao priča sa Krležom. Svi «znaju» da je to najveći hrvatski pisac ali, ruku na srce, tko zapravo uopće čita Krležu? Ili barem, tko ga ozbiljnije čita? Stvara se dojam da je taj dični brkajlija na crnogorskim prostorima obitavao oduvijek. Ili, u najmanju ruku bio je prvo Adam, pa onda ona nesretna braća Kain i Abel a odmah potom Petar Petrović…. To da Njegoš pripada 19. stoljeću većina bi Crnogoraca sa nadmenim osmijehom otklonila: «Jes' ti čo'če normalan? Naš Vladika iz 19. stoljeća? Put na Lovćen iz primorske Crne gore vodi povrh Kotora uz, čini mi se, 27 kanica (bokeljski naziv za serpentine). Prava je to avantura za odvažnu četu u jeku najvećih vrućina i automobilu bez klime. Što smo se više penjali prema vrhu, sve više sam bio iznenađen činjenicom kako su ogradni zidovi uz put prilično oštećeni. Štoviše, na nekim mjestima, postojali su samo u tragovima. Lakonski mi je objašnjeno da su te ograde napravljene od kvalitetnog kamena a ljudi….»ljudi moraju graditi kuće», jel'te..pa nema smisla ne iskoristiti taj Božji dar. - Pa kako – sav u čudu pitao sam se ja? - A lako – dođeš s kombijem ili kamionom, uzmeš koliko ti treba i vozi nazad. Istina, sad se nešto malo postrožilo po tom pitanju ali… može se, može. Ipak, kad dođete na posljednju kanicu a auto vam nije prokuhalo, slijedi nešto lakša ruta. Naša prva odrednica su Njeguši, pitoreskno mjestašce u kojem se, voljom sudbine i dragog Boga, rodio Veliki Vladika. Začudo, postoji i rodna kuća Njegoševa ili je, po dobrom starom običaju, barem takvom reklamiraju a sve u cilju prikupljanja novčanih zalihica. U Njegoševoj kući dočekuje nas zanimljiva individua koja sebe pretenciozno naziva kustosom. Vjerujem da je, u najboljem slučaju, završio osnovnu školu ali ne bih dao ruku u vatru za ovu tvrdnju. Ulaz je 2 eura ako ne znaš kako stvari funkcioniraju u ovom dijelu svijeta. U suprotnom, sve je stvar dogovora. - 2 eura? Ma što ti je jadan, nas je sedmero. Iz Tivta smo. - A dobro, onda euro i po. - Puno brate, puno za jednu kuću. Može li malo manje? - Ajde u kurac (primjećujte kako je korak do intimiranja zaista kratak) neka ti bude euro ali ispod toga ne može. Ne mogu, sreće mi… Vadimo 7 eura a naš rođeni njegušanin («pravi, duše mi») na opće iznenađenje prisutnih, zaključava vrata kuće i vodi nas u podrum iz kojeg počinje čitava priča. Dok silazimo niz stepenice, zatičemo par na izlasku ali ih naš kustos ne pušta jer je već zaključao vrata te ih prisiljava da se ponovo vrate i s nama odslušaju sve ono što su već ranije čuli i vidjeli. Zanimljiva metoda, vrijedi to patentirati. A ima se što čuti. Kad nam «kustos» počne s objašnjavanjem, to zvuči kao da si uključio CD. Pogled mu zabjeluša (valjda prisjećajući se junačkih priča koje je od svoje babe slušao kraj ognjišta), priča bez stanke, vidim točno zna gdje koji zarez dolazi. Trebalo je to, brate, naučiti napamet. Ne dao Bog prekinuti potpitanjem njegovu mantru. U nevezanoj konverzaciji, naš kustos a u slobodno vrijeme veliki poznavatelj rodoslovlja, uvjerava nas da su brojna prezimena koja mu spominjemo, zapravo porijeklom s Njeguša. Čak i znameniti Zmajevići, poznati bokeljski pomorci, također su porijeklom s Njeguša. Da smo dalje inzistirali, sigurno bi i Tuđmanu našli neke korijene ovdje. O tome nema dvojbe. Naš obilazak završava bocom rakije kojom nas tako dobrohotno nudi domaćin. Sve je to simpatično dok, nekim slučajem, odbijete rakiju. Tada će vas zakleti svim što mu je sveto, s krvničkim pogledom u očima kao rezultat cjelodnevnog pijuckanja ljekovite tekućine («prava njeguška, duše mi), da se tako nešto od Crnogorca ne odbija. Konačno, kustos nam nudi da nas odvede u kuću u kojoj se može nabaviti pravi njeguški pršut ali mi, bolji poznavaoci situacije, znamo da su takva vremena davno prošla. Danas su i njeguški pršuti napravljeni od holandskih prasaca…. Put nas vodi dalje uskom stazom, prema Ivanovim koritima. Uživajući u bezbrižnoj vožnji, zamalo izazovemo sudar kad, usred šume, iz neke sklepane drvene potleušice, izleti čudna prikaza. Ispostavi se da je to čuvar koji naplaćuje ulaz u nacionalni park. Čuj nacionalni park, wtf ?!? - 2 eura po osobi – kaže čuvar bez uvoda - Ma koja dva eura čovječe – naš će voditelj grupe u prvom autu – mi smo iz Tivta. - Ajde vozi onda jebote. Ali kad je iza vidio auto dubrovačke registracije, krv mu je brže zakolala žilama. - Bogumi će ovaj platiti i za vas. - Ma stani, stani – opet će naš voditelj. To mi je kćer. I zet. Pusti ih. - Hajdete u pičku materinu i ti i zet i Tivat. Ajde prolazi – narodski će naš čuvar oštećujući narodnu blagajnu za novih 14 eura. Naš put dalje vodi do Ivanovih korita, posljednje postaje prije uspona prema mauzoleju. Riječ je o zaista lijepom odmaralištu sa puno livada, košarkaških i nogometnih igrališta, restoranom, svom potrebnom «infrastrukturom» i najvažnije, fantastičnom hladnom izvorskom vodom i domaćim kruhom ispod peke. A nakon vode, kruha i svega onog što smo ponijeli sa sobom (kao pravi Česi) što ima ljepše nego zapjevati. «Ustani bane» nekima iz ekipe učinio se sasvim prikladan pjesmuljak za taj trenutak. Nadao sam se da će se i vile oglasiti nekom prigodnom kao primjerice «Sa Lovćena vile kliču, pozdrav tebi Jelačiću» ali čkomile su sirotice. Na Ivanovim koritima ostavljamo najstarijeg i najmlađeg člana naše odvažne ekspedicije i krećemo ka krajnjem cilju. Samo 15 minuta kasnije u podnožju smo brda. Do mauzoleja vodi 664 zaista impresivnih stepenica (dijelom u tunelu). Prvo misao bila mi je «pa kako je ovo uopće napravljeno» ali odmah potom, shvatio sam da su stepenice sagrađene za vrijeme «dragog druga Tita» a tada je, priznat ćete, ipak sve bilo moguće J Moram naglasiti da tih par stotina stepenica meni nije predstavljalo problem budući je poznato kako sam ja stari diverzant, čovjek žaba i Rambo IV. Ulaz u mauzolej nudi nam već staru priču. - 2 eura Ali mi smo iz…. Na ulazu, stameni, dični Njegoš u «prirodnoj» veličini (zar sumnjate da je bio visok barem 3 metra?) sa orlušinom iza leđa. Tipično, meštrovićevski. Ipak, kripta u podrumu mu je znatno manja pa mi je taj nerazmjer dao razmišljati. Izvan mauzoleje vodi mali, kozji puteljak da jednog okruglog uzvišenja (gumno, op.a.) sa kojeg puca krasan pogled na Bogu, te na brda i Cetinje na istoku. Vjerujem da su se tu plemenske starješine okupljale na zajedničkoj mastur…ovaj, donosili odluke glede vojevanja sproću Turaka. Čovjek se na takvoj litici mora osjećati moćno. Da je još zapaliti koji joint, narastao bio Lovćen za još koju tisuću metara… Inače, sa mnom u ekipi bila je jedna starija gospođa koja je u potpunosti ignorirala moj poslovični oprez u ophođenju kada je riječ o ljudima s «one strane granice». Ona, koja i inače priča prilično nerazumljivim (recimo istijanskim) naglaskom, još više ga je potencirala u ophođenju s domaćinima. Svi su je čudom gledali ne razumijevajući niti jednu riječ osim onda kad bi istakla da je i ona Petrović («ali ne od tog vašeg Petrovića»). Uzalud. Na sam spomen prezimena, gospođi su se otvarala sva vrata. Pa poznato je da su istijanski Petrovići direktni potomci crnogorskog vladara. Da je kojim slučajem ostala par dana, unatoč činjenici da je u godinama neprivlačnim za iole ozbiljnijeg ženika, sasvim sigurno bi je dobro udomili. Tako je to s Crnogorcima. Najebo si i kad te vole i kad te mrzeJ :) Dok smo se spuštali natrag, prema Kotoru i dalje, mislio sam o ženinim riječima koja je uvijek spominjala ogromnu razliku između Primorske i brdske Crne gore. Ipak, meni je to teško shvatljivo jer su se u međuvremenu, od rata na ovamo, brđani spustili na more, potjerali pitome i gotovo u potpunosti promijenili demografsku strukturu Boke kotorske. Blažena Boka…. |
