(Upozorenje: Onima kojima nije do edukacije nego samo do događaja, neka preskoče intro, op.a.) ;)
Gospa od Škrpjela jedini je umjetni otok na Sredozemlju za sagrađenom crkvom posvećenoj Gospi. Legenda kaže da su braća Martešić iz Perasta, 1452. godine na hridi (škrpjelu) pronašli Gospinu sliku te se zavjetovali da će joj sagraditi crkvu. Stoljećima su Peraštani nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećavali površinu otoka da bi konačni, današnji oblik, svetište dobilo 1725. a 11 godina kasnije svečano je posvećena.
Za one kojima još ne sviće, riječ je o otočiću nadomak Perastu u Boki kotorskoj, mnogima poznat i kao mjesto na kojem je pok. don Branko Sbutega prvi put dao veliki intervju za HTV a koji je kasnije, zbog velike zainteresiranosti, više puta repriziran.
Crkva obiluje i umjetničkim blagom. Na središnjem oltaru Gospina je slika, rad poznatog Kotoranina Lovre Dobričevića. U crkvi se nalazi i životno djelo Peraštanina Tripa Kokolje te više od 2000 zavjetnih srebrnih i brončanih pločica, darovanih iz zahvalnosti Gospi koja je Peraštane čuvala od pogibelji i nezgoda na moru. Konačno, tu je i umjetničko djelo Jacinte Kunić koja je, prema predaji, taj rad vezla 25 godina. Osim svilene, zlatne i srebrne niti, koristila je i niti svoje kose da bi prikazala frizure na likovima. Vezujući to impresivno djelo, gotovo je izgubila vid.
Veliki broj ljudi, brodicama stiže na otok na procesiju i slavlje na dan Velike Gospe. Međutim, nije samo riječ o vjernicima. I to počinje naša storija.
Svake godine, za vrijeme spomenute procesije, oko otoka, kao pobješnjeli morski psi u potrazi za plijenom, kruže i gliseri raznoraznih «namjernika» koji su, eto, došli vidjeti što toliko ljudi radi na «ostrvu». Riječ je, u pravilu, o turistima koji, primamljeni mirisima kolača i raznih jestvina koje se sobom donose vjernici, naprave pravu opsadu. Mirna i dostojanstvena procesija, biva tada ugrožena divljačkim nasrtajima glisera na škoj iz kojih izmile vesele žene u kupaćim kostimima sa štiklama na nogama (obvezni dress code).
- Gle Nebojša što je ovde veselo, mogli bi malo da razgledamo, da prezalogajimo…
- Nemoj Milutinka, to su …to je nešto njihovo…nemoj da…
- Ma idi bre, pa šta smeta? Samo ćemo malo da se iskrcamo, deca da sok popiju. Što si ti bre Nebojša, težak jedan čovek, u svemu samo problem vidiš? Ajde deco, IS-KR-CA-VA-NJE. Ijuuu…
Pitoma čeljad posmatra ove nasrtljivce koji s boljim običajima i osnovama kulture baš i nisu na ti. Tješe se da neće dugo.
Ove godine, na misi je zamijećena i jedna ..paaa..recimo gospođa, sa svojim odojčem kako pozorno prati misu čudom se ne mogavši načuditi.
U trenutku kada počinje pričest, začuje se mlađahno odojče:
- Jel' kevo, možemo li i mi malo onoga … (misleći pri tom na hostiju; upravo je započinjala pričest)?
- Pa ne znam, čekaj, videćemo…..(Sablažnjivi pogledi vjernika baš i ne utječu na promišljanje gospođe majke)
- Ma daj kevo, idem i ja pojesti malo…
- Ma čekaj bre, čekaj – a onda nakon malo promišljanja keva će: «Ma dobro ajde, pitat ćemo čiku jel' može (čiko je, pogađate, svećenik)
I tako, gopođa sa odojčetom strpljivo čeka u redu dok nije došao njihov red. Nakon što je primila hostiju, gospođa upita čiku:
- Jel', recite, može li i dete?
Ali gospođo – svećenik će glasom u kojem je sublimirana arhetipska mržnja prema nepoštivanju «drugačijosti» - ovo je pričest?
Pa dobro, dobro – uvrijeđeno će keva, povuče svoje odojče koje počinje plakati jer neće osjetiti blagodati transupstancijacije i napusti crkvu ispraćena pogledima zabezeknutih ljudi.
- Ajde Aleksa, penji se na čamac. Odma, odma, ni sekunde te ne čekam. Ne, ne možeš piškiti uz zid (crkvu, op.a.), piškit ćeš na čamcu, ovde se ne mislim više zadržavati.
I dok hranitelj Nebojša pušta kamen za koji držao da čamac ne bi otplutao, zabilježene su i posljednje riječi prije nego je to njezin glas zagušio zvuk motora.
- Eto ti Nebojša kad hoćeš na fino, kad hoćeš biti pristojan. Ti Latini……
Post je objavljen 20.08.2007. u 10:00 sati.