Godišnji fuckin' odmor
|
Sjedeći na stijeni plaže koja predstavlja posljednju oazu pred naletom povampirenih turista, razmišljam o proročanskim riječima jednog poznanika. - Ma zamisli ovo, molim te?!? Neki moji prijatelji, znajući da ja radim na «važnom mjestu» (ovdje zakoluta očima ispisujući u zraku nezaobilazne navodnike) tražili su da urgiram kod nadležnih da se ova naša spjađa malo popravi… da se betonira par ovih okrnjenih ploča, postavi još koja skalica i tako to… Priznajem, u prvom trenutku nisam shvatio zašto tu molbu svojih prijatelja predstavlja kao problem, ali već slijedećim riječima, sve mi je objasnio. - Pa znaš li ti što bi to značilo? Betoniraj, uredi, kultiviraj i već slijedeće ljeto evo ti horde kupača a nakon toga slijedi koncesija nekom lokalnom mafiozu.. a zatim kafić, gore u parku i onda smo, da prostiš, najebali. Ja ti zapravo mislim da ne treba popraviti, nego eventualno još nešto i srušiti, kako bi spriječili dolazak novih «padobranaca» koji pristižu tko zna od kud. Znam ja od kud – mislio sam u sebi spominjući se spravice koju su Japanci izmislili a koja je postala hit u Europi. Riječ je, naime, o specijalnom detektoru koji nepogrješivo locira poluprazne plaže. Česi se, navodno, naročito dobro snalaze s tim đavolskim napravama. Srećom, netko pametan, reagirao je promptno pa je u šumici, odmah pokraj parka, postavljen mali odašiljač koji uspješno ometa učinak te Pandorine kutije. Dok sjedim tako na stijeni, more me mami svojom sablasnom ljepotom: «Dođi, skoči, uroni u mene….» Tu su i današnje novine, već danima ne gledam vijesti,kažu da je u padu aviona negdje u dalekom svijetu, poginulo puno nevoljnika. Mogao bih i malo odspavati, prethodni tjedan bio je naporan. A kako sve to ostvariti u ovih dvije i po ure slobode koje su mi poklonjene? Postajem nervozan, strepim da će vrijeme, sada kad to najmanje želim, pohujati u trenu. Strepim zapravo, da će mi u strepnji proteći ovi tako dragocjeni trenuci. «Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj…» - pjevao je veliki crnogorski pjesnik. A što me toliko okupiralo protekli tjedan? Čime sam to zaslužio samotnički pohod ka modrom bezdanu? Da vidimo: Jeste li ikad proveli tjedan dana godišnjeg odmora na način da vam je na brigu prepušteno troje žgepčadi od kojih najstarije ima 6.5 godina? Jeste li ikad tako silno priželjkivali da vrijeme leti, sve tamo do 4.30 kada stiže pomoć u liku žene? A zapravo, nije tako strašno ako imate savršeno pripremljen raspored. Ipak, unatoč pripremama, dan započinje neplanirano rano, već tamo oko 7 sati, kada moja Drugić, zjenica oka moga, skače na noge, radosna što je dan napokon smijenio odvratnu noć. Kako Drugić predstavlja veliku opasnost po sebe i okolinu, nemoguće ju je pustiti samu a to onda znači prisilno ustajanje. Ustaje i 6.5-godišnja Gošća, inače draga i brižna djevojčica. Prvi problem nastaje upravo sada. Drugić kreće probuditi stariju kćer Prvića a to, vjerujte mi, nije ugodan osjećaj. Postupak buđenja započinje nježnim dozivanjem Prvičkinog imena ali sirenski je to zov na koji moja starija kćer ne pada. Nakon toga slijedi štipanje, grebanje, udaranje i hod po glavi i bubrezima a sve popraćeno vragolanskim smijehom. Prvićka je obvidno gnjevna, htjela bi se obraniti ali istovremenom i nastaviti spavati a to zajedno ne ide. Bijes, plač, tuča… sve to smirujem pripravljenim bocama mlijeka. Mir traje 2-3 minute. Drugić baca bocu na bod kao revolveraš pištolje nakon dobro obavljenog posla, osvrće se oko sebe i sa pobjedničkim žarom u očima, razmišlja o slijedećoj nepodopštini. Vjerujem da ih i sanja. Prvić se umorno vucara po stanu ne znajući što sa sobom a Gošća…ona kooperativno pomaže spakirati stvari i već u 8 sati krećemo na more. Slijedi uvijek isti postupak: prostiru se šugamani, Drugić sjeda i skida sandale, pušem mišiće, dajem ih Drugiću da ih skvasi i vrati nazad kako bih joj bih stavio na ruke. Sada su već svi u moru, skaču, prskaju, urlaju. «Djeca su to» - samom sebi izgovaram klimavi alibi za te male divljakinje, buduće mažoretkinje. Drugić je dijete režima. Isprogramirana. Odmah po izlasku iz mora, trči u posjet jednoj mački («tata matza, matza, matzaaaa») udaljenoj 100-tinjak metara dalje. Na sreću, jadno živinče spava, sigurna iza željeznih rešetki kapije. Nakon toga treba posjetiti tuševe jer tuševe Drugić naprosto obožava. U momentima kada je «najnemogućija» treba samo izgovoriti čarobnu riječ «voda» i ona se odmah smiruje, počne se skidati i traži vodu (u bilo kojem obliku) u koju će se uvaliti. U međuvremenu, treba se malo posvetiti i zanemarenoj Prvićki i Gošći. Prskanje, gradnja Camelota (ja sam zadužen za statiku), izbacivanje sa leđa par milijardi puta… Već u 10, vesela družina u autu pjeva «Jutros u 5, došao na svijet…» nastojeći tim «umilnim» pojem održati budnom Drugićku koja nas promatra staklenim očima na pola koplja. Uz štipanje, deranje i sl. uglavnom uspijevamo. Slijedi obred hranjenja (a to je, u pravilu, muka) raspremanje i prilika za prvi odmor. Prvićka i Gošća uzimaju puzzle, boje i ostale rekvizite a Drugića se resetira u krevetu. Ali naravno, ne sama, moje prisustvo neophodno joj je. Kada, nakon 15-ak minuta, konačno zaspe, ja sam slobodan. A da li, ipak? Naime, uvijek zazvoni neki telefon, Prvićka i gošća imaju neko, svjetski važno, pitanje, netko će zakucati na vrata, dogodit će se neki potres, silovanje…nešto. Uglavnom, da ne dužim ima tu još svega: svađe «Prvićka: ali tata ja sam PRVA uzela kockice a Gošća mi…», mijenjanja pelena (uzvik: «tata tutaaa… u pravilu slijedi nakon što je «posao» već odražen u pelene»), mirenja zaraćenih strana, deranja, smijanja, konsternacije. Svega. Ipak, u ovakvim situacijama ponešto i naučiš. Na primjer, shvatiš istinsko značenje ljubavi prema djeci. Onda kada su tako divlji da bi ih…što ja znam, bacio s 340. kata, zapalio i uživao dok tinjaju, opizdio šakom u glavu da krv lipti po poliranom parketu….baš tada, u takvim trenucima, neka gesta, neka nova riječ, pokret, nešto iznenađujuće i novo, potpuno vas preokrene, ljutnja, bijes i umor nestanu u trenu, neka nova snaga, volja, upornost izniknu tko zna od kud i vi shvatite koliko zapravo volite tu odurnu, licemjernu žgadiju. U 4.30 dolazi žena, umorna s posla. - I? Kakve su nam cure bile danas? - Ma krasne. Nikakvih problema s njima nema. Ne bih mogao poželjeti bolje…. I tako, sjedim na toj predmetnoj stijeni plaže koja predstavlja posljednju oazu pred povampirenim turistima. More me mami, pročitao bih i novine, kažu srušio se neki avion u dalekom svijetu a mogao bih i malo odspavati. Protekli tjedan bio je naporan… A vrijeme neumitno….teče. Izmiče. |
