31.05.2007., četvrtak

Europska budućnost ne stanuje ovdje

Dok ovo pišem, još uvijek sam ushićen činjenicom da mi je omogućeno prisustvovati predavanju Norberta Lammerta, predsjednika njemačkog Bundestaga o budućnosti Europske unije koje je ovaj njemački sin imao u dubrovačkom teatru. Priznajem čeljadi da tako uzbuđen nisam bio ni onomad, kad sam jordanskoj kraljici Raniji, na njene prekrasne uši, prstima drhtavim od uzbuđenja, stavljao unikatne konavoske naušnice.
Ipak, radi povijesne istine, moram pripomenuti da su okolnosti koje su mi omogućile prisustvovanju ovog izlaganja, ponešto….paaa recimo, drugačije.
Naime, sugerirano nam je (čitaj: naređeno) da bi bilo dobro da svi mi, vrijedni trudbenici Kozmogenske organizacije, pohrlimo u Teatar kako bi izbjegli možebitnu sramotu potpune nezainteresiranosti dubrovačkog puka za mudrom rječju ovog velikog eurointegratora. Bojazan se pokazala opravdanom jer da nije bilo interventnog voda, od broja okupljenih u teatru ne bi se mogla sastaviti nogometna momčad. Čak ni malonogometna. Ono…za zlu ne trebalo.
A jebiga, da su, kojim slučajem, organizirali javni postupak mirenja najeskponiranijeg estradnog para današnjice, predmnijevam da bi i Stradun bio malen da primi sve zainteresirane.
E da, dobili smo i aparatiće za praćenje simultanog prevođenja jer je organizator sasvim ispravno pretpostavio da Dubrovčani ne divane okupatorski, njemački jezik. Kako promućurno.
Budući da u aparatić treba uključiti kabel te pritisnuti «on» (zamislite?)predavanje je kasnilo. Trebalo je to sve pohvatati.
Uglavnom, Herr Norbert je pravi visoki, rasni, autoritativni arijevac čija riječ se sluša bez pogovora. I mene je uspio hipnotizirati tako da sam, gotovo do samog kraja predavanja, proveo u čudnovatom snatrenju u kojem su se miješali dojmljivi glasovi Herr Oberleutanta sa cvrkutavim pjevom simultane prevoditeljice koja je «iz Zagreba i ovdje je na kratko».
Na ovakvim i sličnim predavanjima oduvijek sam u praksi provjeravao svoju sposobnost postizanja nirvane; ono što me davnih dana, u jednom indijskom selu, naučio Sri Srimad. Međutim, ja sam tu svoju iznimnu sposobnost postizanja relativnosti vremensko-prostorne komponente uspio dodatno razraditi zahvaljujući dugogodišnjoj praksi nazočovanja raznoraznim nebuloznim skupovima na koji svi hine zainteresiranost a u stvarnosti, prevrću u mislima sve one slasne delicije koje ih čekaju, netom poslije predavanja. Riječ je o tome da, iako za vrijeme govora moja misao luta Prazninom, mozak mi je u stanju komprimirati cijelu datoteku pa mi bit izlaganja nikada ne izmakne. To vam je nešto kao ono «brzo čitanje» čiji tečaji su puno reklamirani u posljednje vrijeme.
Kad govor završi, ja se prenem iz «budnog sna» i unzipujem datoteku.
A bit danas izrečenog je ovo: Države Europske unije ne mogu se dogovoriti oko zajedničkog Ustava (ili vjerojatnije Ugovora, op.a.) a sve dok je tome tako, za Hrvatsku nema mjesta u tom «zemaljskom Raju». Međutim, valja se nadati, kaže Herr Norbert da će se uspjeti dogovoriti imajući u vidu svu važnost i možebitne reperkusije takve odluke.
Na kraju, svi zajedno zapjevajmo insprirajuće stihove legendarnih Vatrogasaca: E-unijoooo, ovo smisla neeema, meni ništa tebi sveee; ma jebem tebee i sve tvoje žuuute zvjezdiceee.

Znam, znam, mogao sam i sa manje riječi izraziti svoj stav o EU ali kako bi se onda kurčio; to vi meni recite?


- 14:39 - Razjagori se!! (17) - (U)Tiskaj - #

24.05.2007., četvrtak

Lice i naličje dubrovačkog turizma

Njih dvoje su Nijemci. I ne samo to, s velikom vjerojatnošću mogao bih reći da se zovu Detleff i Urlike. Upravo tako izgledaju a ja sam često na temelju izgleda nepogrješivo znao odrediti adekvatno nazivlje. Čudno vam je to sa sposobnostima.
Detleff i Urlike su u kasnoj, kasnoj jeseni svoga trudbeničkog života. Naoko, reklo bi se oko 15. prosinca, pred blagdane. Dakle, 70-i-nešto-godišnjaci. Sami su. Bez roditelja. Došli su u smiraj životnog puta turistički pohoditi Dubrovnik, tu «hrvatsku Atenu» za koju, nekad davno, G.B.Show reče da je «raj na zemlji». Koliko li je taj para dobio za takvu izjavu? To ja zovem marketingom.

Detleff i Urlike izgledaju tako romantično dok sjede na klupi u gluhim noćnim satima pogleda uperenog ka horizontu. U blizini Lokruma ljeskaju se okupatorske jahtice, desno od njih blješti kameni grad, punim plućima (koliko je to moguće u tim godinama) udišu Mediteran. Tu je i pun mjesec kao i pripadajuće zvijezde a «blaga svijetlost sipi sa visina». Željeznicu međutim, već desetljećima, guta neka druga daljina.
Nakon ove božanske ljepote, mogu mirno umrijeti. Možda im se to i ostvari. Statistika im daje za pravo. Osim toga, kažu da je ovdje to znatno jeftinije nego u Alemanji.

Detleff i Urlike bolno su romantičar par ali su i Nijemci. Od romantike se ne živi. Stoga Detleff sa iskrenom srećom u glasu, komentira kako je doručak u hotelu bio zaista obilan pa će, uz ono što su pokupili sa švedskog stola, sasvim dostajati da bi punog stomka otišli na počinak. Uz malo sreće, sutra bi na meniju mogla biti salama i kuhana jaja. Koja će to tek gozba biti. Urlike odobrava, smješka se svom čovjeku dok u mislima zahvaljuje svom protestantskom Bogu što joj je podario ovakvog čovjeka.
Kamera se odmiče iz krupnog plana. Istovremeno, čuju se prvi taktovi vječne melodije: «And now, the end is near and so I face the final curtain»….

*

Možda niste znali, ali Dubrovnik je grad koji ima 8 hotela sa 5 zvjezdica. To što bi većini tih hotela zvjezdice bile znatno okrnjene da se, koji slučajem, nalaze u inozemstvu, ništa ne mijenja na stvari.
Najnovija akvizicija dubrovačkog turizma zove se vila Elita. Riječ je o nekadašnjoj depadansi ružnog, socijalističog hotela Neptun koji danas nosi neko bezlično, nezapamtljivo okupatorsko ime. U vili, obnovljenoj od vlasnika Cirila Zovka, dnevni smještaj koštat će vas 50-ak tisuća kuna.

Kao i na svim drugim dubrovačkim plažama, tako sam se, u mladosti, kupao i na plaži vile Elite. Ali ne zadugo. Ničim posebna, sa uobičajenim mulićem u malenoj uvalici bila mi je samo faza u traženju nečeg boljeg. Danas, da bi pristupio na tu, i dalje bezličnu i ničim posebnu plažu, trebat će mi 50-ak tisuća kuna. Dnevno. Ali dobro, ostaje mi ona plaža u Svetom Jakovu ukoliko jedan drugi, domaći okupator, u dogledno vrijeme okonča megalomanske radove na znamenitoj villi Dubrovnik a čime je uzrokovao potpunu pomutnju u prometu. Na žalost, stari dubrovački graditelji, probijajući krasnu šetnicu do samostana Svetog Jakova, nisu ukalkulira mogućnost prolaska teških kamiona. Ne'š ti stručnjaka.
Jedna po jedna, nestaju uvalice moga djetinjstva. Bezočno ih otima gamad pod pokroviteljstvom gospodina Novca.

- To ti je kapitalizam, za to smo se borili – kažu mi dok u mislima dozivam Huga Chaveza. Ali džaba. Nema vrenja, kritična točka nezadovoljstva ne nazire se. Narod je trpeći. Uostalom, za to smo se, jel'te, borili. Mater vam jebem, da prostite.

Nego, vratimo se na trenutak na one zvjezdice. One su samo odraz ranije proklamirane ekskluzivnosti dubrovačkog turizma.

- Dubrovnik je toliko vrijedan da jednostavno mora biti perjanica Hrvatske i kao takav mamac za bogate turiste.

I kada, nakon dva dana točanja u jakuzzijima te prežderavanju jastozima i oboritom ribom, taj naš belosvetski parajlija izađe iz hotela…s čim se suočava?
Povijest, arhitektura, klima – sve to dano nam je od Boga ili je nasljeđe Republike. Što ostaje? Što su stvorili ovi vrli stučnjaci koji se danas kunu u ekskluzivitet? Jedan disco, prometni kolaps, jedna kockarnica… Ah da, imamo Ljetne igre. Englez, Irac ili Austrijanac svršava od sreće dok na ljetnoj pozornici promatra prizore iz Držićevog «Dunda Maroja». Ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Arhaični jezik koji jedva da može pratiti i prosječni dubrovčanin.

Nakon tri dana, bogati turist ovdje nema što tražiti a oni koji bi to i htjeli ne mogu platiti silne stotine eura za dan boravka u nekoj jebenoj sobi.
Pa zašto onda dolaze i dalje? – razmišljao sam neki dan a onda mi je žena sve objasnila. Ja sam, naime, prilično ograničen.

Računica je jednostavna. Toliko je puno potencijalnih gostiju diljem svijeta a Dubrovnik je brend. Bogataši koji jednom dođu, nemaju razloga vratiti se opet. Međutim, toliko je novih koji ovdje još nisu bili. I dok je god tih novih, zabludjelih, Dubrovnik će živjeti ekskluzivni turizam.

Detleffi i Urlike koji sjede na klupama kao i tisuće skakavaca koji se iskrcaju iz kutija koje plove morem, to ne mogu ugroziti. Oni su prihvatljiva, popratna nedaća.

A onda, jednom, kad se svi bogataši izredaju ili otkriju neke nove destinacije, rješenje je na dohvat ruke. Treba samo poravnati Stari grad i na njegovom mjestu izgraditi parking, kafiće, kockarnice i Zrče za veseli puk Hrvatski.

- A povijesna baština? – reći će neki dušebrižnici.

Ništa za to. Ako je onaj trebinjski kamiondžija bio spreman izgraditi još «ljepši i stariji grad» što NAS spriječava u tom naumu?

Još smo vlast, još smo vlastela. - urliču glasovi zaboravljene povijesti.

Na kraju, radi vlastite savjesti, dopustite mi još jedan vapaj: «Pizda vam materina, stoko besprizorna!»

- 11:18 - Razjagori se!! (26) - (U)Tiskaj - #

15.05.2007., utorak

U svijetu postoji jedno carstvo....

Jedan od omiljenih hobija koji prakticiram godinama, skupljanje je sličica životinjskog carstva. ''To tak krasno je''. Ima li išta ljepše nego, primjerice, nakon bogatog obiteljskog objeda, dok žgepčići rješavaju logaritme, a gospođa supruga lakira nokte, sjesti za stol, otvoriti album i zalijepiti netom dobivene ''slije''?

Naravno, postoji i procedura. Najprije otvorim predzadnju stranicu na koju lijepim trokutiće s brojevima a onda okrećem stranicu na kojoj se nalazi pripadajuća beštija. Uvijek pazim da mi sličica bude uredno zalijepljena u za to predviđeni kvadratić jer neurednost nije odlika mog karaktera.

Zadovoljstvo koje me obuzme sa svakom novozalijepljenom slijom razumljivo je samo istinskom kolekcionaru. Potom slijedi edukacijski dio u okviru kojeg učim o tako egzotičnim vrstama kao što su zeleni legvan, kljunasti tukan ili velikooki avetinjak. Jeste li možda znali da se pjegavi daždevnjak razmnožava u vodi i to isključivo u malim i čistim potocima te da im je oplodnja unutarnja? Niste naravno. Osim ako ste istinski zaljubljenik životinjskog carstva.

Na kraju, kada je album ispunjen do kraja, kada se mnoštvo predivnih životinja pozicionira na za to predviđena mjesta, nastupa blaga sjeta i pražnjenje kao što to obično i biva nakon dobro obavljenog posla.
Međutim, tu nije kraj. Slijedi i zaslužena nagrada. Za ispunjen album ''Kraš'' daje nagradu u vidu ''slatkog paketića'' vrijednog…..paa, ne mogu točno procijeniti ali sigurno, kažem sigurno nije manji od 50 kn.
I zato, kažem vam, skupljajte sličice Životinjskog carstva.

*

Ponedjeljak je omiljeni dan u krugu moje familije. Početak je to novog radnog tjedna kojem svi mi pristupamo puni radnog elana i energije akumulirane tijekom vikenda.
Jutarnji itinerar prije izlaska iz stana strogo je određen i tu nema mogućnost (pre)velikih odstupanja.
Međutim, ako kojim slučajem Prvić urla da ne želi ustati, da mrzi vrtić i da uostalom ''mrzi sve nas'' (slatkica mala) pa time zakine obitelj za dragocjene 3-4 minute, to je potrebno nadoknaditi negdje drugdje (npr. nizom ranije utvrđenih postupaka ubrzati Drugićkin proces ispijanja bočice s mlijekom. Ukratko, Drugić ispija bočicu u 3 ili najviše 4 navrata sa kratkim pauzama. Sve se, dakle, svodi na to da joj u okviru tih ranije utvrđenih postupaka onemogućimo pristupanje pauzi te je suptilnim metodama uvjerimo da je jednokratno ispijanje u njenom interesu).
Nekad se, eto dogodi da Drugić i povrati ali i to je ranije predviđeno pa u tom slučaju vrijeme ušparamo na nekoliko mogućih načina: najčešće ja propustim napraviti svojih 340 sklekova ili Prvić izbjegne pranje zuba i umivanje što joj, usput budi rečeno i nije tako mrsko. Vrijeme se, naravno, može skratiti i na čitav niz drugih načina koje ipak čuvamo za ''emrđnsi'' situacije. Izlazak iz stana planiran je u 7.20 i tu popusta nema.

Međutim, jutros u 7.10 zazvonio je telefon. Poznato je da telefon u rano jutro i kasno navečer zvoni samo zato da bi te osoba sa druge strane žice drhtavim glasom obavijestila o smrti bliske osobe.
Pogledao sam ženu, ona je gledala mene. Po pogledu smo zaključili da bih ja trebao biti muško pa sam se podigao i krenuo prema Panasonicu. Za svo to vrijeme, nadao sam se da je umro netko njen a ne, gluho bilo, netko moj.

- Halo – javio sam se usplahireno.
- Gospon Efežanin? – začuo se nepoznati glas.
- Da, izvolite – rekao sam dok su mi se mislima kovitlale turobne misli.
- Herostrat Efežanin? – još jednom će osoba čudnog, kontinentalnog naglaska.
- Da, da. Izvolite?
- Ovdje Martin iz z…ka….(ovdje gospon izgovori nešto nerazumljivo ali zazvučalo je kao grad u unutrašnjosti). S radošću vam mogu reći - teatralno će isti - da sam u posjedu (sic!) upravno one dvije sličice koje vam fale pa ako je situacija ista kao i prije dva mjeseca kad smo se zadnji put čuli, spreman sam vam ih poslati.

Dopustite mi bijeg u digresiju. Naime, prilikom jednog mog svehrvatskog medijskog eksponiranja, spomenuo sam, želeći od toga napraviti vic, kako skupljam sličice Životinjskog carstva. Podcijenio sam snagu medija i već nekoliko danas kasnije, bio sam naprosto zasut ponudama. Zvali su me djeca, umirovljenici, časnici, dočasnici, prostitutke, fizičari, intelektualci, predsjednici gradskih kotareva… Pisali su mi pisma, slali mailove na tuđe adrese a koje su, čudnim kanalima, dospijevali u moj inbox. Da sam sve to shvatio ozbiljno, do danas bih ispunio barem 800 albuma. Bilo je naravno i dirljivih momenata zahvaljujući kojim sam postao gotovo idol mladih ali to, naravno, neću priznati.

Uglavnom, jedan od uporniji ponuditelja bio je i gospon Martin koji je nudio razne modalitete razmjena, poklanjanja i sl. Srećom, uglavnom je pričao s mojom ženom. Kada sam mu jednom, želeći se riješiti njegove nametljive ljubaznosti, poslao sve duple sličice koje sam imao, njega je to toliko dirnulo da je očito moje ime, zlatnim slovima zapisao u svojoj knjizi Prijateljstva. Ne samo da mi je slao sličice nego mi je objašnjavao i to kako se neki mali brojevi teže nađu u južnim provincijama dok se, pak na sjeveru, teže dolazi do ovih većih.
Jedva sam čekao popuniti album samo da prekinem ovo naprasno stvoreno prijateljstvo.
I, eto ga. Gospon Martin javlja da mi šalje upravo one dvije sličice koje mi fale za popunjavanje albuma.

Međutim, baš kada sam mislio da je mojim mukama kraj, gospon Martin nastavlja:

- Eto, gospon Herostrat, nadam se da ćete biti zadovoljni a ujedno vas molim da mi pošaljete spisak sličica koje vam nedostaju za slijedeći album.
- Kakav slijedeći? – u čudu ću ja.
- Pa slijedeći. Nećete mi valjda reći da nemate barem još jedan album koji čeka da bude ispunjen – sa vragolanskim smiješkom će ova dobrodušna starina.
- Paa…hm, da. Naravno, naravno. Ali tek sam ga počeo skupljati. Znate, puno ih još fali – odgovorio sam nemajući srca uskratiti mu potrebu za samaritanstvom.
- Ništa vi ne brinite. Samo pošaljite spisak a ostalo je moja briga – gospon Martin će veselo pa još nadoda – pozdravite gospođu suprugu.

Dok sam, unezvijerena pogleda spuštao slušalicu, žena me oprezno upita:

- Govori. Što je? Jel' netko moj?
- Grdobina mrkulja – umorno odgovorim.
- Tvoja tetka? Tko bi rekao. A nikad nije bolovala…
- Grdobina mrkulja. Broj 69. Popunili smo album – prekinem je u sasvim logičnom tijeku svijesti.
- Aaaa to – razočarano će žena. Znači, popunili smo album? Gotovo? Finito?
- Ne baš. Zapravo, mislim da ga do kraja života nećemo popuniti. Ne možemo mi popuniti toliko albuma koliko gospon Marko ima duplih.
- Hm, da. A reci, koliko gospon Martin ima godina…?

U tom trenutku, zasjao je osmijeh na mom licu. Ima nade. Ipak ima nade.

- 13:44 - Razjagori se!! (34) - (U)Tiskaj - #

09.05.2007., srijeda

...

Tri godine blogovanja. 200 postova. 50000 riječi. I poneka, potencijalno dobra, priča.


Padaju mi na pamet proročanske riječi velikog poglavice Tatanka Yotanke, izgovorene uoči bitke kod Litle Bighorna:

''Danas je dobar dan za boj a još bolji za (blogo)umiranje!'' Hm?


- 14:04 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

03.05.2007., četvrtak

Kolaž

Nema me par dana a događaji nabujali. Eto, na bestselerovu natječaju za zbirku kratkih priča, upao sam među 65 odličnika. Nakon bookaletinih "Blog priča" ovo je (tek) drugi natječaj na koji šaljem uradak. Jopeta uspješno. I tako, ja sada više nisam rukovalac motornom testerom (što mi je, izvorno, struka) nego ....pisac, jel'te. Priznajem, poticaj za slanje priče bile su Macanove kritike istih na njegovom blogu. Beskopromisno, oštro, možda ponekad i netaktično ali bez ulizivanja i pokroviteljskog tješenja - upravo onako kako se meni sviđa.
Ipak, to je samo jedna, umivena verzija cijele storije. Iskren, kakav već jesam, ja ću vam ispripovjediti kako se zapravo sve dogodilo.
U ponedjeljak, uoči velikog blagdana naših naroda, u gluho doba noći, zvoni telefon. Motorola.
- Mhmmaa?
- Hero, jesi to ti? Porto ovdje.
- Ma daj jebote, pun mi je kurac kafane, ne mogu više piti. Shvatite me.
- Ma Hero. Porto. Por-to. Dario. Bloger, chater, Ličanin. Remember?
- Aa...da. Koji milokleez ti sad o'š? I ti imaš djecu jebote. Vidiš li koja je ura?
- Ma znam ali zadržali smo se. Macan, Gawrun i ja. Ocjenjujemo priče. Za Bestseler..
- Eee...? - živnem u trenu. Iiii?
- Pa vidiš, složili smo se da tvoja priča može biti među 20 onih koje će upasti uz mali poticaj...
- Ajde, ajde...ne okolišaj, kao da te ne znam. Koliko?
- Paa... 1000 kuna.
- Dogovoreno.
- Znači, ono...kao i prošli put?
- Ma znaš proceduru. Naglasi da je za miru svijetu, gladne u Čadu ili nešto ...ma smislit ćeš već.
- Ok. Onda, čujemo se na slijedećem. Bookaletin drugi natječaj?
- Naravno. Nećeš povisiti tarifu? Ipak sam ja sada etablirani pisac.
- Pa zašto prijatelji služe?
- Bokić
- Pusa.

*
Hodio sam Bokom, žena je stavila cvijet na Brankov grob.
Perast je najljepši bokeljski gradić, jedan od najljepših na Jadranu. Do jučer, grad duhova i pustih crkvi. Danas kada cijene nekretnina u Boki rastu u nebo, sve je rasprodano i dobrim dijelom obnovljeno. Kočopere se umiveni stari kameni palaci ali duh peraških pomoraca zauvijek je nestao. "...I zasjat će palaci, antike tarace, ćakulat će šjore, dvije Gracijane...." Danas tim gradićem šetaju Kusturiće i Bregovići, Irci i Frančezi...
Ispred crkve Sv. Nikole, ispijajući kavu, prisustvovao sam nesvakidašnjem događaju. Nakon mise, iz crkve izlazi vremešna časna sestra i žurno prelazi trg. U jednom trenutku prema njoj ide lopta, nabijena od djece koja su se igrala ispred obližnje pošte. I što radi naš šišmiš? Manirom (ne manistrom, op.a.) Ronaldhina, izvede poluokret, prihvati loptu, podigne je, stilski besprijekorno tri puta je "pepne" a onda nabije 30-ak metara dalje, iz smjera iz kojeg je došla. I kao vrhunac, još je bila nezadovoljna činjenicom što je lopta odletjela niti 5 metara dalje od djeteta kojem je loptu, očito namjenila.
Potrčao sam prema časnoj u želji da dobijem autogram, pitam je ima li blog, voli li Rilkea, ali ona, očito pogrešno shvativši moju nakanu, dala mi je sličicu svetog Leopolda Bogdana Mandića, zavjerenički se smiješeći. Eh taj kler....

*

Inače, kad već inzistirate (hehe) ovdje možete pronaći treći dio neutrinovog interviewa. Ima i slika, o da! :)

*

Koristim ovu priliku i da se zahvalim frakciji bez koje priče "Crnac u Prugovu" zasigurno ne bi bilo.

- 08:57 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv