U svijetu postoji jedno carstvo....
Jedan od omiljenih hobija koji prakticiram godinama, skupljanje je sličica životinjskog carstva. ''To tak krasno je''. Ima li išta ljepše nego, primjerice, nakon bogatog obiteljskog objeda, dok žgepčići rješavaju logaritme, a gospođa supruga lakira nokte, sjesti za stol, otvoriti album i zalijepiti netom dobivene ''slije''? Naravno, postoji i procedura. Najprije otvorim predzadnju stranicu na koju lijepim trokutiće s brojevima a onda okrećem stranicu na kojoj se nalazi pripadajuća beštija. Uvijek pazim da mi sličica bude uredno zalijepljena u za to predviđeni kvadratić jer neurednost nije odlika mog karaktera. Zadovoljstvo koje me obuzme sa svakom novozalijepljenom slijom razumljivo je samo istinskom kolekcionaru. Potom slijedi edukacijski dio u okviru kojeg učim o tako egzotičnim vrstama kao što su zeleni legvan, kljunasti tukan ili velikooki avetinjak. Jeste li možda znali da se pjegavi daždevnjak razmnožava u vodi i to isključivo u malim i čistim potocima te da im je oplodnja unutarnja? Niste naravno. Osim ako ste istinski zaljubljenik životinjskog carstva. Na kraju, kada je album ispunjen do kraja, kada se mnoštvo predivnih životinja pozicionira na za to predviđena mjesta, nastupa blaga sjeta i pražnjenje kao što to obično i biva nakon dobro obavljenog posla. Međutim, tu nije kraj. Slijedi i zaslužena nagrada. Za ispunjen album ''Kraš'' daje nagradu u vidu ''slatkog paketića'' vrijednog…..paa, ne mogu točno procijeniti ali sigurno, kažem sigurno nije manji od 50 kn. I zato, kažem vam, skupljajte sličice Životinjskog carstva. * Ponedjeljak je omiljeni dan u krugu moje familije. Početak je to novog radnog tjedna kojem svi mi pristupamo puni radnog elana i energije akumulirane tijekom vikenda. Jutarnji itinerar prije izlaska iz stana strogo je određen i tu nema mogućnost (pre)velikih odstupanja. Međutim, ako kojim slučajem Prvić urla da ne želi ustati, da mrzi vrtić i da uostalom ''mrzi sve nas'' (slatkica mala) pa time zakine obitelj za dragocjene 3-4 minute, to je potrebno nadoknaditi negdje drugdje (npr. nizom ranije utvrđenih postupaka ubrzati Drugićkin proces ispijanja bočice s mlijekom. Ukratko, Drugić ispija bočicu u 3 ili najviše 4 navrata sa kratkim pauzama. Sve se, dakle, svodi na to da joj u okviru tih ranije utvrđenih postupaka onemogućimo pristupanje pauzi te je suptilnim metodama uvjerimo da je jednokratno ispijanje u njenom interesu). Nekad se, eto dogodi da Drugić i povrati ali i to je ranije predviđeno pa u tom slučaju vrijeme ušparamo na nekoliko mogućih načina: najčešće ja propustim napraviti svojih 340 sklekova ili Prvić izbjegne pranje zuba i umivanje što joj, usput budi rečeno i nije tako mrsko. Vrijeme se, naravno, može skratiti i na čitav niz drugih načina koje ipak čuvamo za ''emrđnsi'' situacije. Izlazak iz stana planiran je u 7.20 i tu popusta nema. Međutim, jutros u 7.10 zazvonio je telefon. Poznato je da telefon u rano jutro i kasno navečer zvoni samo zato da bi te osoba sa druge strane žice drhtavim glasom obavijestila o smrti bliske osobe. Pogledao sam ženu, ona je gledala mene. Po pogledu smo zaključili da bih ja trebao biti muško pa sam se podigao i krenuo prema Panasonicu. Za svo to vrijeme, nadao sam se da je umro netko njen a ne, gluho bilo, netko moj. - Halo – javio sam se usplahireno. - Gospon Efežanin? – začuo se nepoznati glas. - Da, izvolite – rekao sam dok su mi se mislima kovitlale turobne misli. - Herostrat Efežanin? – još jednom će osoba čudnog, kontinentalnog naglaska. - Da, da. Izvolite? - Ovdje Martin iz z…ka….(ovdje gospon izgovori nešto nerazumljivo ali zazvučalo je kao grad u unutrašnjosti). S radošću vam mogu reći - teatralno će isti - da sam u posjedu (sic!) upravno one dvije sličice koje vam fale pa ako je situacija ista kao i prije dva mjeseca kad smo se zadnji put čuli, spreman sam vam ih poslati. Dopustite mi bijeg u digresiju. Naime, prilikom jednog mog svehrvatskog medijskog eksponiranja, spomenuo sam, želeći od toga napraviti vic, kako skupljam sličice Životinjskog carstva. Podcijenio sam snagu medija i već nekoliko danas kasnije, bio sam naprosto zasut ponudama. Zvali su me djeca, umirovljenici, časnici, dočasnici, prostitutke, fizičari, intelektualci, predsjednici gradskih kotareva… Pisali su mi pisma, slali mailove na tuđe adrese a koje su, čudnim kanalima, dospijevali u moj inbox. Da sam sve to shvatio ozbiljno, do danas bih ispunio barem 800 albuma. Bilo je naravno i dirljivih momenata zahvaljujući kojim sam postao gotovo idol mladih ali to, naravno, neću priznati. Uglavnom, jedan od uporniji ponuditelja bio je i gospon Martin koji je nudio razne modalitete razmjena, poklanjanja i sl. Srećom, uglavnom je pričao s mojom ženom. Kada sam mu jednom, želeći se riješiti njegove nametljive ljubaznosti, poslao sve duple sličice koje sam imao, njega je to toliko dirnulo da je očito moje ime, zlatnim slovima zapisao u svojoj knjizi Prijateljstva. Ne samo da mi je slao sličice nego mi je objašnjavao i to kako se neki mali brojevi teže nađu u južnim provincijama dok se, pak na sjeveru, teže dolazi do ovih većih. Jedva sam čekao popuniti album samo da prekinem ovo naprasno stvoreno prijateljstvo. I, eto ga. Gospon Martin javlja da mi šalje upravo one dvije sličice koje mi fale za popunjavanje albuma. Međutim, baš kada sam mislio da je mojim mukama kraj, gospon Martin nastavlja: - Eto, gospon Herostrat, nadam se da ćete biti zadovoljni a ujedno vas molim da mi pošaljete spisak sličica koje vam nedostaju za slijedeći album. - Kakav slijedeći? – u čudu ću ja. - Pa slijedeći. Nećete mi valjda reći da nemate barem još jedan album koji čeka da bude ispunjen – sa vragolanskim smiješkom će ova dobrodušna starina. - Paa…hm, da. Naravno, naravno. Ali tek sam ga počeo skupljati. Znate, puno ih još fali – odgovorio sam nemajući srca uskratiti mu potrebu za samaritanstvom. - Ništa vi ne brinite. Samo pošaljite spisak a ostalo je moja briga – gospon Martin će veselo pa još nadoda – pozdravite gospođu suprugu. Dok sam, unezvijerena pogleda spuštao slušalicu, žena me oprezno upita: - Govori. Što je? Jel' netko moj? - Grdobina mrkulja – umorno odgovorim. - Tvoja tetka? Tko bi rekao. A nikad nije bolovala… - Grdobina mrkulja. Broj 69. Popunili smo album – prekinem je u sasvim logičnom tijeku svijesti. - Aaaa to – razočarano će žena. Znači, popunili smo album? Gotovo? Finito? - Ne baš. Zapravo, mislim da ga do kraja života nećemo popuniti. Ne možemo mi popuniti toliko albuma koliko gospon Marko ima duplih. - Hm, da. A reci, koliko gospon Martin ima godina…? U tom trenutku, zasjao je osmijeh na mom licu. Ima nade. Ipak ima nade. |
