Njih dvoje su Nijemci. I ne samo to, s velikom vjerojatnošću mogao bih reći da se zovu Detleff i Urlike. Upravo tako izgledaju a ja sam često na temelju izgleda nepogrješivo znao odrediti adekvatno nazivlje. Čudno vam je to sa sposobnostima.
Detleff i Urlike su u kasnoj, kasnoj jeseni svoga trudbeničkog života. Naoko, reklo bi se oko 15. prosinca, pred blagdane. Dakle, 70-i-nešto-godišnjaci. Sami su. Bez roditelja. Došli su u smiraj životnog puta turistički pohoditi Dubrovnik, tu «hrvatsku Atenu» za koju, nekad davno, G.B.Show reče da je «raj na zemlji». Koliko li je taj para dobio za takvu izjavu? To ja zovem marketingom.
Detleff i Urlike izgledaju tako romantično dok sjede na klupi u gluhim noćnim satima pogleda uperenog ka horizontu. U blizini Lokruma ljeskaju se okupatorske jahtice, desno od njih blješti kameni grad, punim plućima (koliko je to moguće u tim godinama) udišu Mediteran. Tu je i pun mjesec kao i pripadajuće zvijezde a «blaga svijetlost sipi sa visina». Željeznicu međutim, već desetljećima, guta neka druga daljina.
Nakon ove božanske ljepote, mogu mirno umrijeti. Možda im se to i ostvari. Statistika im daje za pravo. Osim toga, kažu da je ovdje to znatno jeftinije nego u Alemanji.
Detleff i Urlike bolno su romantičar par ali su i Nijemci. Od romantike se ne živi. Stoga Detleff sa iskrenom srećom u glasu, komentira kako je doručak u hotelu bio zaista obilan pa će, uz ono što su pokupili sa švedskog stola, sasvim dostajati da bi punog stomka otišli na počinak. Uz malo sreće, sutra bi na meniju mogla biti salama i kuhana jaja. Koja će to tek gozba biti. Urlike odobrava, smješka se svom čovjeku dok u mislima zahvaljuje svom protestantskom Bogu što joj je podario ovakvog čovjeka.
Kamera se odmiče iz krupnog plana. Istovremeno, čuju se prvi taktovi vječne melodije: «And now, the end is near and so I face the final curtain»….
*
Možda niste znali, ali Dubrovnik je grad koji ima 8 hotela sa 5 zvjezdica. To što bi većini tih hotela zvjezdice bile znatno okrnjene da se, koji slučajem, nalaze u inozemstvu, ništa ne mijenja na stvari.
Najnovija akvizicija dubrovačkog turizma zove se vila Elita. Riječ je o nekadašnjoj depadansi ružnog, socijalističog hotela Neptun koji danas nosi neko bezlično, nezapamtljivo okupatorsko ime. U vili, obnovljenoj od vlasnika Cirila Zovka, dnevni smještaj koštat će vas 50-ak tisuća kuna.
Kao i na svim drugim dubrovačkim plažama, tako sam se, u mladosti, kupao i na plaži vile Elite. Ali ne zadugo. Ničim posebna, sa uobičajenim mulićem u malenoj uvalici bila mi je samo faza u traženju nečeg boljeg. Danas, da bi pristupio na tu, i dalje bezličnu i ničim posebnu plažu, trebat će mi 50-ak tisuća kuna. Dnevno. Ali dobro, ostaje mi ona plaža u Svetom Jakovu ukoliko jedan drugi, domaći okupator, u dogledno vrijeme okonča megalomanske radove na znamenitoj villi Dubrovnik a čime je uzrokovao potpunu pomutnju u prometu. Na žalost, stari dubrovački graditelji, probijajući krasnu šetnicu do samostana Svetog Jakova, nisu ukalkulira mogućnost prolaska teških kamiona. Ne'š ti stručnjaka.
Jedna po jedna, nestaju uvalice moga djetinjstva. Bezočno ih otima gamad pod pokroviteljstvom gospodina Novca.
- To ti je kapitalizam, za to smo se borili – kažu mi dok u mislima dozivam Huga Chaveza. Ali džaba. Nema vrenja, kritična točka nezadovoljstva ne nazire se. Narod je trpeći. Uostalom, za to smo se, jel'te, borili. Mater vam jebem, da prostite.
Nego, vratimo se na trenutak na one zvjezdice. One su samo odraz ranije proklamirane ekskluzivnosti dubrovačkog turizma.
- Dubrovnik je toliko vrijedan da jednostavno mora biti perjanica Hrvatske i kao takav mamac za bogate turiste.
I kada, nakon dva dana točanja u jakuzzijima te prežderavanju jastozima i oboritom ribom, taj naš belosvetski parajlija izađe iz hotela…s čim se suočava?
Povijest, arhitektura, klima – sve to dano nam je od Boga ili je nasljeđe Republike. Što ostaje? Što su stvorili ovi vrli stučnjaci koji se danas kunu u ekskluzivitet? Jedan disco, prometni kolaps, jedna kockarnica… Ah da, imamo Ljetne igre. Englez, Irac ili Austrijanac svršava od sreće dok na ljetnoj pozornici promatra prizore iz Držićevog «Dunda Maroja». Ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Arhaični jezik koji jedva da može pratiti i prosječni dubrovčanin.
Nakon tri dana, bogati turist ovdje nema što tražiti a oni koji bi to i htjeli ne mogu platiti silne stotine eura za dan boravka u nekoj jebenoj sobi.
Pa zašto onda dolaze i dalje? – razmišljao sam neki dan a onda mi je žena sve objasnila. Ja sam, naime, prilično ograničen.
Računica je jednostavna. Toliko je puno potencijalnih gostiju diljem svijeta a Dubrovnik je brend. Bogataši koji jednom dođu, nemaju razloga vratiti se opet. Međutim, toliko je novih koji ovdje još nisu bili. I dok je god tih novih, zabludjelih, Dubrovnik će živjeti ekskluzivni turizam.
Detleffi i Urlike koji sjede na klupama kao i tisuće skakavaca koji se iskrcaju iz kutija koje plove morem, to ne mogu ugroziti. Oni su prihvatljiva, popratna nedaća.
A onda, jednom, kad se svi bogataši izredaju ili otkriju neke nove destinacije, rješenje je na dohvat ruke. Treba samo poravnati Stari grad i na njegovom mjestu izgraditi parking, kafiće, kockarnice i Zrče za veseli puk Hrvatski.
- A povijesna baština? – reći će neki dušebrižnici.
Ništa za to. Ako je onaj trebinjski kamiondžija bio spreman izgraditi još «ljepši i stariji grad» što NAS spriječava u tom naumu?
Još smo vlast, još smo vlastela. - urliču glasovi zaboravljene povijesti.
Na kraju, radi vlastite savjesti, dopustite mi još jedan vapaj: «Pizda vam materina, stoko besprizorna!»
Post je objavljen 24.05.2007. u 11:18 sati.