Nema me par dana a događaji nabujali. Eto, na bestselerovu natječaju za zbirku kratkih priča, upao sam među 65 odličnika. Nakon bookaletinih "Blog priča" ovo je (tek) drugi natječaj na koji šaljem uradak. Jopeta uspješno. I tako, ja sada više nisam rukovalac motornom testerom (što mi je, izvorno, struka) nego ....pisac, jel'te. Priznajem, poticaj za slanje priče bile su Macanove kritike istih na njegovom blogu. Beskopromisno, oštro, možda ponekad i netaktično ali bez ulizivanja i pokroviteljskog tješenja - upravo onako kako se meni sviđa.
Ipak, to je samo jedna, umivena verzija cijele storije. Iskren, kakav već jesam, ja ću vam ispripovjediti kako se zapravo sve dogodilo.
U ponedjeljak, uoči velikog blagdana naših naroda, u gluho doba noći, zvoni telefon. Motorola.
- Mhmmaa?
- Hero, jesi to ti? Porto ovdje.
- Ma daj jebote, pun mi je kurac kafane, ne mogu više piti. Shvatite me.
- Ma Hero. Porto. Por-to. Dario. Bloger, chater, Ličanin. Remember?
- Aa...da. Koji milokleez ti sad o'š? I ti imaš djecu jebote. Vidiš li koja je ura?
- Ma znam ali zadržali smo se. Macan, Gawrun i ja. Ocjenjujemo priče. Za Bestseler..
- Eee...? - živnem u trenu. Iiii?
- Pa vidiš, složili smo se da tvoja priča može biti među 20 onih koje će upasti uz mali poticaj...
- Ajde, ajde...ne okolišaj, kao da te ne znam. Koliko?
- Paa... 1000 kuna.
- Dogovoreno.
- Znači, ono...kao i prošli put?
- Ma znaš proceduru. Naglasi da je za miru svijetu, gladne u Čadu ili nešto ...ma smislit ćeš već.
- Ok. Onda, čujemo se na slijedećem. Bookaletin drugi natječaj?
- Naravno. Nećeš povisiti tarifu? Ipak sam ja sada etablirani pisac.
- Pa zašto prijatelji služe?
- Bokić
- Pusa.
*
Hodio sam Bokom, žena je stavila cvijet na Brankov grob.
Perast je najljepši bokeljski gradić, jedan od najljepših na Jadranu. Do jučer, grad duhova i pustih crkvi. Danas kada cijene nekretnina u Boki rastu u nebo, sve je rasprodano i dobrim dijelom obnovljeno. Kočopere se umiveni stari kameni palaci ali duh peraških pomoraca zauvijek je nestao. "...I zasjat će palaci, antike tarace, ćakulat će šjore, dvije Gracijane...." Danas tim gradićem šetaju Kusturiće i Bregovići, Irci i Frančezi...
Ispred crkve Sv. Nikole, ispijajući kavu, prisustvovao sam nesvakidašnjem događaju. Nakon mise, iz crkve izlazi vremešna časna sestra i žurno prelazi trg. U jednom trenutku prema njoj ide lopta, nabijena od djece koja su se igrala ispred obližnje pošte. I što radi naš šišmiš? Manirom (ne manistrom, op.a.) Ronaldhina, izvede poluokret, prihvati loptu, podigne je, stilski besprijekorno tri puta je "pepne" a onda nabije 30-ak metara dalje, iz smjera iz kojeg je došla. I kao vrhunac, još je bila nezadovoljna činjenicom što je lopta odletjela niti 5 metara dalje od djeteta kojem je loptu, očito namjenila.
Potrčao sam prema časnoj u želji da dobijem autogram, pitam je ima li blog, voli li Rilkea, ali ona, očito pogrešno shvativši moju nakanu, dala mi je sličicu svetog Leopolda Bogdana Mandića, zavjerenički se smiješeći. Eh taj kler....
*
Inače, kad već inzistirate (hehe) ovdje možete pronaći treći dio neutrinovog interviewa. Ima i slika, o da! :)
*
Koristim ovu priliku i da se zahvalim frakciji bez koje priče "Crnac u Prugovu" zasigurno ne bi bilo.
Post je objavljen 03.05.2007. u 08:57 sati.