23.09.2005., petak

Život kao san

Došla je k nama u 4. razredu osnovne škole. Faza sramežljivosti i prilagodbe nije potrajala dugo. Mirjana je bila veselo čeljade i navodno najbolji đak u toj vukojebini iz koje je došla. Barem su nam je tako predstavili. Brzo se ispostavilo da je to bilo točno.
Duga crna kosa svezana u dvije savršene pletenice i uvijek nasmijano lice bile su njen prepoznatljiv znak. Impresivna mi je bila volja kojom je netko uporno, iz dana u dana, pleo to gnijezdo. A sve u ime ljepote. Valjda. Gospođa majka imala je i druge čudnovate estetske zahtjeve. Naime, Mirjani nikad nije dozvolila da u školu dolazi u hlačama. To je bilo tako neprimjereno mladoj djevojci. Ona je to podnosila stoički jer oduvijek je tako bilo.
Naši su se putovi razišli kad smo krenuli u srednju školu. Ona je otišla u turističku a ja, ja sam otišao u Hollywood u želji da postanem znameniti glumac. (Naravno serem al' bolje zvuči nego neka tamo matematička, upravno-pravna škola ili štatigajaznam).
Izuzetno sam je rijetko viđao, tek ponekad bih čuo kakav trač o tome kako je postala čudak te da se s nikim ne druži. Nije mi to "mirisalo" na onu Mirjanu ali vot d fak, život piše romane.
A onda sam je počeo sretati u ratno doba. Dok je prilazila, još izdaleka, promjena je bila vidljiva. Luđački sjaj u očima, namješten osmijeh i nebulozna i nepovezana konverzacija. Bila je pukla. Da li od rata, da li od autoritativne majke. Ili zbog svega toga i još koječega…

***

- Stari jebote, da znaš što mi se sada dogodilo. Ne mogu doći k sebi. Cijeli se tresem?
- Što je? Što se dogodilo? - kolega s posla izgledao je i zvučao zaista neuobičajeno unezvjereno.
- Ma još ne mogu vjerovati što mi se dogodilo. Idem ti ja pješke preko B. i u jednom trenutku ugledam žensku kako preskače ogradu. Jebote, nisam se još ni snašao od šoka a ona bez razmišljanja pretrči par koraka i poleti u provaliju. Još sam čuo i zvuk udarca tijela o kamen, more..ni sam ne znam. Stari, nije bilo nimalo filmski, vjeruj mi. Nikakvog premišljanja, dvojbi, ništa. Jednostavno je preskočila ogradu i bacila se. Samo tako.
- A znaš li je?
- Paa, policiji nisam htio govoriti jer nisam baš siguran ali čini mi se da je znam. Živi blizu mene. Ona jedna crne duge kose, malo puknuta…

***

Rijetko, zaista rijetko čitam osmrtnice i crnu kroniku. Toliko mi nekako perverzna ljudska želja za spoznajom tko je koga ubio, zaklao, zapalio mu kučka. Tu i tamo prelistam osmrtnice lokalne tiskovine da ne bih propustio godišnjicu smrti nekog od ratnih drugova. O tom broju od subote niti jednoga nije bilo. Valjda je taj tjedan bio nepovoljan za umiranje.
Osim za Mirjanu. Njoj je, vjerujem bilo svejedno. Njoj je svaki tjedan bio dovoljno dobar. Još tamo od rata ili možda prije. Puno prije….

- 11:12 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

21.09.2005., srijeda

And now - the Larch!

Možda i niste znali (to vam svakako ne mogu zamjeriti) ali ja sam poznati ekspert političkih zbivanja na tlu mile nam Domaje. Sve znam o politici, naprosto sve. A najviše znam (koliko god paradoksalno to zvučalo) onda kad ne pratim novosti u medijima. Nisam ni ja u potpunosti imun na opsjene koje nam svakodnevno kreiraju tzv. Novinari.
Sad se vama nameće logično pitanje – "Pa koji kurac ne pišeš o politici kad si već, jel'te, toliki ekspert?!?" Pitanje je sasvim na mjestu, opravdano se ljutite. Međutim, moji razlozi krajne su jednostavni, da ne kažem banalni. Ja kad pišem o politici ja se gadim samoga sebe. Osjećam se nečist. Osim toga, počnem se žestoko nervirati, bijes me obuzme, neka huja primi se za moje žiće… I onda, kako znam da u sebi kupiti ne valja, onda se ja istresem na najbliže oko sebe. Pokušavam dezavuirati sve oko sebe, atakiram na tjelesni integritet, svekoliko se obeznanim…
Jednom sam tako u bijesu (mislim da je to bilo neposredno nakon "Nedjeljom u 2" sa Rojsom) čak slomio bager kojeg držim iza kuće i kojemu zahvaljujem gro primanja za svoju malenu obiteljsku zajednicu. Nije da mi je bager kriv al' reko' "Ne'š vozit što i on pa da ga jebeš.. " Nakon toga kupio sam BMW i to samo radi njega. Tog Rojsa.

I sad se vi, jopet logično, pitate – "A što te ponukalo da se sada pozabaviš politikom?"
Pa kako što me ponukalo? PA KAKO ŠTO ME PONUKALO PIČKA LI VAM…. Uh, dobro..ispričavam se, na trenutak sam opet….odlutao.

Dakle, čuli ste za ove događaje, tuču, svađu i ino, na dubrovačkoj Županijskoj skupštini. I sigurno se pitate što je potrebno tim ljudima toliko žuči, loše energije, agresije. A vjerujem da se pitate tko je u pravu? Evo će vam dundo Herostrat reći tko je u pravu.

NITKO, PIZDA IM MATERINA. NITKO. SVE TO U ZATVOR TREBA. DA, DA I U LOGORE AKO ZATVOR NE POMAŽ… Uh, oprostite još jednom. Uhvati me, jebiga.

Uglavnom, rekapitluacija je ovakva:
Najprije je HDZ odlučio sklopiti pakt sa svojim bivšim članom, otpadnikom Jambom a za to vrijeme tražili su dovoljno karakternih vijećnika koji se ne mogu kupiti za manje od 100.000 eura. E kad su našli par debila i dobili većinu rekoše oni: Jambo odjebi! I odlučiše vladati bez Jamba. E al' paz' sad. Ne bi Jambo bio igrač kakav jest da i on nema eura u rukavu. Pa onda Jambo kupi HSP-ovca i odluči on …sada sa lijevom koalicijom preuzeti vlast. Međutim, tenzije rastu, jel' na vrijeme HSP-ovac prešao? Broje li se ruke za vrijeme glasovanja ili si broji nešto drugo. Hoće li novi izbori?

Znate čeljadi, ta tuča je bila jako inspirativna za mene. Jer što? Ja kad sam vidio kako se oni zdušno bore za svoje ideje, ja sam pomislio: Vidiš ti kakvi su to ljudi, koliko su spremni…mislim..spremni su cijelog sebe dati za ideju. ZA IDEJU!

I onda ja rekoh sebi: Ma što 15.000,00 kn ? Ma dao bi im 50.000,00. Ma ŠTO 50? I VIŠE. I VIŠE DA IM 25 253 PIČKE MATERINE. U LOGORE!!!!



- 10:12 - Razjagori se!! (9) - (U)Tiskaj - #

14.09.2005., srijeda

Mbwana nguto Bocvana!!!

Listajući nezainteresirano jučerašnje novine, uočih članak u kojem piše da je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Republikom Bocvanom. Vidi vraga … s Bocvanom, The Bocvanom – herojskom državom stiješnjenom između slobodarskih Zimbabvea i Namibije te Južnoafričke republike s juga?!? Bio je to još jedan u nizu fantastičnih uspjeha hrvatske diplomacije koja će, u ovom erotskom sastavu, zlatnim slovima ostati upisana u hrvatskoj povijesti.
Istina čeljadi, imam ja i nekih sentimentalnih razloga radovati se novouspostavljenim odnosima. Naime, kad sam bio mlad (dakle, prije nekih 4-5 godina) ja sam bio istinski fan pustinje Kalahari koja se nalazi na jugu Bocvane. Svi prijatelji iz razreda navijali su za pustinju Saharu a samo sam ja volio Kalahari. Ok, bit ću do kraja iskren, bio je jedan Stevo koji je obožavao pustinju Atacamu u Čileu. Ali on je bio Srbin ;)
Uglavnom, ako bi vam ove ljubavi predočio nogomeetnim riječnikom, onda bi Sahara bila, što-ja-znam, recimo Liverpool, a Kalahari West Brownich Albion. Pazite kako to zvuči? WEST BROWNICH ALBION? Ajde, izgovorite to, ne sramite se kolege u kancelariji, doktora u operacijskoj dvorani, eksponata u muzejskoj dvorani. Poslušajte kako te riječi miluju uši dok jezik nesmiljeno paluca po nepcima i zubima. A tek Kalahari? KA-LA-HARI.
Sahara je naime bila tako obična, prozaična. Tamo je ratovao Rommell, Alkemičar je imao stanovitih problema u rečenoj pustinji (pa što, nije me sram priznati da sam čitao Coelha. Jel' vas?). A tek Engleski pacijent dok mu je ona mrak pička Katrin Scott Thomas u pećini umirala od opake boljetice. Nemali broj strip junaka također je okončao. Pogodite gdje? Naravno, opet u pustinji Sahari.
Međutim, stvari su stubokom drugačije bile u pustinji Kalahari. Tamo nije bilo ovakvih događaja, ta pustinja nije bila opće mjesto holivudske produkcije. O ne, premili.
Međutizin, bilo je nešto drugo vezano za pustinju Kalahari. Jedan ogranak plemena Bantu koji se u 16. stoljeću sljegao u Bocvanu razvio je fantastičnu ratnu strategiju u borbi za teritorij. Oni su, naime, zasadili oaze na točno predviđenim mjestima. Tako je, primjerice, razmak između dvije oaze bio upravo toliki da slučajni putnik namjernik ili opaki zavojevač, gotovo umru od žeđi. I kad bi oni došli do takve oaze, primjetili bi da u njoj vode nema. Naime što? Ti naši živopisni Bantunoidi, isušili su bunare i tako postizali sljedeći efekt: Jadnici (ne bantunoidi nego žedni namjernici u pustinji), umirali bi …pazi sad…ne od žeđi nego od bijesa što nema toliko očekivane vode. I što se onda događalo? Adrenalinski šok uzrokovan bijesom toliko bi obogatio njihovo meso koje je time postajalo prvorazredna delikatesa. File mignon. A naši mudri bantunoidi, ne samo da su se rješili neprijatelja nego bi dobili i hranu. Eto što je mene privuklo da postanem navijač ove odlične pustinje. Pamet, mudrost, lukavstvo...

No vratimo se načas na temu.
Skeptici, maliciozni i ini reći će: "Ne'š ti događaja uspostaviti diplomatske odnose s Bocvanom". Ali polako drugovi, polako. Istinski poznavatelji svjetskih prilika znaju da je ovo dugoročno odličan potez. Prvenstveno za hrvatski turizam. Kako? Sad ću vam objasniti.

Jel' istina da je do sada s Bocvanom vrijedio vizni režim? Istina je. To je rezultiralo činjenicom da se u Hrvatskoj od Bocvaninljanina mogao naći tek pokoji student, i u novije vrijeme rijetki ultimate fighter koji bi bio vreća-sparing partner našem ….khm..Borcu.
Međutim, zamislite kad se ukinu vize? Pa to će, braćo draga, sve pohrliti u Hrvatsku. Nekad udaljena afrička zemlja sada će biti tu, u susjedstvu. Sjedneš na avion u Bocvani i….ne prođe ni 3 (riječima: tri, op.a.) dana i ti si već na nekom od odredišta u Hrvatskoj. Jal' Zagreb, jal' Dubrovnik, jal' Metković…
Eto, priča mi prijateljica koja radi u ovom imperijalističkom (kako mu samo ime kaže) hiltonovom hotelu, da je šef naložio da svi radnici na recepciji moraju polako početi učiti bocvanski. Možda će se nekim to učiniti nepotrebnim ali pustite vi to. Za 4000 eura koliko ima niži stručni recepcionar, isplati se naučiti ponešto od svjetskih jezika. Ma prija mi čak kaže da i nije tako težak kako joj se u početku činilo.
Već zna reći: Mbwana nguto.
Naravno da vam prevesti neću, potrudite se malo i sami jer dogodine, svi koji žele biti in, u srcu sezone, na Stardunu, nosit će se bocvanski…

- 09:08 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #

12.09.2005., ponedjeljak

Kako trogodišnjakinju nagovoriti da ide u vrtić

Dobro jutro Princezoooo. Budi seee…..
….
Budi se srećo. Idemo u vrtić. Novi je dan a kako reče Heraklit "Sunce nije samo svaki dan novo nego je uvijek i neprestano novo".
Auu…ee…ccss….
Idemo, idemo. Digni se. Napravi taj simbolični korak jer, kako kaže Lao Tze: "Put od hiljadu milja počinje prvim korakom"
Pusti me da spavam. Ovaj svijet, vidljivi, čulni i materijalni promjenjiv je i prolazan. On je samo kopija svijeta ideja. Stoga, nije važno hoću li spavati ili, hoću li bilo što raditi…
Opa, Platona smo malo izučavali, a? To vas danas u vrtiću uče? A nisi li zaboravila da mi moramo podstaći dušu na sječanje svijeta ideja u kome je boravila prije ulaska u tijelo. Nije li to neka aktivnost koja je nemoguća dok spavamo?
A jes' ga sereš.
A znaš mene.
Aj' dobro. Idemo. Al' zapamti. U vrtiću stagniram. To je evidentno. Nemam s kime razgovarati.Tako su infantilni.
Nemoj tako o drugoj djeci.
Ne seri.
Oprosti.

- 13:58 - Razjagori se!! (13) - (U)Tiskaj - #

08.09.2005., četvrtak

Kako sam šeficu uhvatio za guzicu

Eto, već neko duže vrijeme razmišljam o jednoj…kako da to kažem…nepravdi koja me pogodila a da je ničim izazvao nisam. Ničim!
Čeljadi moja, 4 šefa ja promijenih u miloj nam Domaji i sa svakim sam bio u prijateljskim odnosima (ja sam poznati Guzičar, op.a.). A onda je došla ONA. Oprostite što vičem dok je spominjem al' to je jednostavno jače od mene. Taj urlik otima mi se kao životinjsko čedo stasalo za samostalnu egzistenciju.
Ona me ispočetka ignorirala. Mišljah (jel' može ovo biti imperfekt?) .. polako Herostrate, nova je ona ovdje, brzo će uočiti samoprijegor, trud i ino što ulažeš za boljitak zajednice ali avaj. Prolazili su dani, pa onda mjeseci a stvari se mijenjale nisu. Prolazio bih pored nje, namještao svoj holivudski smiješak i opet ništa. Prošla bi pored mene kao, štono-bi-se-reklo, turskog groblja (hm…zašto turskog? Može li nečijeg drugog, ne znam kakvo je tursko groblje) ni pogled mi uputila ne bi. Poprimilo je to zabrinjavajuće razmjere pa sam odlučio poduzeti….korake. Rekoh sebi: HEROSTRATE, IMAŠ SI-TU-ACIJU!!
Počeo sam dežurati po ulicama grada u nadi da ću je sresti. Ništa mi nije bilo teško. I jesam, sretao sam je. Ali pomaka nije bilo. Shvatio sam da me neko olajavao, rogoborio, ružno govorio sproću mene. Špijuni su opet bili aktivni. Ništa drugo nije mogao biti razlog.
Međutim, da bi se u potpunosti uvjerio da je o špijunima riječ, odlučio sam poduzeti još neke korake. Počeo sam dežurati ispred njene kuće. Kad bi je ugledao kako izlazi iz auta i prilazi svojoj sirotinjskoj kućici, iznenada bih se pojavio kao..slučajno sam tu…ali ništa. Opet ništa.
E to me već uzrujalo. JAKO. Ma nećeš više, krvi ću ti se napiti ja ti kažem.
I smislim ja opaki plan.
U srijedu ujutro, parkiram se ja ispred vrata ureda u kojem se održavaju sastanci i čekam. Čekam. Mislim, čekat ćeš ti Estragone, čekati…makar Godot nikad ne došao. Ali evo je..sva lelujava. U bijelom. Nasmiješim se i klimnem ali, kao po navici, ništa se ne događa.
A onda je, tik što prođe pored mene, uhvatim za guzicu. Zapanjena, ONA se okrene i gleda u mene ne uspijevajući ništa izgovoriti.

-Viskoza i to osrednja. To što ste suknju kupili u Escade ne garantira da je original – nonšalantno ću ja
- Nije istina. NIJE ISTINA – vidno uzrujana će ONA. Kako se usuđuješ?!? To je original. A ti, ti…Herostrate računaj na otkaz.

Tako ona reče i lagano odjezdi.

Neki čudesan spokoj obuzme mi žiče a osmijeh mi preplavi milo lišce – POZNA ME. ONA ME POZNA!!! TO JE MOJA VELIKA ŠEFICA.

- 14:20 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

05.09.2005., ponedjeljak

- Dobar dan
- Dobar dan. Izvolite?
- Teta N. pri telefonu. Zovem vas iz vrtića. Princeza vam je bolesna.
- Nije.
- Molim?
- Nije bolesna!
- Jesam li dobila gospara Herostrata?
- Jeste.
- Sad smo Princezi mjerili febru i bolesna je.
- Hm. Tko ste vi?
- Pa teta?!? Teta iz vrtića. Kažem vam...
- Sigruni niste s kompjutera? ICQ? Možda chat? Blog? A?
- Ma o čemu vi to? Hoćete li doći po dijete?
- Možete mi je poslati mailom?
- Gospar Herostrate, jel' vama dobro?
- Ok, ok...dolazim. Ne deri se jebem te nesposobnu. Koji kurac ti radiš ako dijete ne možeš spasiti od febre. Kučko!

Tu-tuuu. Tu-tuuu.

(Danima me već proganjaju špijuni. Podmeću. Rogobore. Opreza nikad dosta.)


- 11:10 - Razjagori se!! (15) - (U)Tiskaj - #