Život kao san
|
Došla je k nama u 4. razredu osnovne škole. Faza sramežljivosti i prilagodbe nije potrajala dugo. Mirjana je bila veselo čeljade i navodno najbolji đak u toj vukojebini iz koje je došla. Barem su nam je tako predstavili. Brzo se ispostavilo da je to bilo točno. Duga crna kosa svezana u dvije savršene pletenice i uvijek nasmijano lice bile su njen prepoznatljiv znak. Impresivna mi je bila volja kojom je netko uporno, iz dana u dana, pleo to gnijezdo. A sve u ime ljepote. Valjda. Gospođa majka imala je i druge čudnovate estetske zahtjeve. Naime, Mirjani nikad nije dozvolila da u školu dolazi u hlačama. To je bilo tako neprimjereno mladoj djevojci. Ona je to podnosila stoički jer oduvijek je tako bilo. Naši su se putovi razišli kad smo krenuli u srednju školu. Ona je otišla u turističku a ja, ja sam otišao u Hollywood u želji da postanem znameniti glumac. (Naravno serem al' bolje zvuči nego neka tamo matematička, upravno-pravna škola ili štatigajaznam). Izuzetno sam je rijetko viđao, tek ponekad bih čuo kakav trač o tome kako je postala čudak te da se s nikim ne druži. Nije mi to "mirisalo" na onu Mirjanu ali vot d fak, život piše romane. A onda sam je počeo sretati u ratno doba. Dok je prilazila, još izdaleka, promjena je bila vidljiva. Luđački sjaj u očima, namješten osmijeh i nebulozna i nepovezana konverzacija. Bila je pukla. Da li od rata, da li od autoritativne majke. Ili zbog svega toga i još koječega… *** - Stari jebote, da znaš što mi se sada dogodilo. Ne mogu doći k sebi. Cijeli se tresem? - Što je? Što se dogodilo? - kolega s posla izgledao je i zvučao zaista neuobičajeno unezvjereno. - Ma još ne mogu vjerovati što mi se dogodilo. Idem ti ja pješke preko B. i u jednom trenutku ugledam žensku kako preskače ogradu. Jebote, nisam se još ni snašao od šoka a ona bez razmišljanja pretrči par koraka i poleti u provaliju. Još sam čuo i zvuk udarca tijela o kamen, more..ni sam ne znam. Stari, nije bilo nimalo filmski, vjeruj mi. Nikakvog premišljanja, dvojbi, ništa. Jednostavno je preskočila ogradu i bacila se. Samo tako. - A znaš li je? - Paa, policiji nisam htio govoriti jer nisam baš siguran ali čini mi se da je znam. Živi blizu mene. Ona jedna crne duge kose, malo puknuta… *** Rijetko, zaista rijetko čitam osmrtnice i crnu kroniku. Toliko mi nekako perverzna ljudska želja za spoznajom tko je koga ubio, zaklao, zapalio mu kučka. Tu i tamo prelistam osmrtnice lokalne tiskovine da ne bih propustio godišnjicu smrti nekog od ratnih drugova. O tom broju od subote niti jednoga nije bilo. Valjda je taj tjedan bio nepovoljan za umiranje. Osim za Mirjanu. Njoj je, vjerujem bilo svejedno. Njoj je svaki tjedan bio dovoljno dobar. Još tamo od rata ili možda prije. Puno prije…. |
