Kako sam šeficu uhvatio za guzicu
|
Eto, već neko duže vrijeme razmišljam o jednoj…kako da to kažem…nepravdi koja me pogodila a da je ničim izazvao nisam. Ničim! Čeljadi moja, 4 šefa ja promijenih u miloj nam Domaji i sa svakim sam bio u prijateljskim odnosima (ja sam poznati Guzičar, op.a.). A onda je došla ONA. Oprostite što vičem dok je spominjem al' to je jednostavno jače od mene. Taj urlik otima mi se kao životinjsko čedo stasalo za samostalnu egzistenciju. Ona me ispočetka ignorirala. Mišljah (jel' može ovo biti imperfekt?) .. polako Herostrate, nova je ona ovdje, brzo će uočiti samoprijegor, trud i ino što ulažeš za boljitak zajednice ali avaj. Prolazili su dani, pa onda mjeseci a stvari se mijenjale nisu. Prolazio bih pored nje, namještao svoj holivudski smiješak i opet ništa. Prošla bi pored mene kao, štono-bi-se-reklo, turskog groblja (hm…zašto turskog? Može li nečijeg drugog, ne znam kakvo je tursko groblje) ni pogled mi uputila ne bi. Poprimilo je to zabrinjavajuće razmjere pa sam odlučio poduzeti….korake. Rekoh sebi: HEROSTRATE, IMAŠ SI-TU-ACIJU!! Počeo sam dežurati po ulicama grada u nadi da ću je sresti. Ništa mi nije bilo teško. I jesam, sretao sam je. Ali pomaka nije bilo. Shvatio sam da me neko olajavao, rogoborio, ružno govorio sproću mene. Špijuni su opet bili aktivni. Ništa drugo nije mogao biti razlog. Međutim, da bi se u potpunosti uvjerio da je o špijunima riječ, odlučio sam poduzeti još neke korake. Počeo sam dežurati ispred njene kuće. Kad bi je ugledao kako izlazi iz auta i prilazi svojoj sirotinjskoj kućici, iznenada bih se pojavio kao..slučajno sam tu…ali ništa. Opet ništa. E to me već uzrujalo. JAKO. Ma nećeš više, krvi ću ti se napiti ja ti kažem. I smislim ja opaki plan. U srijedu ujutro, parkiram se ja ispred vrata ureda u kojem se održavaju sastanci i čekam. Čekam. Mislim, čekat ćeš ti Estragone, čekati…makar Godot nikad ne došao. Ali evo je..sva lelujava. U bijelom. Nasmiješim se i klimnem ali, kao po navici, ništa se ne događa. A onda je, tik što prođe pored mene, uhvatim za guzicu. Zapanjena, ONA se okrene i gleda u mene ne uspijevajući ništa izgovoriti. -Viskoza i to osrednja. To što ste suknju kupili u Escade ne garantira da je original – nonšalantno ću ja - Nije istina. NIJE ISTINA – vidno uzrujana će ONA. Kako se usuđuješ?!? To je original. A ti, ti…Herostrate računaj na otkaz. Tako ona reče i lagano odjezdi. Neki čudesan spokoj obuzme mi žiče a osmijeh mi preplavi milo lišce – POZNA ME. ONA ME POZNA!!! TO JE MOJA VELIKA ŠEFICA. |
