Listajući nezainteresirano jučerašnje novine, uočih članak u kojem piše da je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Republikom Bocvanom. Vidi vraga … s Bocvanom, The Bocvanom – herojskom državom stiješnjenom između slobodarskih Zimbabvea i Namibije te Južnoafričke republike s juga?!? Bio je to još jedan u nizu fantastičnih uspjeha hrvatske diplomacije koja će, u ovom erotskom sastavu, zlatnim slovima ostati upisana u hrvatskoj povijesti.
Istina čeljadi, imam ja i nekih sentimentalnih razloga radovati se novouspostavljenim odnosima. Naime, kad sam bio mlad (dakle, prije nekih 4-5 godina) ja sam bio istinski fan pustinje Kalahari koja se nalazi na jugu Bocvane. Svi prijatelji iz razreda navijali su za pustinju Saharu a samo sam ja volio Kalahari. Ok, bit ću do kraja iskren, bio je jedan Stevo koji je obožavao pustinju Atacamu u Čileu. Ali on je bio Srbin ;)
Uglavnom, ako bi vam ove ljubavi predočio nogomeetnim riječnikom, onda bi Sahara bila, što-ja-znam, recimo Liverpool, a Kalahari West Brownich Albion. Pazite kako to zvuči? WEST BROWNICH ALBION? Ajde, izgovorite to, ne sramite se kolege u kancelariji, doktora u operacijskoj dvorani, eksponata u muzejskoj dvorani. Poslušajte kako te riječi miluju uši dok jezik nesmiljeno paluca po nepcima i zubima. A tek Kalahari? KA-LA-HARI.
Sahara je naime bila tako obična, prozaična. Tamo je ratovao Rommell, Alkemičar je imao stanovitih problema u rečenoj pustinji (pa što, nije me sram priznati da sam čitao Coelha. Jel' vas?). A tek Engleski pacijent dok mu je ona mrak pička Katrin Scott Thomas u pećini umirala od opake boljetice. Nemali broj strip junaka također je okončao. Pogodite gdje? Naravno, opet u pustinji Sahari.
Međutim, stvari su stubokom drugačije bile u pustinji Kalahari. Tamo nije bilo ovakvih događaja, ta pustinja nije bila opće mjesto holivudske produkcije. O ne, premili.
Međutizin, bilo je nešto drugo vezano za pustinju Kalahari. Jedan ogranak plemena Bantu koji se u 16. stoljeću sljegao u Bocvanu razvio je fantastičnu ratnu strategiju u borbi za teritorij. Oni su, naime, zasadili oaze na točno predviđenim mjestima. Tako je, primjerice, razmak između dvije oaze bio upravo toliki da slučajni putnik namjernik ili opaki zavojevač, gotovo umru od žeđi. I kad bi oni došli do takve oaze, primjetili bi da u njoj vode nema. Naime što? Ti naši živopisni Bantunoidi, isušili su bunare i tako postizali sljedeći efekt: Jadnici (ne bantunoidi nego žedni namjernici u pustinji), umirali bi …pazi sad…ne od žeđi nego od bijesa što nema toliko očekivane vode. I što se onda događalo? Adrenalinski šok uzrokovan bijesom toliko bi obogatio njihovo meso koje je time postajalo prvorazredna delikatesa. File mignon. A naši mudri bantunoidi, ne samo da su se rješili neprijatelja nego bi dobili i hranu. Eto što je mene privuklo da postanem navijač ove odlične pustinje. Pamet, mudrost, lukavstvo...
No vratimo se načas na temu.
Skeptici, maliciozni i ini reći će: "Ne'š ti događaja uspostaviti diplomatske odnose s Bocvanom". Ali polako drugovi, polako. Istinski poznavatelji svjetskih prilika znaju da je ovo dugoročno odličan potez. Prvenstveno za hrvatski turizam. Kako? Sad ću vam objasniti.
Jel' istina da je do sada s Bocvanom vrijedio vizni režim? Istina je. To je rezultiralo činjenicom da se u Hrvatskoj od Bocvaninljanina mogao naći tek pokoji student, i u novije vrijeme rijetki ultimate fighter koji bi bio vreća-sparing partner našem ….khm..Borcu.
Međutim, zamislite kad se ukinu vize? Pa to će, braćo draga, sve pohrliti u Hrvatsku. Nekad udaljena afrička zemlja sada će biti tu, u susjedstvu. Sjedneš na avion u Bocvani i….ne prođe ni 3 (riječima: tri, op.a.) dana i ti si već na nekom od odredišta u Hrvatskoj. Jal' Zagreb, jal' Dubrovnik, jal' Metković…
Eto, priča mi prijateljica koja radi u ovom imperijalističkom (kako mu samo ime kaže) hiltonovom hotelu, da je šef naložio da svi radnici na recepciji moraju polako početi učiti bocvanski. Možda će se nekim to učiniti nepotrebnim ali pustite vi to. Za 4000 eura koliko ima niži stručni recepcionar, isplati se naučiti ponešto od svjetskih jezika. Ma prija mi čak kaže da i nije tako težak kako joj se u početku činilo.
Već zna reći: Mbwana nguto.
Naravno da vam prevesti neću, potrudite se malo i sami jer dogodine, svi koji žele biti in, u srcu sezone, na Stardunu, nosit će se bocvanski…
Post je objavljen 14.09.2005. u 09:08 sati.