petak, 30.06.2017.
"KORAK U ŽIVOT"
 ISBN 978-5953-56342-7-02 Recenziju ove moje zbirke poezije napisao je poštovani književnikZlatko Martinko: PRVIM KORAKOM POČINJE LJUBAV Trebalo je krenuti u život, učiniti onaj korak kojime sve počinje, pri tome nikom ne smetati, nikom ne prepriječiti put, ne biti napadan, ne biti nametljiv… Tako je krenula gospođa Helena Horvat iz svog moslavačkog sela put grada, naći drugo. ŽIVOT ! Možda su već tada nastali ovi njeni stihovi : Tiho na prstima koračam kroz taj život bojeći se da ne (bi) povrijedila nekoga (KORAK U ŽIVOT) Naivni su oni koji misle da će odoljeti svojoj sudbini sa svojim uvjerenjima ; slijede riječi, vjetar nakon vjetra, val nakon vala koji svojom snagom izjedaju dužinu života, izjedaju čovjeka iznutra, odranjaju grudve u njemu. Nema mjesta ustupanju, povlačenju, sumnjama. Ne može se živjeti kao lutka na žici, list papira, paučina u uglu prozora. Ne imati srca. Sve ono iz našeg ponosa, rodnog doma, majčine ljubavi, ostaje iza nas. Dovoljan je samo jedan posrtaj, loš korak, jedna nesmotrena riječ i smrvit će nas nepoznato, boleštine, alkohol… Bijeda ! Bojimo se istine koja nas proganja, izgara našu svijest. Poneki čak zaboravljaju i rodbinu, ne brinu o nikome. Ipak smo mi ostali mi, ostaje u nama pjesma, poezija, ljubav i nada. Uvijek imamo nešto više, kao mađioničari izvlačimo iz rukava ispjevan stih i govorimo, ako nas drugi ima nakanu poslušati : Kao otvorena knjiga, dušu svoju predajem tebi čitatelju da nahranim ponekad i dušu tvoju… (KAO ORVORENA KNJIGA) Otvorena smo knjiga; kako nam piše gospođa Helena Horvat, autorica zbirke pjesama „KORAK U ŽIVOT“, koja je pred nama. Daje u naše ruke svoju dušu, govori nam o svojoj ljubavi, govori isto tako i o onome što ju boli. Brani svoju istinu. Biti pjesnik nije zanat, da sjedneš i pišeš stih za stihom kao na tvorničkoj traci – biraš riječi poznatih ljudi koje ćeš upisati u svoju pjesmu i eto poezija... Ne ide to tako, tvrdoglavi zaključci putuju mislima, novonastale slike se miješaju sa starima, počinjemo žustre prepirke, branimo svoju ideju, svoju čast. Danonoćno! A mi niti ne pitamo da li nas netko brani, naš život. Biti pjesnik; to je posao za cijeli život, radnim danima, praznicima, na godišnjem odmoru. Uvijek, jer misli se slijede, postoje, guraju nas. Nauče nas da živimo, slijedimo svoj pogled, svoju zvijezdu. I opet ne pitamo zašto – kažemo da je to naša sudbina. Ne možemo lagati sebi da bi udovoljili drugom, zanijekali svoj život; komad plavog neba, pjev ptica, kišu, vjetar, snijeg... Sunce! Držimo se nasuprot našeg svijeta i našeg sna bez riječi, nijemi, prije nego poteče pjesma, rodi se stih. Volimo prazninu i muk, dan za danom iz pješčanog sata u nekom nenadmašnom ponavljanju riječi, strasti i ljubavi. A pjesma se treba obračunati s predrasudama, s površnim, s nestvarnim, jer pjesma treba nositi život. Treba učiniti svoj KORAK U ŽIVOT. Pjesnik se ne treba kriti, „pisati pod svjetlom svijeće“. U zapećku! Ne treba nikad gubiti nadu, treba voljeti ljude oko sebe, oprostiti im grijeh, mržnju, zabludu! Gospođa Helena Horvat kaže: Naučiš gledati kroz naočale ružičastih stakala, da ti svijet bude ružičast, da ti mrva ljubavi bude velika k'o kuća (KAO OTVORENA KNJIGA) Nitko nije rekao da je život lak ali većina je govorila da se isplati živjeti ; živi se, stvara sadašnjica, čuva ljubav, dižu se djeca… Gospođa Helena Horvat nije više samo autor poezije, pjesnikinja, ona je i majka koja bdije nad svojom djecom, strepi, nada se. Za njih živi! Brine i za napuštenu djecu koja čeka po domovima za siročad pronaći „svoju obitelj“, nekoga tko će ih voljeti. („PODARIMO IM ŽIVOT DOSTOJAN DJETETA“). Ona ne staje tu, bori se za zlostavljane žene i zove ih : Daj mi ruku, isplači se, Budi hrabra i sretna… (TEBI ŽENO, ŠTO SEŽNJEM TE ZOVU) Autorica, gospođa Helena Horvat udara šakom po stolu, bori se srcem i dušom za one kojima treba pomoći. Nitko njoj nije nedodirljiv ; muškarčine, snagatori, prevaranti, razbojnici, lažljivci, političari... Svakome stavlja „prst u oči“, ova sitna, krhka žena. – Zar žene nisu izmijenile svijet? Muškarac je vjerovao da vlada jer je znao udariti u rebra, u lice, u trbuh, gdje boli, nesposoban boriti se protiv žene njenim oružjem, lukavošću i inteligencijom. Imao je mišiće, imao je vlast i ništa više. Vodio je rat da bi se suprotstavio drugom muškarcu, žena je lukavo čekala pobjednika. Gospođa Helena Horvat ukazuje na te i takve muškarce i ljude, opijene vlašću kako zlostavljaju nemoćne, dokazujući da samo slabić udara, slabić gazi da bi preživio nastali sukob – „Gazeći po nama kao robovima“ kao da postajemo „ZOMBIJI“. Ljudi postaju beznadni, pognu glave kao da gledaju u dno provalije. Valjda ih je Bog stavio na kušnju? – pita se gospođa Helena Horvat. Pitamo se da li je ijedna vjera, ijedna molitva dostojna trpjeti da nas drugi gaze, pogotovo kad vidimo da im je ta ista crkva oprostila sve grijehe na samrti i Sveti Petar ih prima u raj „preko reda“, isto onako kako su na zemlji živjeli. To boli – to boli autoricu ove zbirke. Običan čovjek, čak i malen spušta glavu kad prelazi prag jer su ga na to naučili oni koji njime vladaju. Autorica se ne boji, kaže : Prkosit ću ti vjeruj mi do zadnjeg atoma snage duha moga... (NA BOJNOM POLJU STRAHA I BOLI) Gospođa Helena Horvat si postavlja pitanje da li postoje dva svijeta ili možda dvije ljubavi. Nije li to samo uzbuđenje ili strast koji se uvuku u svaku poru našeg tijela? Njezin svijet ima samo jednu stranu svijeta – LJUBAV. Ponekad ipak stoji „na mostu neizvjesnosti“ iako vjeruje u ljubav. Pita se da li ljubav može dati snagu da se pobjegne iz okova stvarnosti. Misli li ona da je ljubav san ili sanja ono najljepše kad voli? Traži li, kako sama kaže, svoju „ljubav među zvijezdama“? – Ponekad obriše prašinu sa svoje ljubavi, izvlači pohabane slike mladalačkih snova, kao nekad sluša u duši „ONLY YOU“ nadajući se da će sve zatvoriti u jednu kutijicu i baciti ključ. Shvaća da razbijeno ogledalo njene duše slaže mozaik iz komadića sjećanja. Ponekad vidi polje makova, kao nekad u svome djetinjstvu. Na kraju ostaje san, duša i srce. Treba li napisati „PJESMU IZ OČAJA“? – Voljeti iz očaja? Tražiti iza kojeg „nepostojećeg ugla“ svoja lutanja? Gledati „njegovim“ očima svaku novu zoru. Napisat ću pjesmu o tajanstvenoj zemlji sa plavim nebom i puno sunca tamo ćemo se sresti poljubiti se i utonuti u san... (PJESMA IZ OČAJA) Ljubav je vječna, ljubav je velika poput svemira, satkana od nježnih zagrljaja, suze postaju pravi biseri. Autorica kaže: Moje oči su već gladne tvojih pogleda (PUT U VJEČNOST) Mogli bismo nastaviti razgovor o ljubavi ali možemo li govoriti o ljubavi na način gospođe Helene Horvat; mi sami ispisati svu njenu ljubav i svu njenu brigu za duge, obične ljude, uskladiti njen korak nekom našem koraku koji bi postao zajednički „KORAK U ŽIVOT“? – To ne možemo jer njen je korak poseban, pripada samo njoj. Drhtav, ponekad i nespretan korak – njen ljudski korak u ljubav, u nade, u san. Njena istina napisana srcem. Imamo li mi neku drugu istinu ili ćemo reći da su ponekad riječi gospođe Helene Horvat nespretne, da se ponekada spotiču na interpunkcijama, šepaju u čistini izričaja... Kažemo li to, možemo li dokazati da je „poezija srca“ posebna nauka, ispisana naučno opravdanim riječima, formom, znanjem? Je li ljubav privilegija doktora znanosti? – NIJE! Ljubav i poezija pripadaju svima, svakome tko ih govori svojim jezikom i svojim osjećajima, jer osjećaji ne lažu, izlaze iz srca a nisu stvoreni u laboratoriju „književne riječi“. Prevert je rekao: „jedino naša riječ, nošena našim istinskim osjećajima može biti poezija. Promijenimo li svoj govor, ne pjevamo više poeziju!“ Zato kažem, gospođo Helena Horvat, jezik vašeg srca je najljepša poezija. Jedina istinska poezija. Ne osvrćite se ako vam netko kaže da bi trebalo ovo ili ono... Naučne misli niti naučne rečenice ne slažu ljubavnu poeziju a vama je ljubav vodilja u životu; vaša ljubav prema voljenom muškarcu ili ljudima oko vas – vaš „KORAK U ŽIVOT“, vrijedan svakog poštovanja. Pozivam vas dragi čitatelji da ne pravite kritiku već da si postavite pitanje; koliko nas ima koji možemo s tako malo riječi reći toliko puno kao što je to učinila pjesnikinja Helena Horvat zbirkom „KORAK U ŽIVOT“. Podržimo ju u njenom pjevanju i sagledajmo i mi njezinu ali i našu ljubav. Zlatko MARTINKO, književnik U Medulinu 18.11.2012. |
14:09 | Komentari (3) | Print | ^ |
utorak, 27.06.2017.
KAD JEDNOM ZATVORIM OČI
 slika: digital artist Kad jednom zatvorim oči i prestanem disati, kad moje žile okamene, a obrazi posive, moje tijelo izgubi miris opijuma koji si obožavao. Kada shvatiš da me nema pokraj tebe, da sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života, znaj da našem putu nije kraj. Ne plači, znaš da veliki dječaci ne plaču. Pratit ću te kao sjenka i čuvati našu ljubav baš onako nenametljivo. Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te. Srest ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka, pričati o vremenu koji smo proživjeli i smijati se… Ne umire se samo tako lako. Živjet ću u tvom pogledu, poljupcu, nadam se u tvom srcu… copyright © by Helena Horvat iz zbirke VRIJEME POSTOJANJA  citat u knjizi HELENE HORVAT: "Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerojatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla." Paulo Coelho |
18:44 | Komentari (2) | Print | ^ |
srijeda, 21.06.2017.
OŽILJCI
 |
14:02 | Komentari (2) | Print | ^ |
srijeda, 14.06.2017.
MOJA LJUBAV NIJE NA PRODAJU
 Ne možeš me kupiti poljupcima lažnim, slatkorječivim čarima i ispraznim laskanjima. Ljubav poklanjam, nepatvorenu bez roka trajanja, upakiranu u najfiniju svilu, koja miluje sva čula. Samo onaj tko zna što je ljubav, nikad je ne kupuje ili prodaje, takva ljubav je kratkog vijeka i brzo je nagrizu crvi sumnje koji izjedaju srce čineći rupe, velike i male, sve do onog trenutka dok ne ode na počinak i to zauvijek …. @By Helena Horvat |
15:22 | Komentari (2) | Print | ^ |
upakiranu u najfiniju svilu, koja miluje sva čula.'' (shadow-of-soul 14.06.2017. 15:25)
ponedjeljak, 12.06.2017.
DAH
 slika: Pavela Medak Udahnula sam te jutarnjomzrakom sunca, milovala tvoja htijenja… Izdahnula sam u sutonu s prvim zvjezdanim tragom. copyright © by Helena Horvat iz zbirke VRIJEME POSTOJANJA citat u knjizi HELENE HORVAT: "Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerojatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla." Paulo Coelho |
ponedjeljak, 05.06.2017.
KRHOTINE
 Još jedna pjesma koja je prevedena na češki Slomi se nešto u meni... Krhotine stakla zazvekeću u mozgu. Tamne zavjese mraka navlače mi se na oči. Propadam… Osjećam trenutak bez svijesti… Vapim… glasa ni od kuda. Proklet.... sad je najpotrebniji. Koprcam se u mraku svog straha…. Svuda gluhoća… i ja sam nijema. Duga pruga tegobe koja ne odlazi i vrata sreće koja se ne otvaraju pred mojim snovima Autor: Helena Horvat (iz zbirke U ZAGRLJAJU POEZIJE) STŘEPINY Zlámalo se něco ve mně… Střepiny skla zařinčí v mozku. Tmavé závěsy tmy natahují se mi na oči. Propadám… Cítím okamžik bezvědomí… Úpím… hlas odnikud. Proklatý… nyní je nejpotřebnější. Zmítám se v tmě svého strachu… Všude hluchota… i já jsem němá. Dlouhý pruh tíže, který neodchází a dveře štěstí, která se neotvírají před mými sny. Prevela na češki: prof. Kveta Fiala |
10:18 | Komentari (4) | Print | ^ |
| < | lipanj, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
O AUTORICI BLOGA
Free Site Counter
dorada dizajna: Jadranka-Shadow
blog je od 25.03.2014. u 13:22 h
pjesnikinja HELENA HELLY HORVAT
iv>
MOJ BLOG NA BLOGSPOT-u:
nedosanjani snovi
HELENA HORVAT, rođena Pohorsky u Hercegovcu (Moslavina), 21. lipnja 1958. godine.
Živi i stvara u Zagrebu, od 1979. U zrelim godinama otkrila je želju za ponovnim pisanjem.
Piše ono što osjeća iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku.
Ponekad napiše pjesmu socijalne tematike iz ogorčenja koje muči malog čovjeka.
Za sebe kaže da je obična žena, sa naramkom godina na leđima, sa mladenačkim duhom koji nikada ne stari.
Najviše objavljuje u elektronskim medijima.
Pjesme su joj objavljivane na mnogim portalima, u književnim časopisima, zajedničkim zbirkama.
Autorica je u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje iz Sarajeva, koja njeguje različitosti autora, izlazi i na engleskom jeziku i obuhvaća autore iz cijelog svijeta.
UG „ESSEGG”, Osijek, 2012. godine joj je objavila prvu samostalnu zbirku poezije „U zagrljaju poezije”.
UG „BAGREM”, Gradište, 2013. godine joj je objavila drugu samostalnu zbirku „Korak u život”.
MOJA POEZIJA
- U ZAGRLJAJU POEZIJE - samostalna zbirka
KORAK U ŽIVOT - samostalna zbirka
VRIJEME POSTOJANJA - samostalna zbirka
moje pjesme su postavljene na youtube, a i nalaze se u mnogim domaćim i međunarodnim zbirkama poezije
LINKOVI BLOGOVA, KOJE POSJEĆUJEM
RAZMIŠLJANJA O POEZIJI
„Poezija je hrana bez koje ne mogu... Stih kao vino koje opija, a ljubav poput tkanine koja oblači moje stihove, daje im snagu. Ponekad izblijedi od bola…Duša oslušne, srce za vapi a ruka stih napiše…Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubavi do kraja mog života“...(Helena Horvat)
''Cvijeće je dokaz da jedna zraka ljepote vrijedi više nego sva dostignuća svijeta.'' - Ralph Waldo Emerson