Glasovi ispod površine

Valdi me oštrim pogledom nježno prerezala na nekoliko dijagonalnih polovica. Skoro sam se spleo u vlastite noge. Ozbiljno mi je objasnila:

- Radim s ljudima... s njima nikad nije jednostavno. Znaš i sam da su ljudi vreće pune rogova. Ali, ne mogu se pomiriti da nemamo mamek i ja ni za poštene šuze...

Prirodno glup morao sam logički pitati: - A tatek? Valjda i on donese doma koju lipu.

Valda je odglumila kako samo što se neće srušiti u nesvijest.

- Tatek! Tatek? Pa on je u vrhu Hadezea! Kaj ti ne znaš da se cijeli Hadeze drma sa sedam Richtera!? Gdje ti živiš, čoeče? U Finskoj?

Nisam se mogao suzdržati: - Uf! Uf! Politika je stvarno kurvetina!

- Ti velim! – gotovo je kriknula anđeoska Valduška.

Kad puknem mene potpuno napusti osjećaj za mjeru. Imam osjećam da sam puknuo jer sam izvalio pitanje: - Dobro, sve pada na tvoja leđa, Valdice. Kako ćeš ovako nježna podnijeti sav taj teret. Daj mi malo detaljnije reci kaj točno radiš...

Teško bi bilo naći ikakvu razliku između mene i konja.

- Ako već insistiraš ko pravi sivonja plati osamsto kuna pa ću ti sve objasniti i pokazati – hrabro će i bespoštedno meni ravno u lice prenježna i prejebozovna Valdika.



Zagorka u kompi s Larssonom


U himnički dosadno nedjeljno popodne Marija Jurić Zagorka je šetala rajskim vrtovljem ne znajući kamo joj je ići. Dugo se već muči s osjećajem dokolice i zatupljujućeg nerada. Kako da živi i uživa u carstvu gdje uopće nitko nije predvidio da nekoga može silno radovati pisanje članaka, postova na blogu, romana, polemičkih tekstova a neke čak i pjesničkih „uradaka“. Zagorka je razmišljala kako da se obrati Bogu, da mu lijepo sve napiše i zamoli ga da proširi rajsku sreću mogućnostima književnog rada. Ali, kako i na čemu da piše kad ništa od pisalačkog pribora i alata nije postojalo. Ni papir nije ovdje poznat. Još manje računalo ili bilo kakvo sredstvo zapisivanja bilo čega.

Prilazio joj je nasmiješeni dopadljivi gospodin. Možda prvi pravi muškarac u njenom životu, onom zemaljskom a i ovom nebeskom:

- Ljubim ruke, gospođo Marija! Ja sam ženska Zagorka. Točnije švedska Zagorka, pisao sam pod pseudonimom Stieg Larsson. Javljam se tek sada kad sam riješio problem koji nas muči. Budući da nemamo mogućnost pisanja nas ćemo dvoje razgovarati. Ja ću pamtiti vaše riječi, vi ćete, nadam se i vjerujem, pamtiti moje. Kad jednom završi vječnost, a ništa nije vječno!, naći ćemo se, u to nemojmo sumnjati, u svijetu gdje je pisanje jednako moguće i jednako prirodno kao i disanje.

Marija je Larssona poljubila ravno u usta. U svim njenim životima bila su joj to prva muška usta. Nije važno što se Larsson predstavio kao Zagorka. Trenutno pamti da je Šveđanin!

Zanjihana ljepotica bila je čisti anđeo. Kurva ili ne – kome je to sad važno!? Više gleda mene nego Maritu. Srdašce mi skakuće iza grudobrana, spermići plešu ratnički ples. Marita i anđeo su se stale ljubiti i grliti. Ako se Marita ne boji side, zašto bih se ikoje od stotinjak spolnih bolesti trebao plašiti ja, sudbinski zadani jebač.

- Polako, polako! – šaptao sam si u podbradicu. Anđeo je pružala ruku, Marita nas je upoznavala, predstavljen sam kao najbolji Draženov frend. Valda, tako se zove anđeo, bila je oduševljena činjenicom da sam frend njenog također prijatelja. Na tu njenu izjavu malo sam se stresao pomislivši nije li Dražen sve to namjestio. Ipak, kad se mućne glavom jasno je da nikako nije mogao unaprijed znati bilo što od mojih jutarnjih ili dopodnevnih fraktalizacija. Ne Dražen, nego nas je sudbina raspoređivala po svojim nadnaravnim zakonima.

Cure su se počele raspitivati kako su i što ima novoga.

- Bolje da ne pitaš – tugaljivim glasom počela je Valda. – Mama mi je skroz u kurcu. Njen ljubavnik dobio je rak na mozgu, baš sutra ide u Švicarsku na dubinsko snimanje.
U zadnje vrijeme bio je malo onak na hero, ženi je rekao da voli moju mamek i da to ništa ne mijenja jer on lovu bere kao najlon vrećice u kontejnerima, ima neki jak posao u glavnoj medijskoj kući, od Imotskog je taj lik, neće njegovoj ženici ni dalje falit ni ptičjeg mlijeka... i počela je sumnja da se malo nakrenuo i evo, rak, i to baš na mozgu.

Marita samo što nije zaridala. – Joj, jadna, kaj bu sada s vama? Zadnji put si mi rekla da je tvoja mamek bila glavna za lovu u kući.

Anđeo je bacila pogled prema meni i nakon provjere svečano izjavila:- Kad si s Draženom u kompi mogu pred tobom sve slobodno govoriti. Draga moja Marita, kaj bum, pitaš? Kaj bum? Ništ! Radila bum duplo više. Prekovremeno. Kad druge počnu zabušavati sve ću ja odraditi.

- Pa to će te uništiti, Valdi, pa kako ćeš!

Djelovale su kao Hirošima u kolovozu 1945. Bio je red da se oglasim: - Kakva je priroda tvojeg posla? Ako je nešto nezdravo možda ne bi bilo dobro da pretjeruješ... – pravio sam se neupućen i mudrovao profesionalno mudroserski.



Svršetak fraktalizacije


Zavičaj koji nas obilježava je fraktalno strukturiran. Na vrhu fraktala je točka koja hadezeidnom matematičkom formulom određuje sve donje točke prostora. Sustav iteriranih funkcija dao je samoslične fraktale, od jedinice npr. u katastarskom uredu do samosličnih ministarstava, od grozdova fraktalnog obrazovanja do tradicionalnih fraktalnih bespuća. Samosličnost se samosličnošću nadograđuje.

Naš je fraktalni razvoj došao do svog vrhunca i dalje se nema kamo. Da smo ironični rekli bismo da smo se sudarili s vlastitom samosličnošću. Povijest, po svom običaju, mirno će čekati kako ćemo se izvući i izbjeći krivo izabranu fraktalizaciju.

Bio sam car! Svijet je legao pred mene. Mogao sam odvesti u krevet pupoljkastu Maritu, a isto tako mogao sam se praviti turbo mužjak i odbiti njenu očitu ponudu da mi se da cijela, sva, od glave do pete, koliko je god ima. Mogao sam joj ohlađen kao matične stanice s pupkovine izjaviti:

- Imaš možda u torbici kakve pilule...

Tu bih veleučeno ubo deblju pauzu, pustio Maritu da misli na... recimo... ajde nek bude na kontracepcijske pilule. U optimalno izabranom trenutku išao bih do kraja, do pojedinosti:

- ... znaš na kakve pilule mislim... nešto s testosteronom. Osjećam se tako nekako sasvim ženski. Čini mi se da me zahvatio proces promjene spola.

Marita bi pogledom provjeravala je li to samo glupa šala, ali ja bih savršeno glumio svu tragičnost u koju je upalo moje neuračunljivo tijelo. Mogao bih učiniti sve što treba da joj se definitivno zgadim.

- Pogledaj ovaj sken kaj leprša prema nama – šapnula mi je u povjerenju. Sken je bila ženska još bolja od Marite. Kad ju je spazila sken se s daljine pet izloga od nas osmjehivala mojoj ljepotici (a možda, zašto ne, i meni koji sam, možda, baš njen tip, možda muškarac njenog života).

- Pičkica je obična kurvetina – šaptala mi je Marita. – Ne laka ženska nego točno kak sam ti rekla: profesionalna kurva. Osamsto kuna na sat. Evo je!

Susret je bio duboko srdačan. Išle su u istu srednju, u isti razred, jedno su vrijeme sjedile u istoj klupi.

Sudbina me opet jebala u centar glave. Tko je drugi osim sudbine mogao namjestiti moj prvi susret u životu s običnom kurvetinom u ovakvim koitalnim koordinatama? Nikad nisam ranije ni slučajno bio tako blizu ženskoj ljudskoj spodobi koja je bila s punim radnim vremenom zaposlena u seksualnom megašopu. I baš danas, kad mi je najbolji frend sve podesio da uživo isprobam zadovoljstva koja ta trgovina pruža, baš danas mi sudbina tako reći u naručaj izručuje prostitutku!

Sudbino, o, sudbinu, nemoj da ovako razapet na kraju svega moram s tobom u krevet!


Kreacijsko roblje odnosno roba


Za koji dan, kad nam dokraja razapnu našu proteinsku mrežu i iščitaju je u elektronskoj mreži, što će govoriti moje bujice riječi? Što bih vidio da mogu gledati u vlastiti biološki sustav zupčanika i prijenosnika i da gledam što je sastavljalo moje rečenice…Hoću li doista biti gol?

Ovaj dio pitanja me, međutim, ne plaši. Plaši me ponovljivost. Plaši me da je moguće da nismo unikati. Da smo samo veliki broj kombinacija - daleko veći nego primjerice u šahu - i da pomoću snažnih računala možemo biti prekopirani, odnosno u najtajnovitijim procesima, u kreativnosti, jednostavno skinuti s mreže i zapakirani u zasebni program koji se zatim može plasirati na tržište i koristiti kao svaka druga roba. Da smo, zapravo, mentalne prostitutke.