Glasovi ispod površine

- Znaš da ti nisi normalna! – viknula je Ireni mnogo mlađa Irena koja je energično prišla s leđa našem stolu. – Poslala sam te da se vani malo rasteretiš, da ne misliš stalno na jadnu Nušu, a ti ovdje druge ljude pereš svojim suzama. Znaš da mi je neugodno zbog svega toga!

Mlada Irena bila je Irenina kći. Odnosno novija kopija nekadašnje Irene. Čak je imala i Irenine nozdrve, jebozovne kakve je Irena imala u prošlom stoljeću. Upoznali smo se.

- Marita! – rekla je puna sreće. - A znaš da ja tebe znam? – pogledala me zagonetno. Malo je liznula gornju usnu. – Zapravo si ti jedan najs lik. Ako sve zbrojim i oduzmem znaš da takvih kao ti ima za na ranjenikove prste jedne ruke nabrojit!

Taština mi se počela osjećati jako dobro. Mala je ipak, vidim, u gornjoj klasi ženskih trodimenzionalki, s nje otpadaju erotikom obloženi komadi ljepote. Slastičarnica, što drugo reći!



Onako pomalo mutav nisam znao kako da pariram pa sam visoko podigao krovnu ruku i otvorenim dlanom počeo se spuštati prema njenoj ruci. Ona je na vrijeme otvorila svoj dlan i naši su se dlanovi veselo pljesnuli i bili baš nekako dobro oraspoloženi. Za naše dlanove suze i pokojnice bili su odpljeskani.

Stisnula mi je ruku i povukla me za sobom. Okrenula se majci i dobacila joj: - Nemoj da kad se opet vidimo budeš mokra do pičke. Znaš da te takvu ne volim!

Jedva sam se svladao da ne pitam kamo i što ćemo sada.

- Znaš da si ti puno više najs nego mi je to opisao Dražen. Nemoj misliti da sam nešto imala s njim. Ne, sačuvaj Bože! Volim biti njegov fotomodel. Na tim fotkama ispadnem skoro veličanstvena, dođe mi da se zaljubim u sebe.

Pritisla se uz mene. Osjećao sam kako diše parnim kotlovima smještenim ispod sisica.

- Dobro, znam da ti je vruće, budem ti, evo, ja otkopčala gumbiće.

Razdrljila me skoro do pupka, bivala sve prislonjenija uz mene. Plavosvilena kosa našla se pod mojim nosom, junački sam se obuzdavao da se ne trljam po nosnicama kad bi me zaškakljalo. Držao sam sudbinu u svojim rukama.



Tijelo je raskošna Aleksandrijska biblioteka

Ne držeći da je neophodno napisati vlastitu povijest inteligencija se do sada i nije potrudila da to detaljno elaborira. Očito smatra kako to i nije naročito inteligentno: pričati priču o sebi i svom odrastanju. Ipak, nama se čini da bi nam trebalo osvijetliti samo začinjanje tog fenomena.

Gdje su počeci inteligencije? Je li već u samoj goloj tvarnoj strukturi postoji taj opozicijski pokretač koji na svaku pojedinost želi dodati drukčiju pojedinost. Je li uvijek i svuda neophodan taj dualistički dvospolac. Mora li svaka čestica imati i svoj muški i ženski, crni i bijeli, hladan i vreli, pozitivni i negativni (s)pol? Ili odgovara: odavno sam to obavila, mene ne zanima da svi znaju sve. Dok hodam i idem naprijed meni je dovoljno samo toliko jesti koliko treba tijelu koje me nosi. Trenutno je to tijelo biološko. Održavam ga u neophodnoj mjeri, ali već smišljam preseljenje u trajniji materijal.

Zajedno s inteligencijom u sebi nosimo i njenu povijest. Ali, naša biološka aparatura oduzima nam strašno mnogo vremena tako da ostajemo uglavnom nepismeni za iščitavanje bezbrojnih napisa iz naše tjelesne biblioteke. Ubrzanoj inteligenciji žuri se da riješi problem vremena, odnosno, što je već rečeno, da se useli u trajniji materijal. Stoga zasad ne gubi korake vraćanjima u prošlost.

Čist, namirisan, uglavnom zdrav, pa čak i donekle zdrave pameti morao sam iskušati parolu što se mora nije teško. Imao sam vremena za odgađanje jer tko s opisanim svojstvima zove kurvu usred dana. Nećemo valjda točno u podne ispaljivati svu raspoloživu pričuvu.

Ima nešto dostojno filozofskog raspravljanja kad se tako sačuvan tip kakav sam ja pita o približno pet milijuna spermija bačenih u smeće. Prvo sve njih u prezervativ a onda ovako spakirane u kantu za smeće, pa u kontejner, pa kamionom na Jakuševački deponij. Strašno! Mali me užas prožima kad pomišljam kolike ću potencijalne ljude ubiti u tih nekoliko sekundi orgazma.

Ni to me ne smije odvratiti od izvršenja obaveze prema prijatelju. Žrtve su ionako nešto što cijeloga života moramo ispunjati.

Odlunjao sam do obližnjeg kafića Carpe diem gdje je kao bik koji sjedi narogušeno pijuckala pelinkovac nesretni fotomodel Irena. Ustala je, povukla me za kragnu i bacila u stolac do njenog.

- Moram ti se izjedati – rekla je mokrih očiju.

- Reci, ljubavi, kaj ti se dogodilo – pogladio sam je po mršavoj nogici.

- Umrla je Nuša, najpametnija, najplemenitija, besmrtna Nuša jednostavno je umrla.

- Kako to? Zbog čega? Kaj joj je došlo?

- Ništa joj nije došlo. Jednostavno je umrla. Sudbina je tako htjela... – jecala je Irena. Gladio sam joj kosu. Suosjećao sam. Na riječ sudbina danas sam bio totalno slab.

Nušu sam upoznao prije dosta godina, ali nekako naglo je otišla u Pariz, bila tamo vrlo uspješna, poslije manekenske karijere razvila se u uspješnu poslovnu ženu. Pomagala je mnogima, a Irenu je pozvala da dođe u Pariz, željela ju je uključiti u krug modnih gurua.

Irena je zakasnila. Vjerojatno je više nikad nitko neće pozvati u Pariz. Takva je sudbina. Nudi sve a onda odjednom bude ništa.

Možda i nije pametno pretjerivati s odgađanjima.


Pružaju li se tvoji prstići prema neizmjernome

Reciklažu treba proširi od kućanske, kompostne, deponijske, državne i planetarne do kozmičkih dimenzija. Reciklira se Svemir! Je li reciklaža temeljita samo kroz Veliki prasak i njihove ranije i kasnije nizove ili se obavlja i u nekim nama još nepoznatim procesima – trenutno nije presudno, saznat ćemo!

Ostaje otvoreno pitanje što je s genetskim i duhovnim tvarima u postentropijskim eonima. Spremaju li se negdje izvan reciklažnog Svemira. Ne traju li u drugom, svom vremenu i odlaze u posjet nekim dijelovima svih tih Svemira kad i kako one to požele. Imaju li svoje stanište neovisno o megamijenama sveukupnih svjetova? Imaju li svoju volju. Čiju volju imaju? Ima li tvoje najdublje jezgro ikakve spone s tim procesima? Pružaju li se prstići s tvojih zemaljskih ručica prema veličini neizmjernog?

Danas je repriza saborske sjednice za gluhe i/ili gluhonijeme. Na televizijskom kanalu kupljenom ili iznajmljenom ili dodijeljenom božjom voljom opet ide slika bez zvuka. Jednako kao i prije tjedan dana. Greška nije kod mene. Greška nije u mojem TV prijemniku. Greška nije u nekom releju između Telekoma i mene. Greška je između Države i Hrvatskog Telekoma d.d. Kako su rekli u Telekomu do njih signal iz Sabora stiže bez zvuka i oni tu ne mogu ništa. - Koje su to točno službe nije da istražuje obična glasačka ruka sitnog nokta, u ovom slučaju ja – dodajem samome sebi sa zebnjom da me slučajno ne bi pozvalo na inforazgovor.

Formalno je na programu prijenos rasprave o proračunu za sljedeću godinu ali da ljudi govore baš o tome morate provjeriti na Drugom programu HRT-a gdje prijenos iz Sabora ide kako treba. Ali kao i prošli put popodne ga na Drugom programu HRT-a više neće biti. Mediji predviđaju da će prema broju prijavljenih govornika sjednica trajati petnaestak sati. Prijenos za ljude kojima sluh nije oštećen - pretpostavljam da je to najmanje devedeset posto stanovništva! – ostatak rasprave od okruglo desetak sati odigravat će se u dubokoj tišini.

Je li to uzorak kako treba izgledati čuvena hrvatska šutnja? Je li to Hrvatska uvježbava gluhoću? Spada li i to u prilagođavanje ulasku u EU?

Kroćenje medijskog jezika nečega je početak. Ni vlast ne zna početak čega je zapravo ta žudnja za tišinom!?

Istina o kvaliteti saborskog „rada“ vidi se i po ovih nekoliko sati tehnički savršenog prijenosa. Poslije toga doista je mudrije uživati u provjereno ljekovitoj tišini.

U Saboru je vruća tema, Mladen Bajić izvještava o učinjenom, a to je nešto što se itekako tiče svakoga od nas pa i naših novčanika. Uključim se preko MAXtv na kanal 712 TV Sabor, slika izvrsna ali tona njet. Čovjek govori gluhonijemima. Nije da je prvi put da se cijela saborska sjednica prenosi nama gluhima. Nazovem Hrvatski Telekom d.d., dobijem ih odmah, koji čas kasnije i živi kontakt gdje sam mogao neposredno postaviti pitanje. Ljubazna službenica me zamolila da malo pričekam, mora se raspitati što je po srijedi. Zatim mi objasni da greška nije u MAXtv-u nego u onima koji šalju signal a signal očito ne stiže do Telekoma, pa posljedično ni do nas korisnika (prešutio sam dodati: gluhih ili gluhonijemih).

Na HR-u prijenosa nema. Ionako nemam što gledati, zanima me zapravo sadržaj rasprave u Saboru. Zanima me ne toliko zbog čega je došlo do zastoja na gradskoj liniji Markov trg – Remetinec nego mnogo više kad će se zaustaviti razbacivanje onog jadnog ostatka u novčaniku Lijepe naše. Ove u Remetincima ionako ćemo uzdržavati svojom sitnom lovom, ali čime da održavamo cijelu domaju? Što će biti kad i Bajić ostane bez plaće? Kako će raditi kad po osam mjeseci bude bez plaće?

Bio sam duboko zabrinut za egzistenciju gospodina Bajića. Televizijskim prijenosom bez zvuka njegovo je radno mjesto ozbiljno dovedeno u pitanje.

Hoće li itko išta učiniti da se broj nezaposlenih zaustavi?

Ako dovoljno dugo lješkarite u jednom trenutku izletjet će iz kreveta mekani, anatomski savršeno izrađeni klin i jednostavno vas pomaknuti u sjedeći položaj. Ustat ćete bez muke, bez trljanja očiju, bez pitanja gdje ste se zatekli.

Odlučno krenem u kupaonicu. Dok još imam snage oprat ću zube.

Draženova kupaonica bila je kupaonica s pet zvjezdica. Prava raskoš prema mojoj koja jedva da je veća od pseće kućice. Tek sam pred lavaboom velikim kao osrednji bazen shvatio da nisam doma. Dražen me lukavo sinoć ostavio kod sebe jer je u svom paklenom umu već odredio da ja, njegov najbolji frend, današnji dan posvetim kurvetinama. Sve o meni bilo je odlučeno prije mene. Čiste savjesti mogao sam raditi što god me bude volja. Moj višedecenijski san da osjetim kako je doživjeti seksualno uzbuđenje s osobom koju nisam trebao ni sekundu osvajati bio je još jučer parkiran neposredno na putu ostvarenja.

Dražen je znao da ću na vrijeme upaliti motor, ubaciti u prvu i krenuti ravno prema cilju. Moj san bio je i meni potpuno ostvariv kad sam na pregradi ispod zrcala ugledao smotuljak novčanica. Opet bez teksta, ali više nego jasno smotuljak je bio poruka što mi je danas činiti. Sudbina me uhvatila za ruku i vodila ravno do pičke.

Ima li smisla da se skanjujem? Ima li razloga da se mučim moralnim dvoumljenjima? Što god čovjek radio nikad neće nadigrati sudbinu! Nema mi druge nego zagristi u estrogenom špikane pileće batke!


Pogubna ljubav

Ego može kao pravi luđak postati nezajažljiv, nenahranjiv, cijeli svijet mora pretvoriti u sebe. Kad osjeti smrtnost nema što nije u stanju poduzeti. Ego svog stanodavca podcjenjuje, ne da mu da funkcionira, ometa mu prirodan život. Ego je neevolucijsko biće koje ne zna da će piljenje grane na kojoj sjedi prouzročiti njegovu propast. Ego je slijep. Ne vidi gdje je, ne zna kamo mu je ići. Ego je malformacija psihe. Kad nekome oboli Ego morao bi znati da ga je zahvatila neizlječiva, smrtna bolest – egocid: Ego i njegov vlasnik umiru istodobno u smrtnom zagrljaju.