Glasovi ispod površine

- Znaš da ti nisi normalna! – viknula je Ireni mnogo mlađa Irena koja je energično prišla s leđa našem stolu. – Poslala sam te da se vani malo rasteretiš, da ne misliš stalno na jadnu Nušu, a ti ovdje druge ljude pereš svojim suzama. Znaš da mi je neugodno zbog svega toga!

Mlada Irena bila je Irenina kći. Odnosno novija kopija nekadašnje Irene. Čak je imala i Irenine nozdrve, jebozovne kakve je Irena imala u prošlom stoljeću. Upoznali smo se.

- Marita! – rekla je puna sreće. - A znaš da ja tebe znam? – pogledala me zagonetno. Malo je liznula gornju usnu. – Zapravo si ti jedan najs lik. Ako sve zbrojim i oduzmem znaš da takvih kao ti ima za na ranjenikove prste jedne ruke nabrojit!

Taština mi se počela osjećati jako dobro. Mala je ipak, vidim, u gornjoj klasi ženskih trodimenzionalki, s nje otpadaju erotikom obloženi komadi ljepote. Slastičarnica, što drugo reći!



Onako pomalo mutav nisam znao kako da pariram pa sam visoko podigao krovnu ruku i otvorenim dlanom počeo se spuštati prema njenoj ruci. Ona je na vrijeme otvorila svoj dlan i naši su se dlanovi veselo pljesnuli i bili baš nekako dobro oraspoloženi. Za naše dlanove suze i pokojnice bili su odpljeskani.

Stisnula mi je ruku i povukla me za sobom. Okrenula se majci i dobacila joj: - Nemoj da kad se opet vidimo budeš mokra do pičke. Znaš da te takvu ne volim!

Jedva sam se svladao da ne pitam kamo i što ćemo sada.

- Znaš da si ti puno više najs nego mi je to opisao Dražen. Nemoj misliti da sam nešto imala s njim. Ne, sačuvaj Bože! Volim biti njegov fotomodel. Na tim fotkama ispadnem skoro veličanstvena, dođe mi da se zaljubim u sebe.

Pritisla se uz mene. Osjećao sam kako diše parnim kotlovima smještenim ispod sisica.

- Dobro, znam da ti je vruće, budem ti, evo, ja otkopčala gumbiće.

Razdrljila me skoro do pupka, bivala sve prislonjenija uz mene. Plavosvilena kosa našla se pod mojim nosom, junački sam se obuzdavao da se ne trljam po nosnicama kad bi me zaškakljalo. Držao sam sudbinu u svojim rukama.



Tijelo je raskošna Aleksandrijska biblioteka

Ne držeći da je neophodno napisati vlastitu povijest inteligencija se do sada i nije potrudila da to detaljno elaborira. Očito smatra kako to i nije naročito inteligentno: pričati priču o sebi i svom odrastanju. Ipak, nama se čini da bi nam trebalo osvijetliti samo začinjanje tog fenomena.

Gdje su počeci inteligencije? Je li već u samoj goloj tvarnoj strukturi postoji taj opozicijski pokretač koji na svaku pojedinost želi dodati drukčiju pojedinost. Je li uvijek i svuda neophodan taj dualistički dvospolac. Mora li svaka čestica imati i svoj muški i ženski, crni i bijeli, hladan i vreli, pozitivni i negativni (s)pol? Ili odgovara: odavno sam to obavila, mene ne zanima da svi znaju sve. Dok hodam i idem naprijed meni je dovoljno samo toliko jesti koliko treba tijelu koje me nosi. Trenutno je to tijelo biološko. Održavam ga u neophodnoj mjeri, ali već smišljam preseljenje u trajniji materijal.

Zajedno s inteligencijom u sebi nosimo i njenu povijest. Ali, naša biološka aparatura oduzima nam strašno mnogo vremena tako da ostajemo uglavnom nepismeni za iščitavanje bezbrojnih napisa iz naše tjelesne biblioteke. Ubrzanoj inteligenciji žuri se da riješi problem vremena, odnosno, što je već rečeno, da se useli u trajniji materijal. Stoga zasad ne gubi korake vraćanjima u prošlost.