Čist, namirisan, uglavnom zdrav, pa čak i donekle zdrave pameti morao sam iskušati parolu što se mora nije teško. Imao sam vremena za odgađanje jer tko s opisanim svojstvima zove kurvu usred dana. Nećemo valjda točno u podne ispaljivati svu raspoloživu pričuvu.
Ima nešto dostojno filozofskog raspravljanja kad se tako sačuvan tip kakav sam ja pita o približno pet milijuna spermija bačenih u smeće. Prvo sve njih u prezervativ a onda ovako spakirane u kantu za smeće, pa u kontejner, pa kamionom na Jakuševački deponij. Strašno! Mali me užas prožima kad pomišljam kolike ću potencijalne ljude ubiti u tih nekoliko sekundi orgazma.
Ni to me ne smije odvratiti od izvršenja obaveze prema prijatelju. Žrtve su ionako nešto što cijeloga života moramo ispunjati.
Odlunjao sam do obližnjeg kafića Carpe diem gdje je kao bik koji sjedi narogušeno pijuckala pelinkovac nesretni fotomodel Irena. Ustala je, povukla me za kragnu i bacila u stolac do njenog.
- Moram ti se izjedati – rekla je mokrih očiju.
- Reci, ljubavi, kaj ti se dogodilo – pogladio sam je po mršavoj nogici.
- Umrla je Nuša, najpametnija, najplemenitija, besmrtna Nuša jednostavno je umrla.
- Kako to? Zbog čega? Kaj joj je došlo?
- Ništa joj nije došlo. Jednostavno je umrla. Sudbina je tako htjela... – jecala je Irena. Gladio sam joj kosu. Suosjećao sam. Na riječ sudbina danas sam bio totalno slab.
Nušu sam upoznao prije dosta godina, ali nekako naglo je otišla u Pariz, bila tamo vrlo uspješna, poslije manekenske karijere razvila se u uspješnu poslovnu ženu. Pomagala je mnogima, a Irenu je pozvala da dođe u Pariz, željela ju je uključiti u krug modnih gurua.
Irena je zakasnila. Vjerojatno je više nikad nitko neće pozvati u Pariz. Takva je sudbina. Nudi sve a onda odjednom bude ništa.
Možda i nije pametno pretjerivati s odgađanjima.
Pružaju li se tvoji prstići prema neizmjernome
Reciklažu treba proširi od kućanske, kompostne, deponijske, državne i planetarne do kozmičkih dimenzija. Reciklira se Svemir! Je li reciklaža temeljita samo kroz Veliki prasak i njihove ranije i kasnije nizove ili se obavlja i u nekim nama još nepoznatim procesima – trenutno nije presudno, saznat ćemo!
Ostaje otvoreno pitanje što je s genetskim i duhovnim tvarima u postentropijskim eonima. Spremaju li se negdje izvan reciklažnog Svemira. Ne traju li u drugom, svom vremenu i odlaze u posjet nekim dijelovima svih tih Svemira kad i kako one to požele. Imaju li svoje stanište neovisno o megamijenama sveukupnih svjetova? Imaju li svoju volju. Čiju volju imaju? Ima li tvoje najdublje jezgro ikakve spone s tim procesima? Pružaju li se prstići s tvojih zemaljskih ručica prema veličini neizmjernog?
Post je objavljen 20.11.2010. u 13:36 sati.