Valdi me oštrim pogledom nježno prerezala na nekoliko dijagonalnih polovica. Skoro sam se spleo u vlastite noge. Ozbiljno mi je objasnila:
- Radim s ljudima... s njima nikad nije jednostavno. Znaš i sam da su ljudi vreće pune rogova. Ali, ne mogu se pomiriti da nemamo mamek i ja ni za poštene šuze...
Prirodno glup morao sam logički pitati: - A tatek? Valjda i on donese doma koju lipu.
Valda je odglumila kako samo što se neće srušiti u nesvijest.
- Tatek! Tatek? Pa on je u vrhu Hadezea! Kaj ti ne znaš da se cijeli Hadeze drma sa sedam Richtera!? Gdje ti živiš, čoeče? U Finskoj?
Nisam se mogao suzdržati: - Uf! Uf! Politika je stvarno kurvetina!
- Ti velim! – gotovo je kriknula anđeoska Valduška.
Kad puknem mene potpuno napusti osjećaj za mjeru. Imam osjećam da sam puknuo jer sam izvalio pitanje: - Dobro, sve pada na tvoja leđa, Valdice. Kako ćeš ovako nježna podnijeti sav taj teret. Daj mi malo detaljnije reci kaj točno radiš...
Teško bi bilo naći ikakvu razliku između mene i konja.
- Ako već insistiraš ko pravi sivonja plati osamsto kuna pa ću ti sve objasniti i pokazati – hrabro će i bespoštedno meni ravno u lice prenježna i prejebozovna Valdika.
Zagorka u kompi s Larssonom
U himnički dosadno nedjeljno popodne Marija Jurić Zagorka je šetala rajskim vrtovljem ne znajući kamo joj je ići. Dugo se već muči s osjećajem dokolice i zatupljujućeg nerada. Kako da živi i uživa u carstvu gdje uopće nitko nije predvidio da nekoga može silno radovati pisanje članaka, postova na blogu, romana, polemičkih tekstova a neke čak i pjesničkih „uradaka“. Zagorka je razmišljala kako da se obrati Bogu, da mu lijepo sve napiše i zamoli ga da proširi rajsku sreću mogućnostima književnog rada. Ali, kako i na čemu da piše kad ništa od pisalačkog pribora i alata nije postojalo. Ni papir nije ovdje poznat. Još manje računalo ili bilo kakvo sredstvo zapisivanja bilo čega.
Prilazio joj je nasmiješeni dopadljivi gospodin. Možda prvi pravi muškarac u njenom životu, onom zemaljskom a i ovom nebeskom:
- Ljubim ruke, gospođo Marija! Ja sam ženska Zagorka. Točnije švedska Zagorka, pisao sam pod pseudonimom Stieg Larsson. Javljam se tek sada kad sam riješio problem koji nas muči. Budući da nemamo mogućnost pisanja nas ćemo dvoje razgovarati. Ja ću pamtiti vaše riječi, vi ćete, nadam se i vjerujem, pamtiti moje. Kad jednom završi vječnost, a ništa nije vječno!, naći ćemo se, u to nemojmo sumnjati, u svijetu gdje je pisanje jednako moguće i jednako prirodno kao i disanje.
Marija je Larssona poljubila ravno u usta. U svim njenim životima bila su joj to prva muška usta. Nije važno što se Larsson predstavio kao Zagorka. Trenutno pamti da je Šveđanin!
Post je objavljen 20.12.2010. u 20:42 sati.