Glasovi ispod površine

Bio sam car! Svijet je legao pred mene. Mogao sam odvesti u krevet pupoljkastu Maritu, a isto tako mogao sam se praviti turbo mužjak i odbiti njenu očitu ponudu da mi se da cijela, sva, od glave do pete, koliko je god ima. Mogao sam joj ohlađen kao matične stanice s pupkovine izjaviti:

- Imaš možda u torbici kakve pilule...

Tu bih veleučeno ubo deblju pauzu, pustio Maritu da misli na... recimo... ajde nek bude na kontracepcijske pilule. U optimalno izabranom trenutku išao bih do kraja, do pojedinosti:

- ... znaš na kakve pilule mislim... nešto s testosteronom. Osjećam se tako nekako sasvim ženski. Čini mi se da me zahvatio proces promjene spola.

Marita bi pogledom provjeravala je li to samo glupa šala, ali ja bih savršeno glumio svu tragičnost u koju je upalo moje neuračunljivo tijelo. Mogao bih učiniti sve što treba da joj se definitivno zgadim.

- Pogledaj ovaj sken kaj leprša prema nama – šapnula mi je u povjerenju. Sken je bila ženska još bolja od Marite. Kad ju je spazila sken se s daljine pet izloga od nas osmjehivala mojoj ljepotici (a možda, zašto ne, i meni koji sam, možda, baš njen tip, možda muškarac njenog života).

- Pičkica je obična kurvetina – šaptala mi je Marita. – Ne laka ženska nego točno kak sam ti rekla: profesionalna kurva. Osamsto kuna na sat. Evo je!

Susret je bio duboko srdačan. Išle su u istu srednju, u isti razred, jedno su vrijeme sjedile u istoj klupi.

Sudbina me opet jebala u centar glave. Tko je drugi osim sudbine mogao namjestiti moj prvi susret u životu s običnom kurvetinom u ovakvim koitalnim koordinatama? Nikad nisam ranije ni slučajno bio tako blizu ženskoj ljudskoj spodobi koja je bila s punim radnim vremenom zaposlena u seksualnom megašopu. I baš danas, kad mi je najbolji frend sve podesio da uživo isprobam zadovoljstva koja ta trgovina pruža, baš danas mi sudbina tako reći u naručaj izručuje prostitutku!

Sudbino, o, sudbinu, nemoj da ovako razapet na kraju svega moram s tobom u krevet!


Kreacijsko roblje odnosno roba


Za koji dan, kad nam dokraja razapnu našu proteinsku mrežu i iščitaju je u elektronskoj mreži, što će govoriti moje bujice riječi? Što bih vidio da mogu gledati u vlastiti biološki sustav zupčanika i prijenosnika i da gledam što je sastavljalo moje rečenice…Hoću li doista biti gol?

Ovaj dio pitanja me, međutim, ne plaši. Plaši me ponovljivost. Plaši me da je moguće da nismo unikati. Da smo samo veliki broj kombinacija - daleko veći nego primjerice u šahu - i da pomoću snažnih računala možemo biti prekopirani, odnosno u najtajnovitijim procesima, u kreativnosti, jednostavno skinuti s mreže i zapakirani u zasebni program koji se zatim može plasirati na tržište i koristiti kao svaka druga roba. Da smo, zapravo, mentalne prostitutke.