Glasovi ispod površine

Dobio je volju da govori i govori, bilo što da kaže, samo da bude kao pravi muškarac i djeluje potpuno prisebno bez obzira na okolnosti u kojima se zatekao prvi put: - Vučeš me za nos! Kažeš nešto zbog čega se dodatno zaljubim a onda mi zabiješ nož od sladoleda ravno u srce!
Namjerno me izluđuješ!

Daniela je pak vrlo rado iskušavala svoju tvrdnju da se muškarcima dosta jednostavno može upravljati. Da su emocije kod njih toliko zbunjujući sastojak da zaborave gdje su i što im je raditi. Kod Heideggera joj to nije baš uspjevalo pa je kod svih susreta iskušavala svoju čini se ipak vrlo djelotvornu moć: - Volim biti s tobom... volim raspravljati s tobom... volim ozbiljnost i neozbiljnost... nikada mi nije bilo tako ugodno s nekim muškim... oprosti, reći ću točno kako mislim: muškim suzdržljivcem.

- Ovako ili onako, eto, neka nepoznata ljubav!

- Mi smo zapravo ogledala jedno drugom. Odnosno zaljubljeni u sebe u onom drugom. Ali, dobro nije to samo to, priznajem. Jer smo i jako različiti.

- Eto, opet si nas dovela do vrhunca! – uspio je Tomek izgovoriti svoju veliku misao vrlo suvislo. U sljedećem trenutku već je gledao kako se pola oceana pretvorilo u ljubav i kako kroz ljubav propadaju u početak stvaranja svijeta.

Slastičarka o kojoj do danas nije znao ni da postoji, štoviše nije mogao ni zamisliti da takvo nešto hoda zagrebačkim ulicama, neka čarobna prepletenost vile i vještice, mudrice i Crvenkapice, nije se dala zbuniti. Naglas je mirno razmišljala: - Vrlo je lako uz osobu poput tebe biti ono što ja jesam i samim time stvoriti drukčiji svijet. Sve su osobe posebne na svoj način, stoga svakoj osobi pristupam drukčije... ne ponavljam se niti dajem ikada isto od sebe.
Ti si za mene poseban i želim te postupno u to uvjeriti!

Vidi li ona isto što i ja?, dumao je Tomek i umjesto odgovora postavio kratko pitanje: - Zašto?

Mirna kao da sjedi na klupi na Zrinjevcu, predivno oblikovanih ruku, Daniela je razrađivala svoje viđenje: - Hm, jer ja to tako želim! Možda je sebično, ali meni je jako bitno da posebne osobe u mom životu znaju da su mi posebne i bitne i da bih mogla za njih mnogo toga učiniti.
Ali ne možeš svakoj osobi to ovako otvoreno reći jer ne znaju svi tako prihvatiti; ili, bolje rečeno, netko ne mora biti bistar pa da je poseban, dapače, može biti tako dobar i drag, a onda bi moje mišljenje moglo izazvati kaos, kužiš?

Tomek je potvrdno hrabro klimuo glavom, a ocean je sada već sav bio samo od ljubavi. Nekako mu se nije dalo mnogo pričati. Prebrzo ga je prošla volja da govori i govori. Prepuštao se znanstvenom proučavanju raščlanjujući kako svaka Danielina riječ brzo pretvara nekoliko kubičnih kilometara oceanske vode u tu zagonetnu agregaciju što ju njegovo poznavanje tvarnih pojava naziva ljubavlju.

Ona je čini se uživala da riječima očarava i njega i ocean u kojem su se tako bezrazložno zatekli: - Uglavnom tebe... jednostavno obožavam. To je nadljudsko obožavanje... tako strastveno obožavanje... zanosno... ma nešto ludo!

Naglo se podigla i odlijepila od staklene posude. Tomeku se činilo da se tog trena ne samo ocean nego i Daniela pretvara u nepoznatu agregaciju od čiste ljubavi i nije se nimalo opirao kad je osjetio njene usne na svojim do maloprije umornim i - priznao si je - pomalo istrošenim usnama. Nisu mu usne bile istrošene od ljubljenja s nekom osobom suprotnog spola, ne, nikako ne! Nije se stizao nešto naročito predano baviti suprotnim spolom. Usne su mu bile istrošene od neprikidnog grickanja kemijskih olovki. Često je grizao i šiljak s punilom pa je znao osvanuti na stubištu Instituta kao da je upravo krenuo na maskenbal. Sada je međutim veliki znalac nevidljivih čestica bio sav predan prožimanju kvantnih sučeljavanja svojih jadnih usana i Danielinog prodora u središte njegovog uma. Njene usne zapravo su neposredno dodirivale Tomekovo najskrivenije mjesto zaključano u sef odanosti u dubini njegovog majušnog emotivnog carstva.

- Gle, imam ideju da je ova tekućina novo stanje vode, nikad nigdje zabilježeno. I siguran sam da je u standardni spoj dva atoma vodika i jednog atoma kisika unijet neki dodatni energijski čimbenik koji je po svemu osnovni sastojak ljubavi. Tako je stvoreno novo agregatno stanje vode.

- Da? – pitala je jedva čujno Daniela. Trudila se ne bi li razumjela Tomekovo izlijetanje u znanstveno ludilo. Osjećala je da je Tomeković na dobrom tragu, ali da ni on sasvim ne razumije svoju priču. – Samo reci, reci sve do kraja!

- Reći ću ti jer se tebi može reći sve. Ti kao da i jesi Sve – pogleda je i zastane.

- Možeš me tako zvati. Hoćem biti tvoja Sve – rekla je Daniela nekim dodatno očaravajućim timbrom. U onaj dvotimbarski glas ugradila je i taj treći. Taj treći timbar imaju fetusi – pomislio je Tomek. – Kad bi ih se smjelo izvaditi i zamoliti da progovore glasom što ga čuju u maternici dok sami sebi govore neke fetusne mantre. Tada bismo i mi i fetusi čuli taj nestvarni timbar!

- Dobro, Sve, reći ću i kažem: ova voda oko nas oplemenjena je i pretvorena u potpuno novo agregatno stanje unosom čestica ljubavi između atoma vodika i kisika... a te čestice ljubavi stvorili smo mi, ti i ja, sada dok putujemo dolje u bezdan ljubavi... ljubavi bez dna. Znaš me dovoljno i moraš uzeti u obzir da neću mirovati dok ne otkrijem prirodnu zakonitost tih pojava. Žao mi je samo što mislim da se taj fenomen ne može istraživati u laboratoriju. Ne znam kako ću, ako se ikada vratimo, ovo moći eksperimentalno provjeriti.

- Dvagi mavi pametni moj! Ja ću se za sve pobrinuti. Prepusti to meni – gladila ga je po gotovo užarenoj glavi.

- Nemoj me, Sve, vuči za nos! U ovakvim područjima eksperimenti su jednostavno samim sobom protivni. Ne smiješ se precjenjivati...

- Gledaj, Tomek, ti si se cijeli život bavio znanošću a sa svojim emotivnim životom gotovo ništa. Nemoj se ljutiti što ću ti reći da je tvoja emotivna inteligencija ispodprosječna. Odmah sam to vidjela, ali osjetila sam da te se lako može emotivno proširiti. Šteta bi te bilo ostaviti tako nisko na ljestvici osjećaja...

Oceansko-emotivni vir zavrtio se brže i naglo povećavao brzinu. Tomekovo srce samo što nije puklo od siline zaljubljenosti. Taj stvor ispred njega govorio je kao da čita njegov psihogram. Konačno je sreo biće s kojim se komunikacija otvorila kroz svo nepregledno carstvo sinapsi. Jednako njegovih kao i njenih.

Tomek je bio siguran da će u predsmrtnom trenutku zadnje što će napustiti njegovu svijest biti znanstvenički instinkt. Nije osjećao strah. Iako je bio pred golemom stihijskom snagom oceanskog vira njegov um nije se prepuštao paničarenju. Niti je suludo skakao, niti je urlao, niti je premro od straha. Možda je samo malo jače stezao Danielinu ruku, ali o tome bi se moglo poduže raspravljati: ni sam nije znao je li taj stisak zbog toga što bi tražio u njoj pomoć ili zbog toga što je ta ruka nešto najženstvenije što je ikada dodirnuo.

- Gdje smo sada? – pitao je mirnim, gotovo laboratorijskim glasom. Činilo se kao da istražuju neku subatomsku česticu pa ne razabirući zapis na udaljenom monitoru pita suradnicu o poziciji zamišljene čestice.

- Na pola puta... čini mi se – rekla je suradnica, odnosno suputnica. – Nisam previše sigurna jer još nikad nisam bila na samome dnu... ili kako bi se to zvalo... ako uopće postoji!

- Hoćeš reći da nije sigurno da postoji kraj... završetak... ovog silaženja?

- Nisam bila i ne znam. Tu negdje je polovica najdužeg spuštanja do sada. Što bi bilo da sam išla niže ne mogu znati. Uvijek kažem samo ono što znam. Nikad ti ništa neću lagati. Ti si drukčiji od svih muškaraca. Tebe nikad ne bih povrijedila!

Tomekov znanstvenički um se pitao: Ima li načina da mi itko povjeruje kad mu budem ispričao što mi se dogodilo? Ukoliko se izvučemo iz ovoga, jasno. Inače neću imati niti čime niti kome govoriti o ovom čudu koje mi se događa.

Razmišljao je mogućoj strukturi vode kroz koju se spuštaju. Promatrao je plavičaste kolutove i pomislio da je ova voda drukčija od obične morske ili riječne vode. Nije čime imao pogledati molekularnu strukturu tekućine. Na glas je govorio:

- Ako osjećaji imaju oblik i ako su vidljivi, to jest ako su od vidljivih korpuskula ili samo valova koje bismo nečime mogli prepoznavati, onda bi ljubav zacijelo bila poput ove kružeće vode koja se pretvorila u dosad meni nepoznato agregatno stanje. Ljubav nije morska voda, nije ni kaplja iz Cesarićeva slapa, ljubav nije ni led s Južnog pola, ni izmaglica iznad ukrajinskih polja žita, nije ni plazma iz predvorja Svemira.

- Daj, reci, daj, jako mi treba, jako želim znati što je ljubav – ohrabrivala ga je svojim dvoznačnim glasom Daniela. Njen je glas u jednom timbru bio ženstven a u drugom predženstven. Spojeni u njenoj posebnosti ta dva timbra odjekivala su kao seksualno i aseksualno oglašavanje koje se izmjenjivalo ritmički po nekim Tomekoviću nepoznatim zakonitostima. Frekvencije tod dvotimbarskog glasa doslovno su ga izluđivale.

- Ljubav je upravo ovo gdje smo sada – objasnio je pučki jednostavno svojoj znatiželjnoj suputnici.

- Na pola puta nečega čemu ne znamo ima li kraj? – provjeravala je lukavo buduća znanstvenica.

- Svakako. To si lijepo definirala. Znanstvenopjesnički, ako se smije tako reći – osmjehne se Tomek i još jače stisne njenu ručicu.

- Ah, ah, nije baš tako. A možda i je kad ti kažeš da je tako – zatimbrala je djevojački nestašno.