Glasovi ispod površine

Koliko života ima besmrtnik? Jedan jedini koji je imao i ranije kad je bio obični smrtnik ili ih sada ima bezbroj pa je svejedno koliko ih ima i na što ih troši? Tomek je osjećao svoju besmrtnost u onom sebi jednokratnom. Bit će da se nije još navikao na nepotrošivost svojih ili bezbrojnih života ili brzim obnavljanjem onog maloprijašnjeg sebe jednog.

Imao je osjećaj da ima dovoljno vremena za sve što god mu se prohtije.

- Lijepo je s tobom – govorio je sada potpuno smireno. - Sve možemo doticati, sve reći. Iza tvojih usana moj je jezik! Ljubim te tvojim jezikom iza mojih usana. Naše prostranstvo sve je veće. Jako te volim, Daniela!

Ona je na njegovo veliko čuđenje ostala bez daha. Točnije, bez riječi. Izgovarala je samo: - Ah! Aaaah! Ahhh! – neki put duže, pa onda kraće, ali samo taj slog i ne stoga da bi hvatala zrak nego baš kao riječ koju varira na mnogo načina a svaki od načina ima određeno značenje koje Tomek vrlo dobro razlikuje i razumije.

Za potpuno razumijevanje bio im je dovoljan samo taj uzdah-slog i njegove inačice... sve dok Tomek nije prepoznao u jednoj od inačica Aaaah!-a značenje koje ga je u trenu gurnulo unatrag. Prepoznavao je značajnu riječ iz svoje ljubavne prapovijesti! Jadni, žgoljavi Aaaah! u nekim prilikama naraste do veličine svejezika. Pola Biblije stane u njega, Kleopatra, Julija, Dora Krupićeva, Golobova antologija ljubavne poezije Gorki med pa čak i najveći ženski fenomen imenom Bianca, neprežaljena, najiskonskija, najdublja Tomekova ljubav iz razdoblja zrele mladosti. Danielin Aaaah! i Bjankin Aaaah! u Tomekovim moždanim i srčanim polutkama zauzimali su gotovo identični prostor.

Čovjek vlada mozgom ali i mozak čovjekom. Tomek je snagom svoje krhke volje pokušao ukrotiti uskrsnuće megaljubavi iz svoje ne baš slavne ljubavne povijesti i slao upute u središnjicu uma da odmah izbriše Bjankino uplitanje u trenutku kad se s Danielom na samo koji metar približio dnu oceana ljubavi i već naslućivao da se dno – suprotno svim poznatim prirodnim pojavama – oslanja o početak beskrajnog nebeskog plavetnila. Ne sluteći na dobro ocean i nebo spajala je prilika najdivnije žene što ju je ikad svijet stvorio – Tomekove od sjaja raja, treptaja duše i nevidljivih čestica sazdane Bjanke.

Daniela je krajičkom oka spazila spodobu što je iskrsla na dodiru njenih usana s Tomekovim lijevim okom. Desnim je Tomek zaiskrivo klizao po spoju dva emotivna beskraja i Bjankom koja ih je okivala za sebe i njega, nikako za njega i Danielu.

- Tko je ona? Ako ne kažeš odmah sve o njoj usnama ću ti zatvoriti oko i nikad je više nećeš vidjeti! Tko je i kako se zove? Odmah da si to rekao! Savršenstvo ovog tvog trenutka nestat će dok premjestim usnu na tvoje desno oko! – bila je kao i uvijek Daniela odrešita a ovaj put još i ultimativna.

Neodlučni i dugotrajnim raščlambama skloni Tomek bio je pred životnom odlukom...

Što znači govoriti? Mora li svaki govor biti uvjetovan ozbiljnim postavkama kao recimo suvislost, smislenost, racionalnost? Tomek kao znanstvenik znao je da ne mora govoriti uvijek logično i po pravilima bilo gramatičkim bilo uličnim ili književnim.

- Mi smo dvoplet, svatko za sebe u jednadžbi je manje... naš zbroj je veći od Daniela plus Tomeković... he-he... ovo Tomeković baš mi je smiješno, čak mi ni prezime ne zvuči dovoljno primjereno stanju u kojem smo se zatekli...

- Gle, činjenica je da si ti bez mene već dostatno velik i poseban – objašnjavala je Daniela puno ozbiljnije od znanstvenikovih matematičko-cerekavih mišljevina. - Ja nisam toliko presudna, ali isto tako je činjenica da je ovo naše poznanstvo začeto u najboljem mogućem trenutku i da je veličanstveno, eto.

Muška polovica mudrosti nije se mogla odlijepiti od „radne“ terminologije. - Ulazimo u jednadžbe gdje nepoznanice vrijede više od poznanica. Stvaramo neku novu spregu znanosti i umjetnosti – raščlanjivao je Tomek što rukama što grimasama. - Ne zna se gdje će nam biti kraj. I, da, točno je da smo se sreli u nepreglednim prostranstvima u jedino mogućem trenutku.

- Ja vjerujem u savršenstvo trenutka... – bila je Daniela odlučna. - Svaka se osoba pojavi u našem životu u onom trenutku kada nam je to potrebno.

Tomek je iznenada djetinjasto zavapio: - Molim te, jako te molim, daj... daj, molim te, osim iz svog pogleda probaj malo unijeti i ove moje egzaktnoznanstveničke elemente. Dobro, trebali smo se sresti. Ali, bi li susret bio ostvaren da nisu postojala sredstva koja sada postoje... ova najnovija mogućnost kontaktiranja, mobiteli, internet, mejlovi, chatanje... ne bi to išlo klasičnom poštom. Ili bismo doista bili Abelard i Heloisa?

Daniela nije gubila misao vodilju: - Rekla sam ti da nam je bio suđen susret. Pronašli smo savršen trenutak.

Tomek se zadubio u srednjovjekovne simbole ljubavi: - Da, možda bismo bili... da, možda ne bih bio egzaktist nego bih kao Abelard hvatao prostranstva zaumnog u tami naših ljudskih obličja...

Daniela je pribrano, novostoljetno uzimala sve opcije u obzir: - Pitanje je kako bi to bilo u nekom drugom vremenu! Pitanje je jesmo li se mi ranije već sreli, jer se to ponekad doista tako zbiva. Pričamo kao stari ljubavni par, nikako ne kao osobe koje se tek upoznavaju... uglavnom nema potrebe razmišljati je li moguće da se nismo sreli, jer se dogodilo ovo i mi smo se sreli, pa je logično da je to baš tako trebalo biti. Tu smo, suočeni s time, sada je sve na nama, kako ćemo to iskorisiti, da li ćemo uopće, hoćemo li doista činiti čudesa, ili ćemo biti samo tihi i nijemi sugovornici.

Tomek sa zebnjom jedva čujno prošapće: - U čijim smo rukama? Ako sam sada samo ljubav i ako oko mene jest sve samo ljubav možemo li išta odrediti? - Danielina odlučnost nije popuštala: - Sada kada smo u vrtnji možemo!

Uglednog znanstvenika obuzela je čuvena muška bespomoćnost. Teško objašnjiva pojava da muškarci malakšu upravo u trenutku kad bi trebali pokazati snagu svoje muževnosti. Tomek je imao još samo toliko snage da traži spas u otkrivanju mana koje povremeno jači spol pretvaraju u slabiji: - Korak si ispred mene. Vidiš dalje. Trenutno sam samo u sada. Duboko u sada i ništa ne nazirem.

Daniela je uvijek sve znala. U njenoj psihi nisu postojale ni bijele mrlje ni tabulae rasae: - Tako treba biti. A ja, ja moram onako kako vidim i kako znam. Samo tražim vjeru u mene, to je mnogo, ali meni je to jako bitno, kao što znaš... a jer i ja tebi vjerujem potpuno, bezgranično.

Njen poljubac nije imao banalno svojstvo poljupca brižne mamice. Tomeković je prvi put osjetio tu čudesnu razliku kad ženski poljubac iako zaštitnički i brižan majčinskom okusu dodaje dovoljno zavodničke i libidinozne moći i vodi muškarca ravno u krevet ili do prvoga grma. Nije potrebno da ga žena drži za ruku dajući mu dojam da muškarac vodi nju, ponekad bi to bilo previše. Vrlo često je dovoljan nježni poljubac koji mu potvrđuje da je od bespomoćnog djeteta stasao u snažnu i besmrtnu zvijer. Muškarac postaje velik tek kad povjeruje da je besmrtan. Prije toga najsličniji je zecu. Tomek je pod Danielinim poljupcem i osjećao ali i znao da je dosegao besmrtnost.