Što znači govoriti? Mora li svaki govor biti uvjetovan ozbiljnim postavkama kao recimo suvislost, smislenost, racionalnost? Tomek kao znanstvenik znao je da ne mora govoriti uvijek logično i po pravilima bilo gramatičkim bilo uličnim ili književnim.
- Mi smo dvoplet, svatko za sebe u jednadžbi je manje... naš zbroj je veći od Daniela plus Tomeković... he-he... ovo Tomeković baš mi je smiješno, čak mi ni prezime ne zvuči dovoljno primjereno stanju u kojem smo se zatekli...
- Gle, činjenica je da si ti bez mene već dostatno velik i poseban – objašnjavala je Daniela puno ozbiljnije od znanstvenikovih matematičko-cerekavih mišljevina. - Ja nisam toliko presudna, ali isto tako je činjenica da je ovo naše poznanstvo začeto u najboljem mogućem trenutku i da je veličanstveno, eto.
Muška polovica mudrosti nije se mogla odlijepiti od „radne“ terminologije. - Ulazimo u jednadžbe gdje nepoznanice vrijede više od poznanica. Stvaramo neku novu spregu znanosti i umjetnosti – raščlanjivao je Tomek što rukama što grimasama. - Ne zna se gdje će nam biti kraj. I, da, točno je da smo se sreli u nepreglednim prostranstvima u jedino mogućem trenutku.
- Ja vjerujem u savršenstvo trenutka... – bila je Daniela odlučna. - Svaka se osoba pojavi u našem životu u onom trenutku kada nam je to potrebno.
Tomek je iznenada djetinjasto zavapio: - Molim te, jako te molim, daj... daj, molim te, osim iz svog pogleda probaj malo unijeti i ove moje egzaktnoznanstveničke elemente. Dobro, trebali smo se sresti. Ali, bi li susret bio ostvaren da nisu postojala sredstva koja sada postoje... ova najnovija mogućnost kontaktiranja, mobiteli, internet, mejlovi, chatanje... ne bi to išlo klasičnom poštom. Ili bismo doista bili Abelard i Heloisa?
Daniela nije gubila misao vodilju: - Rekla sam ti da nam je bio suđen susret. Pronašli smo savršen trenutak.
Tomek se zadubio u srednjovjekovne simbole ljubavi: - Da, možda bismo bili... da, možda ne bih bio egzaktist nego bih kao Abelard hvatao prostranstva zaumnog u tami naših ljudskih obličja...
Daniela je pribrano, novostoljetno uzimala sve opcije u obzir: - Pitanje je kako bi to bilo u nekom drugom vremenu! Pitanje je jesmo li se mi ranije već sreli, jer se to ponekad doista tako zbiva. Pričamo kao stari ljubavni par, nikako ne kao osobe koje se tek upoznavaju... uglavnom nema potrebe razmišljati je li moguće da se nismo sreli, jer se dogodilo ovo i mi smo se sreli, pa je logično da je to baš tako trebalo biti. Tu smo, suočeni s time, sada je sve na nama, kako ćemo to iskorisiti, da li ćemo uopće, hoćemo li doista činiti čudesa, ili ćemo biti samo tihi i nijemi sugovornici.
Tomek sa zebnjom jedva čujno prošapće: - U čijim smo rukama? Ako sam sada samo ljubav i ako oko mene jest sve samo ljubav možemo li išta odrediti? - Danielina odlučnost nije popuštala: - Sada kada smo u vrtnji možemo!
Uglednog znanstvenika obuzela je čuvena muška bespomoćnost. Teško objašnjiva pojava da muškarci malakšu upravo u trenutku kad bi trebali pokazati snagu svoje muževnosti. Tomek je imao još samo toliko snage da traži spas u otkrivanju mana koje povremeno jači spol pretvaraju u slabiji: - Korak si ispred mene. Vidiš dalje. Trenutno sam samo u sada. Duboko u sada i ništa ne nazirem.
Daniela je uvijek sve znala. U njenoj psihi nisu postojale ni bijele mrlje ni tabulae rasae: - Tako treba biti. A ja, ja moram onako kako vidim i kako znam. Samo tražim vjeru u mene, to je mnogo, ali meni je to jako bitno, kao što znaš... a jer i ja tebi vjerujem potpuno, bezgranično.
Njen poljubac nije imao banalno svojstvo poljupca brižne mamice. Tomeković je prvi put osjetio tu čudesnu razliku kad ženski poljubac iako zaštitnički i brižan majčinskom okusu dodaje dovoljno zavodničke i libidinozne moći i vodi muškarca ravno u krevet ili do prvoga grma. Nije potrebno da ga žena drži za ruku dajući mu dojam da muškarac vodi nju, ponekad bi to bilo previše. Vrlo često je dovoljan nježni poljubac koji mu potvrđuje da je od bespomoćnog djeteta stasao u snažnu i besmrtnu zvijer. Muškarac postaje velik tek kad povjeruje da je besmrtan. Prije toga najsličniji je zecu. Tomek je pod Danielinim poljupcem i osjećao ali i znao da je dosegao besmrtnost.
Post je objavljen 27.03.2007. u 21:00 sati.