Glasovi ispod površine

Reći ime, bilo čije ime, a žena ili čovjek ili dijete s tim imenom negdje je na nedostupnom dijelu svijeta – zašto bi to bilo presudno? Imena svakom govore o njegovoj povijesti, a ne o povijesti onoga koji ga je izgovorio. Tomek je mogao reći bilo koje žensko ime.

Mogao je reći Marina. Daniela ništa ne bi znala o Tomekovoj davnoj ljubavi Marini. Daniela bi prvo pomislila na svoju prijateljicu iz istarskog gradića u kojemu je godinama ljetovala u bakinoj kući. Zapljusnule bi je slike iz djetinjstva, jer se s Marinom prvi put srela dok su još bile curice koje su trčale po plaži s kanticom i lopaticom. Sudarile su se, zamalo se potukle, ali Marina je kod naleta na miću Danielicu natkoljenicom zapela za spoj drške i kantice i ostrugala tanku kožu. Nekoliko kapi krvi označilo je početak njihovog dugogodišnjeg prijateljstva. Umjesto tučnjave Danielica je izabrala da iscjeljuje Marininu ranicu. Viteštvo je ostalo trajni znak njihove veze.

Mogao je Tomek reći i ime koje ga razdiralo dobre dvije pubertetske godine – djevojčice i djevojke, Biserke, koja je nekim čudom i mnogo godina kasnije ostala djevojčica, a kao djevojčica već je bila žena za udaju. Prevarila je Tomeka sa ženskarom iz završnog razreda njihove gimnazije. Daniela je imala svoju Biserku, susjedu koja se cijeli dan ševi sa svojim mužem i ne pada joj ni na kraj pameti da bi negdje radila ili pospremala stan. Danielina Biserka izabrala je ševu kao jedini smisao svog života. Tomekova i Danielina Biserka doista nisu ni u čemu bile podudarne. Tomekovoj je bilo do ljubavi, Danielinoj samo do seksanja.

Jedino Bjankino ime Tomek nije smio izgovoriti. Ne zbog toga što Daniela nije poznavala ni jednu jedinu Bjanku. Ni zbog čega! Ni zbog kojeg razloga! Tomek jednostavno nije mogao izgovoriti žensko ime Bjanka. Imao je dojam da će još danima biti nijem.

Danieline usne odmakle su se s Tomekovog lijevog oka. Još malo i njene usne utisnut će se u njegovo desno oko i zbogom, Bjanka, zbogom, nestat ćeš iz Tomekovog staničja. Danielene usne sada su se posule pipcima snažne hobotnice. Bjanka će biti isisana iz svijesti i eritrocita, iz pamćenja i sperme, iz svega što čini Tomekovu cjelinu.

Danieline usne su se već spuštale. Tomek je krajnjim naporima pokušao izgovoriti ime najdivnije žene što ju je ikad svijet stvorio – od sjaja raja, treptaja duše i nevidljivih čestica sazdane Bjanke. Primjećujući da se Tomekov govorni aparat pokrenuo Daniela je podigla glavu da bi čitajući mu s usana lakše razabrala makar bilo i najtišim šapatom izgovoreno ime žene koja se iznenada našla ovdje na spoju oceana i neba.

Čekala je strpljivo.

U jednom času učinilo se da će Tomek dobiti epileptički napadaj.

- Tomek, nemoj se naprezati – rekla je blagim glasom. – Vidim da ti ne ide, da je tajna jača od tebe... Razumijem te, jako te dobro razumijem. Mi žene sve znamo o vama muškarcima. Da mi nije stalo do tebe sada bih te izgubila jer bih insistirala da iščupaš nešto što je više od polovice tvog srca. Želim te živog i zdravog. Ne želim olupinu od čovjeka... stoga ćemo se predati pjesmi. Ti ćeš biti moja pjesma, ja ću biti tvoja pjesma. Kad nam se strofe i stihove isprepletu između nas će biti mjesta još samo za metaforičke svjetove. Bez bilo čijih gaćica i smrdljivih čarapa...