Glasovi ispod površine

Koliko života ima besmrtnik? Jedan jedini koji je imao i ranije kad je bio obični smrtnik ili ih sada ima bezbroj pa je svejedno koliko ih ima i na što ih troši? Tomek je osjećao svoju besmrtnost u onom sebi jednokratnom. Bit će da se nije još navikao na nepotrošivost svojih ili bezbrojnih života ili brzim obnavljanjem onog maloprijašnjeg sebe jednog.

Imao je osjećaj da ima dovoljno vremena za sve što god mu se prohtije.

- Lijepo je s tobom – govorio je sada potpuno smireno. - Sve možemo doticati, sve reći. Iza tvojih usana moj je jezik! Ljubim te tvojim jezikom iza mojih usana. Naše prostranstvo sve je veće. Jako te volim, Daniela!

Ona je na njegovo veliko čuđenje ostala bez daha. Točnije, bez riječi. Izgovarala je samo: - Ah! Aaaah! Ahhh! – neki put duže, pa onda kraće, ali samo taj slog i ne stoga da bi hvatala zrak nego baš kao riječ koju varira na mnogo načina a svaki od načina ima određeno značenje koje Tomek vrlo dobro razlikuje i razumije.

Za potpuno razumijevanje bio im je dovoljan samo taj uzdah-slog i njegove inačice... sve dok Tomek nije prepoznao u jednoj od inačica Aaaah!-a značenje koje ga je u trenu gurnulo unatrag. Prepoznavao je značajnu riječ iz svoje ljubavne prapovijesti! Jadni, žgoljavi Aaaah! u nekim prilikama naraste do veličine svejezika. Pola Biblije stane u njega, Kleopatra, Julija, Dora Krupićeva, Golobova antologija ljubavne poezije Gorki med pa čak i najveći ženski fenomen imenom Bianca, neprežaljena, najiskonskija, najdublja Tomekova ljubav iz razdoblja zrele mladosti. Danielin Aaaah! i Bjankin Aaaah! u Tomekovim moždanim i srčanim polutkama zauzimali su gotovo identični prostor.

Čovjek vlada mozgom ali i mozak čovjekom. Tomek je snagom svoje krhke volje pokušao ukrotiti uskrsnuće megaljubavi iz svoje ne baš slavne ljubavne povijesti i slao upute u središnjicu uma da odmah izbriše Bjankino uplitanje u trenutku kad se s Danielom na samo koji metar približio dnu oceana ljubavi i već naslućivao da se dno – suprotno svim poznatim prirodnim pojavama – oslanja o početak beskrajnog nebeskog plavetnila. Ne sluteći na dobro ocean i nebo spajala je prilika najdivnije žene što ju je ikad svijet stvorio – Tomekove od sjaja raja, treptaja duše i nevidljivih čestica sazdane Bjanke.

Daniela je krajičkom oka spazila spodobu što je iskrsla na dodiru njenih usana s Tomekovim lijevim okom. Desnim je Tomek zaiskrivo klizao po spoju dva emotivna beskraja i Bjankom koja ih je okivala za sebe i njega, nikako za njega i Danielu.

- Tko je ona? Ako ne kažeš odmah sve o njoj usnama ću ti zatvoriti oko i nikad je više nećeš vidjeti! Tko je i kako se zove? Odmah da si to rekao! Savršenstvo ovog tvog trenutka nestat će dok premjestim usnu na tvoje desno oko! – bila je kao i uvijek Daniela odrešita a ovaj put još i ultimativna.

Neodlučni i dugotrajnim raščlambama skloni Tomek bio je pred životnom odlukom...