Glasovi ispod površine

Tomek je bio siguran da će u predsmrtnom trenutku zadnje što će napustiti njegovu svijest biti znanstvenički instinkt. Nije osjećao strah. Iako je bio pred golemom stihijskom snagom oceanskog vira njegov um nije se prepuštao paničarenju. Niti je suludo skakao, niti je urlao, niti je premro od straha. Možda je samo malo jače stezao Danielinu ruku, ali o tome bi se moglo poduže raspravljati: ni sam nije znao je li taj stisak zbog toga što bi tražio u njoj pomoć ili zbog toga što je ta ruka nešto najženstvenije što je ikada dodirnuo.

- Gdje smo sada? – pitao je mirnim, gotovo laboratorijskim glasom. Činilo se kao da istražuju neku subatomsku česticu pa ne razabirući zapis na udaljenom monitoru pita suradnicu o poziciji zamišljene čestice.

- Na pola puta... čini mi se – rekla je suradnica, odnosno suputnica. – Nisam previše sigurna jer još nikad nisam bila na samome dnu... ili kako bi se to zvalo... ako uopće postoji!

- Hoćeš reći da nije sigurno da postoji kraj... završetak... ovog silaženja?

- Nisam bila i ne znam. Tu negdje je polovica najdužeg spuštanja do sada. Što bi bilo da sam išla niže ne mogu znati. Uvijek kažem samo ono što znam. Nikad ti ništa neću lagati. Ti si drukčiji od svih muškaraca. Tebe nikad ne bih povrijedila!

Tomekov znanstvenički um se pitao: Ima li načina da mi itko povjeruje kad mu budem ispričao što mi se dogodilo? Ukoliko se izvučemo iz ovoga, jasno. Inače neću imati niti čime niti kome govoriti o ovom čudu koje mi se događa.

Razmišljao je mogućoj strukturi vode kroz koju se spuštaju. Promatrao je plavičaste kolutove i pomislio da je ova voda drukčija od obične morske ili riječne vode. Nije čime imao pogledati molekularnu strukturu tekućine. Na glas je govorio:

- Ako osjećaji imaju oblik i ako su vidljivi, to jest ako su od vidljivih korpuskula ili samo valova koje bismo nečime mogli prepoznavati, onda bi ljubav zacijelo bila poput ove kružeće vode koja se pretvorila u dosad meni nepoznato agregatno stanje. Ljubav nije morska voda, nije ni kaplja iz Cesarićeva slapa, ljubav nije ni led s Južnog pola, ni izmaglica iznad ukrajinskih polja žita, nije ni plazma iz predvorja Svemira.

- Daj, reci, daj, jako mi treba, jako želim znati što je ljubav – ohrabrivala ga je svojim dvoznačnim glasom Daniela. Njen je glas u jednom timbru bio ženstven a u drugom predženstven. Spojeni u njenoj posebnosti ta dva timbra odjekivala su kao seksualno i aseksualno oglašavanje koje se izmjenjivalo ritmički po nekim Tomekoviću nepoznatim zakonitostima. Frekvencije tod dvotimbarskog glasa doslovno su ga izluđivale.

- Ljubav je upravo ovo gdje smo sada – objasnio je pučki jednostavno svojoj znatiželjnoj suputnici.

- Na pola puta nečega čemu ne znamo ima li kraj? – provjeravala je lukavo buduća znanstvenica.

- Svakako. To si lijepo definirala. Znanstvenopjesnički, ako se smije tako reći – osmjehne se Tomek i još jače stisne njenu ručicu.

- Ah, ah, nije baš tako. A možda i je kad ti kažeš da je tako – zatimbrala je djevojački nestašno.