Glasovi ispod površine

Dobio je volju da govori i govori, bilo što da kaže, samo da bude kao pravi muškarac i djeluje potpuno prisebno bez obzira na okolnosti u kojima se zatekao prvi put: - Vučeš me za nos! Kažeš nešto zbog čega se dodatno zaljubim a onda mi zabiješ nož od sladoleda ravno u srce!
Namjerno me izluđuješ!

Daniela je pak vrlo rado iskušavala svoju tvrdnju da se muškarcima dosta jednostavno može upravljati. Da su emocije kod njih toliko zbunjujući sastojak da zaborave gdje su i što im je raditi. Kod Heideggera joj to nije baš uspjevalo pa je kod svih susreta iskušavala svoju čini se ipak vrlo djelotvornu moć: - Volim biti s tobom... volim raspravljati s tobom... volim ozbiljnost i neozbiljnost... nikada mi nije bilo tako ugodno s nekim muškim... oprosti, reći ću točno kako mislim: muškim suzdržljivcem.

- Ovako ili onako, eto, neka nepoznata ljubav!

- Mi smo zapravo ogledala jedno drugom. Odnosno zaljubljeni u sebe u onom drugom. Ali, dobro nije to samo to, priznajem. Jer smo i jako različiti.

- Eto, opet si nas dovela do vrhunca! – uspio je Tomek izgovoriti svoju veliku misao vrlo suvislo. U sljedećem trenutku već je gledao kako se pola oceana pretvorilo u ljubav i kako kroz ljubav propadaju u početak stvaranja svijeta.

Slastičarka o kojoj do danas nije znao ni da postoji, štoviše nije mogao ni zamisliti da takvo nešto hoda zagrebačkim ulicama, neka čarobna prepletenost vile i vještice, mudrice i Crvenkapice, nije se dala zbuniti. Naglas je mirno razmišljala: - Vrlo je lako uz osobu poput tebe biti ono što ja jesam i samim time stvoriti drukčiji svijet. Sve su osobe posebne na svoj način, stoga svakoj osobi pristupam drukčije... ne ponavljam se niti dajem ikada isto od sebe.
Ti si za mene poseban i želim te postupno u to uvjeriti!

Vidi li ona isto što i ja?, dumao je Tomek i umjesto odgovora postavio kratko pitanje: - Zašto?

Mirna kao da sjedi na klupi na Zrinjevcu, predivno oblikovanih ruku, Daniela je razrađivala svoje viđenje: - Hm, jer ja to tako želim! Možda je sebično, ali meni je jako bitno da posebne osobe u mom životu znaju da su mi posebne i bitne i da bih mogla za njih mnogo toga učiniti.
Ali ne možeš svakoj osobi to ovako otvoreno reći jer ne znaju svi tako prihvatiti; ili, bolje rečeno, netko ne mora biti bistar pa da je poseban, dapače, može biti tako dobar i drag, a onda bi moje mišljenje moglo izazvati kaos, kužiš?

Tomek je potvrdno hrabro klimuo glavom, a ocean je sada već sav bio samo od ljubavi. Nekako mu se nije dalo mnogo pričati. Prebrzo ga je prošla volja da govori i govori. Prepuštao se znanstvenom proučavanju raščlanjujući kako svaka Danielina riječ brzo pretvara nekoliko kubičnih kilometara oceanske vode u tu zagonetnu agregaciju što ju njegovo poznavanje tvarnih pojava naziva ljubavlju.

Ona je čini se uživala da riječima očarava i njega i ocean u kojem su se tako bezrazložno zatekli: - Uglavnom tebe... jednostavno obožavam. To je nadljudsko obožavanje... tako strastveno obožavanje... zanosno... ma nešto ludo!

Naglo se podigla i odlijepila od staklene posude. Tomeku se činilo da se tog trena ne samo ocean nego i Daniela pretvara u nepoznatu agregaciju od čiste ljubavi i nije se nimalo opirao kad je osjetio njene usne na svojim do maloprije umornim i - priznao si je - pomalo istrošenim usnama. Nisu mu usne bile istrošene od ljubljenja s nekom osobom suprotnog spola, ne, nikako ne! Nije se stizao nešto naročito predano baviti suprotnim spolom. Usne su mu bile istrošene od neprikidnog grickanja kemijskih olovki. Često je grizao i šiljak s punilom pa je znao osvanuti na stubištu Instituta kao da je upravo krenuo na maskenbal. Sada je međutim veliki znalac nevidljivih čestica bio sav predan prožimanju kvantnih sučeljavanja svojih jadnih usana i Danielinog prodora u središte njegovog uma. Njene usne zapravo su neposredno dodirivale Tomekovo najskrivenije mjesto zaključano u sef odanosti u dubini njegovog majušnog emotivnog carstva.