Glasovi ispod površine

Daniela nekim čudom - a da ni trenutak nije oklijevala - preskakala je iz područja sjenki i snova u područje čvrste stvarnosti. Nije se moglo poredvidjeti kada će se naći u tajanstvenoj zemlji čuda i koliko će dugo biti tamo. Nije se moglo predvidjeti u kojem će se trenutku dočekati na noge padajući na tvrdo ovozemaljsko tlo.

Subatomist Tomeković vrlo brzo je uočio neobična svojstva ove tako drage donedavne slastičarke koja ga, eto, već vodi u svijet kojim se bavio toliko dugo a da ga ničim nije mogao emotivno doživjeti. Sada mu se činilo da uz ovu nestašnu djevojku doista osjeća, snažno gotovo do opipljivosti, mnoge od pojava o kojima je znao samo teoretske osnove.

Danieline preobrazbe iz snovitog u stvarnosno stanje osjećao je - nevjerojatno!, mislio je, kako to da jednadžbe odjednom osjećam!? - ili možda je primjerenije reći: doživljavao je kao preskoke iz valnog u čestično čime se bavila njegova znanstvena opsjednutost.

- Kako je to sočno! – kliknula je Daniela silazeći u običnu stvarnost.

Tomeković se još držao o rubove posude za puding ali kad je uz riječ sočno Daniela obliznula usnice shvatio je da se nalazi u uredu prijatelja Sandra s njegovom neobičnom slastičarkom.

- Što si pomislio kad sam rekla sočno? – gledala ga je pogledom od kojeg se zbunjeno promeškoljio. Razmišljao je kako da se izvuče, kako da ne kaže otvoreno i jasno na što je pomislio. Ne može tek tako sada izvaliti: - Pomislio sam na tvoj pičić.

Rekao je: - Da ti objasnim cijeli asocijativni slijed dugo bi potrajalo.

- Hoćem da mi sve kažeš! Reci!

- Nećem – našalio se u njenom stilu. – Složeno ti je to. Mogu ti ispričati a) romantični dio ili b) znanstveni. Odaberi – rekao je nekontrolirano.

- Hoćem jedno i drugo. Sintezu hoćem – rekla je tako slatkim glasom kao da je baš ovog trena jezikom kušala vrhunsku kremu za neku posebnu tortu.

- Možda ću biti dosadan... znaš, ako mi se otvori kakva teorijska opcija, huuu!, tko zna gdje će biti kraj priči!?

- Slušam!... No, što čekaš? Slušaaaaam! – bila je neprijeporno odlučna.

- Život je nastao u vodi. To je prvo što pomislim kad čujem riječ sočno. Mnogobrojne teorije o postanku života su u krajnjem rezultatu ipak došle do zajedničkog nazivnika: do vode. O temperaturi te tekućine, električnom naboju, raznim drugim prisutnim elementima i spojevima, magnetizmu, slabim i jakim silama nicale su prepostavke kao gljive. Ali H2O nijedna pretpostavka ne isključuje! Ni jedna! – zanio se Tomeković. – Isto tako pojam koji uključuje pridjev sočno ne može se lišiti pojma vode.

- Kroz evolucijski razvoj svega živoga također je izvan svake sumnje da bez vode nema života a najmanje da novi život može nastati bez te čarobne molekule, tako jednostavne a tako tvorbeno kreativne. Uostalom i naša tijela su 80 posto od vode!

Daniela je uspjela ubaciti samo skromni točno. Tomek ju je strogo pogledao i kao poslušna učenica odmah je zašutjela.

- Zanimljivo je da i naš psihički nazovimo ga organizam također ne može opstati bez vode. Također počiva na vodi... ljubav nikako nije moguća u totalno isušenom psihičkom organizmu! Štoviše ljubav taj organizam natapa i čini elastičnijim, dovodi do rušenja brana, olakšava svladavanje svih mogućih prepreka. Stvara ono što narod kaže čuda.

Daniela je uspjela ubaciti samo riječ sočno. Tomek ju nije ni trebao strogo pogledati. Spustila je pogled i poslušno odmah ušutjela.

- Bilo bi besmisleno pitati što je starije, organizam ili ljubav. Već s prvim njegovim pojavljivanjem u životu kao fenomenu skutrila se u njemu i ljubav! Da, ljubav... život i ljubav u dubokoj su vezi... mnogo dubljoj nego nam se na prvi pogled čini...

Tomek je zastao i kliznuo pogledom prema Danielinim kukovima i poluošamućeno govorio: – Ljubav se, dakle, naginje prema sočnosti pa riječ sočno gotovo da može poslužiti kao njena zamjena... S razvojem vrste ljubav se također razvijala. Organizam ljubavi postajao je sve sofisticiraniji. Neki oblici gotovo da su mogli živjeti i mimo fiziološkog organizma... Ova se pojava sve više uočava! Ljudska vrsta je u fazi kad se posuda tijela polako napušta, zamjenjuje, produžuje, protetički nadomješta... Međutim, znamo, jednako sada kao i u početku da je voda nezamjenjiva.

Daniela je opet uspjela ubaciti samo skromni slažem se. Tomek ju je strogo pogledao a ona je kao poslušna učenica odmah zašutjela.

- To je odgovor na tvoje pitanje što sam pomislio na riječ sočno.

- Nisi rekao istinu – bila je iskrena. Znala je da joj je iskrenost najjače oružje. – Sve si lijepo rekao, a sada, hajde, reci što si prvo pomislio.

- Na tvoj pičić – reče Tomek bez oklijevanja.

Tog trena opet ih je vrtoglavi vir zarotirao prema dnu oceana.

- Gle, djevojče, nemoj odmah skakati, tako ću te zvati kad budem zbunjen. Čuj me, djevojče. Nije li sve to malo previše za vrstu mozga kakvu ja imam? Ha? Nije li? – pričao je Tomeković osjećajući da brblja. Nije li i njega uhvatila opća logoreja zbog koje svi pričaju, chataju, komentiraju, mejlaju, čak i u snu – kopkala ga je sumnja. U plućima je osjećao neki do danas nepoznati virus. Ili bakteriju. Lagana temperaturica ga zgrabila u oba plućna krila.

- Joj, ne znam kakva je točno tvoja vrsta mozga – tješi ga Daniela. – Da je meni tvoj mozak ja bih sama riješila problem koji me muči. Sigurna sam da ćeš ti to puno bolje objasniti. Onako znanstveno, stručno, točno kako treba. Je l´ da hoćeš, dragi Tomek? Je l`? Ti si ipak veliko ime, veeeliko, ja sam čula o tebi i prije nego sam odlučila studirati nutricionizam! Tak da znaš! I ponosna sam što sada fino pričamo kao da smo oduvijek prijatelji – uhvatila je logoreja i Danielu.

Zrela muškarčina i priznati znanstvenik osjećao se prilično mali. Došlo mu je da se zavuče pod stol i da se s Danielom igra vlakićem ili čovječe ne ljuti se ili da se pikulaju. Ušao je u fazu kad ga osjećaj sreće preplavljuje kao kakvog dečkića koji je nagrađen za dobro ponašanje.

- Znaš što ću ti reći? – pitao je Danielu i bučnuo u plavetnilo njenih očiju.

Daniela je čekala, čekala i najzad rekla: - Ne, ne znam. Nemam pojma kaj bi mi mogao reći. Ali reci. Samo ti reci. Nemoj se ništa sramiti. Daj! Reci!

Gospodin Tomeković, faca u ozbiljnim godinama, nikako da izroni iz Danielinih modrih prostranstava.

Daniela je strpljivo čekala. Mirno ga je gledala, ne izazivajući. Naprotiv, kao da mu je dolje u dubinu svojega pogleda bacila spasonosno uže s dohvatnikom.

- Znaš što? Ne znaš? – govorio je taj zreli stručnjak za nevidljive svjetove, doktor i profesor Tomeković. – Znaš da se meni dok čitam te mejlove u jednom trenutku učinilo da sam ih pisao ja!

Gledali su se kao dvoje dobitnika glavnog zgoditka na lutriji.

- Nećeš vjerovati da sam isto pomislila i ja – kliknula je iznenada punim glasom Daniela.

S jedne strane bilo mu je drago što čuje iskren i spontan snažni Danielin glasić ali s druge strane bio je svjestan da ga sve ove današnje okolnosti snažno, brzo i nezaustavljivo vuku u potpuno nepoznatu stvarnost.

Nisu bili u uredu njegovog frenda iz djetinjstva, sportaša i poduzetnika Sandra, ne, izašli su iz ureda davno ranije, u vrijeme kad ured još nije bio sagrađen i kad se još nisu ni poznavali, sjeli u brodicu nalik posudi za puding, plovili prema sredini oceana na kojem će se danas upoznati a sada ih golemi oceanski vir spiralno vuče – tako se Tomekoviću činilo – u predvorje Svemira.

Podjetinjeli znanstvenik Tomeković i ničim zbunjiva buduća mu kolegica Daniela uhvatili su se za ruke, zažmirili i prepustili stihiji da ih nosi kamo god joj se bude htjelo. Oboje su i isti tren pomislili isto: - Ne mora stihija biti ništa strašno. Stihija je možda samo sudbina. A nismo ludi da se sudbini idemo suprotstavljati.

Možda su se zagrlili, ali to se u mraku zakovitlane vode više nije moglo vidjeti.